I nakon sudskih odluka javni organi odbijaju dostaviti informacije medijima.

foto: Pixabay

Detalji koncesionog ugovora za gradnju autoputa Banjaluka-Prijedor ostaće skriveni za javnost, uprkos presudama Okružnog suda u Banjaluci.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), Transparency International Bosne i Hercegovine (TI BiH) i Centar za životnu sredinu tražili su ove, za javnost važne podatke, u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) od Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske (RS), no nisu ih dobili.

Ministarstvo je odbilo dostaviti podatke pozivajući se na „komercijalni interes“ kompanije koja je dobila posao gradnje autoputa.

Koncesione ugovore institucije ne potpisuju u vlastito ime i u vlastitom interesu, nego u interesu građana, koji bi morali znati detalje tih ugovora. Osim ZOSPI-ja, koji jamči slobodu javnosti da pristupi informacijama koje su pod kontrolom javnih organa, i Zakon o koncesijama Republike Srpske zasniva se na načelima transparentnosti.

Zbog toga su organizacije tužile Ministarstvo, a Sud je donio tri presude u njihovu korist. „Sud je u presudi konstatovao da rješenje Ministarstva nije zasnovano na Zakonu, već je zasnovano na potrebi tuženog da se stavi u službu zaštite koncesionara“, navode iz TI BiH.

Ipak, Ministarstvo se oglušilo na odluke Suda, i odbilo da postupi po presudama, tvrdeći da bi ustupanjem ovih informacija prekršili Ugovor o koncesiji, što bi dovelo do sudskih postupaka sa koncesionarom.

„Ovakvo ponašanje je zabrinjavajuće i obeshrabrujuće. Zabrinjavajuće je jer bi institucije morale biti prve koje rade u skladu sa zakonom, dok ovim potvrđuju da su neke među njima u stanju da ignorišu i sudske presude bez straha od odgovornosti ili javne sramote. Obeshrabrujuće je jer bi baš one morale biti posljednja nada i utočište od masovnih nepravdi i kriminala sa kojima se građani svakodnevno suočavaju“, kaže za Mediacentar Sarajevo Mirjana Popović, zamjenica glavnog i odgovornog urednika CIN-a.

Iz TI BiH navode da je od zahtjeva za pristup informacijama do presude prošlo deset mjeseci – „što je dug period za onoga ko želi da dođe do informacija“.

Kako informaciju nisu dobili ni nakon presude, Redžib Skomorac, pravni savjetnik u Centru za životnu sredinu, potvrđuje da na ovaj način postupak može ići u nedogled. Objašnjava da se može desiti da Ministarstvo nakon druge presude postupi po odluci Suda odobri pristup informacijama, ali da ne dostavi potpunu informaciju, što bi iziskivalo nove pravne postupke, a što dalje iziskuje mnogo vremena, jer, kako kaže, ovakvi sudski postupci u Republici Srpskoj najčešće traju po godinu dana.

„U tom pravcu, možemo razmisliti o mijenjanju propisa na način da se sporovi vezani za pristup informacijama rješavaju po hitnoj proceduri pred sudovima“, kaže Ena Kljajić Grgić, rukovodilac Centra za pružanje pravne pomoći u TI BiH.

Osim što iziskuju vrijeme, ovakvi postupci iziskuju i novčana sredstva. Iz TI BiH kažu da su troškove sveli na minimum, jer postupke pokreću bez advokata. Organizacija u tom slučaju snosi troškove sudskih taksi na tužbu i presudu, u ukupnom iznosu od 200 konvertibilnih maraka.

Također, strana koja izgubi spor dužna je da plati sudske troškove. „U konkretnom slučaju Ministarstvo je obavezano da našoj organizaciji nadoknadi troškove spora, koji će u konačnici plaćati građani RS“, objašnjava Kljajić Grgić.

Zbog nepoštivanja Zakona i ignorisanja sudskih presuda, TI BiH i Centar za životnu sredinu ponovo su tužili Ministarstvo.

Ovo nije usamljen slučaj ignorisanja sudskih presuda i sakrivanja podataka od javnosti.

TI BiH, organizacija koja je osim borbe protiv korupcije prepoznatljiva upravo po brojnim postupcima vezanim za pristup informacijama, ovakve slučajeve bilježi u svojoj bazi sudskih praksi.

CIN, koji se bavi istraživačkim novinarstvom s ciljem da pruži provjerene i istinite informacije, bazirane na činjenicama i dokazima kroz svoj rad zabilježio je do sada četiri ovakva slučaja. 

Od ukupno 15 presuda protiv institucija u korist CIN-a, zbog nedostavljanja podataka po ZOSPI-ju četiri presude su potpuno ignorisane, u četiri slučaja dobili su djelimične odgovore, a sedam ih je dostavilo potpune odgovore.

Jedan od primjera ignorisanja presude CIN je zabilježio prošle godine, kada je Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata ignorisalo presudu Kantonalnog suda u Sarajevu. Presudom je odlučeno da javnost treba znati kako je utrošeno više od dva miliona maraka koje je ovo Ministarstvo podijelilo boračkim zadrugama.

Iako je u presudi navedeno da je Ministarstvo bilo dužno da prekrije lične podatke, a ostatak informacije dostavi javnosti, Ministarstvo je ponovo odlučilo da neće dostaviti informacije „zbog zaštite ličnih podataka“. 

„Nažalost, umjesto da raspravljamo o načinima povećavanja transparentnosti i odgovornosti institucija suočavamo se sa novim načinima njihovog zatvaranja“, kaže Mirjana Popović iz CIN-a.

Ignorisanje zakona

Da institucije poštuju propise, nevladine organizacije, mediji i pojedinci ne bi morali ulaziti u iscrpljujuće pravne postupke kako bi dobili informacije koje su od značaja za javnost.

„Naše iskustvo govori da mnoge institucije u BiH ne žele biti transparentne. Novinarima je često potrebno i nekoliko mjeseci da dođu do javnog podatka koji leži dobro sakriven u ladici neke institucije uprkos zakonskoj obavezi za njegovo objavljivanje“, objašnjava Popović.

Potpuno ignorisanje zahtjeva za pristup informacijama, odbijanje dostavljanja informacija bez jasnog, na zakonu zasnovanog obrazloženja, dostavljanje nepotpunih informacija, dostavljanje anonimiziranih dokumenata koji ne nude traženu informaciju, samo su neki od problema sa kojima se susreću novinari i građani u pristupu informacijama koje su pod kontrolom javnih organa.

„Nailazili smo na primjere odbacivanja zahtjeva samo zbog toga što je napisan rukom, a nije podnesen na predviđenom obrascu javnog organa. (…) Građani nisu sigurni šta da rade u takvim situacijama, osjećaju se izigrano od strane javnih organa, građani često nisu dobri poznavaoci prava i ne znaju kako da se postave“, kaže Ena Kljajić Grgić iz TI BiH.

TI BiH putem Centra za pružanje besplatne pravne pomoći za stranke često sastavlja zahtjeve, žalbe i tužbe zbog povreda ZOSPI-ja. „Na usluzi smo građanima, novinarima, civilnom društvu ali i javnim organima koji nam se često obraćaju kada imaju dileme i nedoumice vezane za pravilnu primjenu Zakona o slobodi pristupa informacijama“, objašnjava Kljajić Grgić.

U proteklih 12 godina pokrenuli su više od 200 sudskih postupaka zbog onemogućavanja pristupa informacijama na različitim nivoima vlasti u BiH. Uz to, kreirali su bazu sudskih odluka iz oblasti pristupa informacijama koja predstavlja značajan izvor sudske prakse za pravnike, istraživače, studente, novinare i sve građane zainteresovane za praksu iz ove oblasti, ali može biti i pokazatelj javnim organima u postupanju po ZOSPI-ju.

„Veliko mi je zadovoljstvo što mogu reći, a i vi se u to možete uvjeriti neposrednim uvidom u bazu, da je broj predmeta u kojima je usvojen tužbeni zahtjev naše organizacije neuporedivo veći u odnosu na broj predmeta u kojima je tužbeni zahtjev odbačen ili odbijen“, kaže Kljajić Grgić.

U prvoj polovini prošle godine doneseno je 12 presuda po ranijim tužbama TI BiH u korist ove organizacije. U istom periodu Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH donijela je tri preporuke po njihovim predstavkama, a koje su se odnosile na kršenje ZOSPI-ja.

Preporuke Institucije ombudsmana nisu obavezujuće, pa ih institucije nerijetko ignorišu.

Ipak, iz TI BiH navode da je potrebno sudsku praksu posmatrati kao ograničen resurs u promovisanju transparentnosti i pristupa informacijama, jer su sudski postupci dugotrajni, iziskuju troškove, stručnu podršku, i ne mogu se smatrati efikasnim ili poželjnim načinom ostvarivanja pristupa informaciji.

„Upravni spor možda nije efikasan način da se dođe u posjed tražene informacije, ali je jedini mogući legalni način da se u konačnici pokuša ostvariti pravo na pristup informacijama pred onim organima koji uporno odbijaju da postupe po zahtjevu“, objašnjava Kljajić Grgić.

Trajanje sudskih sporova se razlikuje, ovisno o složenosti predmeta, kao i sudova koji odlučuju. TI BiH, u prosjeku, prvostepenu sudsku odluku čeka oko dvije godine, s tim da sudski postupci nerijetko traju dosta duže, s obzirom na to da TI BiH u slučaju neuspjeha u sporu, ide na više sudove.

Iz ove organizacije navode da u postupku ostvarivanja prava na pristup informacijama ne postoji nezavisna institucija kao žalbeni organ, pa je sudska kontrola značajna. Ipak, potrebno je obezbijediti da se informacijama pristupa na najjednostavniji i najjeftiniji način, što svakako nije kroz sudske postupke.

Odustajanje od traženih informacija

Iako je zakonom propisana, u praksi je ograničena sloboda pristupa informacijama u BiH. Mirjana Popović iz CIN-a kaže da u institucijama „često rade ljudi koji ne smatraju da je javni interes važniji od pojedinačnih htijenja i potreba uskih interesnih grupa, pa se u skladu sa tim i ponašaju“.

Podaci o broju zaposlenih u javnim organima, njihovim kvalifikacijama, konkursima, vrstama ugovora, iznosima plata i naknada, kao i kopije raznih akata, odluka, pravilnika, ugovora, finansijski izvještaji, izvještaji o reviziji, raspodjeli i trošenju budžeta samo su neki od podataka koji bi morali biti dostupni javnosti. 

Ipak, institucije često navode neosnovane razloge da bi sakrile te podatke.

Uvid u rad institucija, kroz pristup informacijama, značajan je u otkrivanju i sprečavanju nezakonitosti i korupcije. Također, na taj način javnosti je omogućeno da prati efikasnost u radu institucija, pojedinaca u njima, i funkcionera koji se finansiraju iz budžeta.

Maida Salkanović, freelance novinarka i istraživačica, kaže da se pojedine informacije koje su ključne za dokazivanje istraživačkih priča mogu dobiti samo putem ZOSPI-ja. „Stoga istraživačke redakcije moraju imati sredstva kako bi se borile za informacije nekada i sudskim putem. Potrebno je dosta strpljenja, upornosti, a nekada i kreativnosti da bi se informacije dobile“, objašnjava Salkanović.

U dnevnom novinarstvu, kaže, tempo je brži pa često novinari nemaju mogućnost da ulože vrijeme u slanje zahtjeva po ZOSPI-ju i da ulaze u sudske postupke ukoliko ne dobiju tražene informacije.

„U nekoliko slučajeva sam odustala od priče jer su me ignorisali, što valjda i jeste poenta, jer se radilo o pričama koje su mogle kompromitovati odgovorne osobe na čelu administrativnih jedinica od kojih sam informaciju tražila. U istraživačkoj redakciji od te priče ne bih odustala zbog postavljenih očekivanja i sistema podrške, kao i mogućnosti tužbe. Nekako mi se čini da je to jedini način“, objašnjava Salkanović.

Njeno dosadašnje iskustvo pokazuje da mali broj institucija odgovori na zahtjeve poslane na više adresa, jer se javni službenici „često postavljaju kao barijera pristupu informacijama, možda zbog stava, možda zbog nedostatka ljudskih resursa ili jednostavno nepostojanja svijesti o bitnosti nezavisnih medija“.

Prema posljednjem istraživanju TI BiH o transparentnosti institucija i poštivanju ZOSPI-ja za 2022. godinu, od ukupnog broja javnih organa koji su obuhvaćeni istraživanjem tek polovina ih postupa u skladu sa Zakonom.

TI BiH  više od deset godina radi ova istraživanja, a podaci su iz godine u godinu više-manje isti.

Zakoni o slobodi pristupa informacija u BiH usvojeni su 2000. na državnom, i 2001. godine na entitetskom nivou, u cilju veće transparentnosti i odgovornosti u radu institucija.