Jučerašnje i današnje davljenje, maglom i dimom, grada Zenice navelo je TV uredništva da otvore oba javna dnevnika, i Federalne i BH televizije, ovom važnom temom. Namjeri nema prigovora. 

 

Međutim, način na koji je priča realizovana vapi, do neba, za pitanjem „Ima li ijednog urednika na ovim televizijama“?

 

Napraviti prilog u kojem se samo konstatuje činjenica o zagađenosti zraka sa prikazom koncentracije sumpordioksida, upadljivo vidljivom na gradskom displeju, dva građana koji kažu što svi znaju i dva učenika koji takođe obrću opšta mjesta jeste priča koju bi mogao napraviti svaki stanovnik ove zemlje. Pismen, nepismen, star, mlad, da ne spominjem, glavni ovdašnji atribut, svake nacionalne pripadnosti. Znači, ne treba provesti ni jedan dan u redakciji da se tako reaguje. Jer,  to što su sinoć objavili na dvije javne televizije svako bi mogao dokonati.

 

Urednik ili novinar bi se ipak trebali razlikovati od šire javnosti koja očekuje sveobuhvatnije odgovore.

 

Prije nekoliko godina, povodom jednog drugog slučaja, ovdje smo pisali kako je vidljivo da naše javne televizije nemaju nikakav sistem reagovanja u vanrednim situacijama. I da je zaprepašćujuće koliko su spori i nesposobni.

 

Da li postoji neki ljekar u gradu koji može dati savjet građanima? Da li postoji neko u meteorološkom zavodu koji nam može reći do kada će ovo trajati? Ima li najave promjene vremena, vjetra, kiše ili bilo čega što će promijeniti situaciju? Da li treba zatvoriti škole? Da li treba organizovati gradske autobuse da prebace djecu do prvog vrha gdje je sunčano? Gdje je snimak kotline sa prvog vrha da se dramatično vidi gdje živimo? Šta kažu oni koje plaćamo? Načelnici, ministri, sekretari? Šta su smislili da se ublaži ova katastrofa? Da li je još jedan grad u sličnoj situaciji kao Zenica? Šta tamo čine? Dakle, kakva je situacija u Sarajevu? Da li je zatvoren aerodrom? Šta je sa putnicima? Kakvu imamo informaciju za članove njihovih porodica koji ih čekaju?  

Desetina je pitanja na koje novinari javne televizije ne odgovaraju jer su navikli da se prezir prema javnosti ne kažnjava. Osim u slučaju kada njih zaboli. Onda nema tih sati koje neće potrošiti na priloge u Dnevniku, nema tog eksperta kojeg neće izvući iz rukava, nema tog okruglog stola, pa da traje tri sata, koji oni neće otvoriti i na kojem će javnost strasno ubjeđivati kako ne može BiH bez javnih servisa.

 

Kako izvještavaju o vremenu, ispod kojeg trenutno živimo, nisu nam uopšte potrebni. Sve to i sami vidimo kroz običan prozor.