“Šutnja je saučesništvo” – poručili su novinari koji su izvještavali iz rata u BiH.

foto: Mediacentar Sarajevo / Nejra Hasečić

Simbolično, u Holidayju, hotelu gdje su boravili strani novinari dok su pokrivali rat u Bosni i Hercegovini (BiH), sinoć je počeo svjetski kongres Međunarodnog instituta za medije (IPI). Kongres je počeo panelom na kojem se razgovaralo o ratu i ratnom novinarstvu i opsadi Sarajeva.

Panelisti, većina njih u to vrijeme i novinari, Aida Čerkez, Duška Jurišić, Damir Šagolj i John Daniszewski, istakli su da u slučaju ratog izvještavanja, šutnja znači saučesništvo. Prisjetili su se početka rata i kazali kako nisu vjerovali da će rat početi. Govorili su i o tome na koji način je izvještavanje iz BiH uticalo na njihov pristup novinarstvu.

“Ja sam bila jedna od onih koji su negirali nevolju koja dolazi i mislim da je to ono što skoro svi čine prije rata”, kazala je Aida Čerkez, koja je počela raditi za agenciju Associated Press na početku rata u BiH.

Kaže da je takvo negiranje vidjela i na primjeru Ukrajine. Dodala je da su dva dana prije nego što su Rusi ušli u Ukrajinu, ljudi s kojima je razgovarala pokušavali da je ubijede da se ništa neće desiti, da je to samo vojna vježba.

“U njima sam se prepoznala. To je poricanje, znate. Čak i kada je počelo pucanje, mi smo i dalje poricali da se to dešava. I pretpostavljam da je to neka vrsta odbrambenog mehanizma”, dodala je Čerkez.

Odlučila je da mora nešto učiniti, da ne može “samo čekati da ovo prođe”. Prijavila se da bude vojnikinja, ali umjesto toga je postala dopisnica agencije Associated Press. Na pitanje šta bi uradila drugačije, rekla je da bi sve priče usmjerila na ljude i njihov način života a ne na dobivanje zvaničnih izvještaja. 

Čerkez je ispričala da su 5. aprila 1992. održane ogromne demonstracije za mir protiv rata, upravo kod hotela u kojem se održava kongres IPI-a, ispred zgrade Parlamenta BiH. Već 6. aprila su na demonstrante pucali naoružani ljudi iz ovog hotela, jer je, kako je rekla, u tom hotelu bilo sjedište Srpske demokratske stranke, stranke Radovana Karadžića, danas osuđenog na doživotni zatvor za genocid i ratne zločine u BiH.

“I tog dana, 6. aprila, ti demonstranti su upali u ovaj hotel. I naoružani ljudi su uhapšeni. Karadžić je pobjegao u planine. I ovaj hotel je bio zatvoren nekoliko mjeseci”, ispričala je Čerkez.

Duška Jurišić, danas zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice, a u vrijeme rata novinarka Radio-televizije BiH,  je isto rekla da je mislila da se rat neće desiti. 

“Poslije prvih snimaka u noći sa 5. na 6. april, naravno, željela sam da dođem na posao, a osim granatiranja i snajperske paljbe, bila sam zapanjena činjenicom da je zgrada Radio-televizije BiH bila skoro potpuno prazna, a do tada je dolazilo 2.400 ljudi”, ispričala je.

Njena prva pomisao je bila da su ljudi pobjegli ili da su im šefovi rekli da ne dolaze.

“I onda kada sam primijetila da su već osnovali srpsku televiziju i srpsku novinsku agenciju, to je bio jedan od dokaza da je postojao pakleni plan opsade Sarajeva i vojne operacije u BiH”, nastavila je Jurišić.

“Za Bosance i Hercegovce koji su bili potpuno izgubljeni, informacija, vijest, bila je kao hrana. Ljudi nisu gledali CNN, nisu imali pristup Associated Pressu i Reutersu, ali su imali pristup svojoj Radio-televiziji BiH. Imali su pristup novinama jer su urednici i novinari bili na ulicama i prodavali novine”, kazala je.

Istakla je i pitanje kredibiliteta i integriteta medija sa sjedištem u Sarajevu, a to su bili, kako je rekla, Radio-televizija BiH, novine Oslobođenje i dva nedjeljnika - Slobodna Bosna i Dani. Navodi da su ovi mediji, čim su to prepoznali, izvještavali i o ratnim zločinima počinjenim nad Srbima i Hrvatima. To je, kako je naglasila Jurišić, ogromna razlika u odnosu na druge medije.

Damir Šagolj, danas profesor fotografije na Akademiji scenskih umjetnosti i direktor WARM Fondacije, je u vrijeme rata bio na prvim linijama fronta. Kako je ispričao na panelu, nije bio sretan što je vidio da neko fotografiše njegovu majku koja nosi kanister, a to je, kako je dodao, imalo velikog uticaja na njegovu karijeru. Naučio je da nađe pravu distancu dok je fotografisao brojne konflikte diljem svijeta. 

“I do tog trenutka nisam imao nikakav kontakt u suštini ni sa jednim od novinara, osim što je moj otac Mirko Šagolj bio novinar Osobođenja, i jedan od onih koji su vodili novine iz podruma. Mislim da je to uticalo na kvalitet novinarstva koje je izašlo iz Sarajeva, uključujući i strance, jer su imali jako, jako dobar domaći list. I to je pravo čudo. A onda sam počeo da upoznajem strane novinare”, govori Šagolj.

On je nakon rata shvatio da će se baviti novinarstvom, a svoju karijeru kao novinar i fotograf je počeo 1996. kada se pridružio novinskoj agenciji Reuters.

John Daniszewski, glavni urednik Associated Pressa, došao je u Sarajevo mjesec dana nakon početka rata. Prisjetio se da je dan nakon što je došao u Sarajevo, snimateljica CNN-a pogođena. 

“I to je bilo moje iskustvo u Sarajevu. Već je bilo u ratu. Smrt je bila prilično sveprisutna”, govori Daniszewski.

Jedna od prvih priča koje je napisao bila je o Igoru, sinu Aide Čerkez, koji se sinoć nalazio u publici, i koji je takođe danas novinar.

“Aida mi je rekla da je molila ljude da se brinu o njemu u slučaju da ona bude ubijena. I ta priča me je jako pogodila. A Sarajevo je u to vrijeme bilo herojsko mjesto”, naveo je.

“Ljudi ovdje su imali vrlo malo hrane ili vode ili struje, a nekako su uspjeli. Posjekli su drveće u gradu, zapalili su vatru. Sahrane su se održavale u parkovima ili na fudbalskom stadionu gdje su ljudi sahranjivani kada su ubijeni”, ispričao je.

Aida Čerkez je kazala kako je uloga novinara u ratu najvažnija. Opisala je kako je živjeti u opsadi te kazala: “Vi ste zapravo zatvorenik koji ne može nigdje, nemate struje, vode, grijanja, bez ičega ste, bez hrane, a ne znate čime ste to zaslužili. A informacija vam je važnija nego hrana”.

Zato je bilo, govori, toliko važno ono šta su radili lokalni novinari, zato što su dali neki smisao ljudima o tome šta se dešava i zašto. "S druge strane, radila sam sa stranim novinarima i osjećala sam određenu mržnju prema vanjskom svijetu, jer kada je ovo počelo, vjerovatno kao i svi u Gazi, kao i svi u Ukrajini, mislila sam da će ljudi, ako znaju šta se ovdje događa, učiniti nešto po tom pitanju. I mislila sam, ako izvijestim o tome šta se dešava, nešto će se dogoditi”, rekla je.

No, dvije godine kasnije je željela da odustane zato što je shvatila, kako je rekla, da “govori u prazno”, da je niko ne čuje, jer se ništa nije promijenilo. Nakon toga joj je jedan čovjek kazao da su poslije Drugog svjetskog rata pitali Nijemce gdje su bili kada su im odveli prijatelje Jevreje. Svi su, kako je prepričala, imali isti odgovor: 'Nisam znao'.

“Pa, znaš, rekao je, ono što radiš ovdje možda neće zaustaviti rat. Ali vi informišete svijet”, prepričala je Čerkez i poručila da je shvatila da je to misija njenog života.

“Sada ću obavijestiti svijet, objaviti informacije. Ako žele čitati, čitat će. Ako ne žele čitati, onda je to njihov izbor”, zaključila je Čerkez.
 

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.