Kako je nastao i nestao Front Slobode

Kako je nastao i nestao Front Slobode

Kako je nastao i nestao Front Slobode

Kako bilježi lokalna istorija „Front slobode“ se pojavio u predahu velikih bitaka Drugog svjetskog rata na Balkanu. Tuzla bijaše oslobođena, s generacije na generaciju se prenosi priča da je tog 2. oktobra 1943. godine Tuzla bila najveći oslobođeni grad u porobljenoj Evropi. Možda je tačno, a možda i nije, ali uopšte nije relevantno za ovu priču.

Relevantna je, međutim, faktografija koja kaže da se „Front slobode“ pojavio 7. novembra 1943. godine kao glasilo antifašističkog pokreta za istočnu Bosnu. Nekako u to vrijeme ovaj kraj sa partizanima je napustilo i „Oslobođenje“ krenuvši  stazama, prvo zavnobihškim, a potom avnojevskim. Bitan je i podatak da su nedostatak glasila, koji će informisati o naorodnooslobodilačkoj borbi, osjetili ljudi koji su pripadali ideološkom konceptu rođenom pod „okriljem Oktobarske revolucije“, a inspiracije nije nedostajalo ni u radovima Marksa i Engelsa. Lenjin se, naravno podrazumijeva. A dolazili su sa praške, zagrebačke, pariške ili beogradske univerze.

E, ta novina trajala je više od šest decenija i zanimljivu hroniku o njenim usponima i padovima ostavio je njen nekadašnji urednik Vitomir Pavlović pod naslovom „Vodonoše i vitezovi“.

Ja ću se fokusirati na posljednje dane ove novine, koja je preživjela dva rata, ali nije uspjela i posljednji mir, kojeg samo nazvali Dejtonskim. Ako neko bude imao vremena i strpljenje da analizira prvo i drugo vojevanje „Fronta slobode“ primijetiće jednu anomaliju: u prvom ratovanju (1943-1945.) vlast je činila sve da uz sebe ima glasilo koje će joj poslužiti za ostavrenje zajedničkog cilja – osvajanje slobode. U drugom ratovanju (1992-1995.), pa i nakon što su topovske kanonade utihnule, vlast vuče poteze koji su se katastrofalno odražavali na „Front slobode“ kao najjaču informativnu kuću sjeveroistočne Bosne koja je svoje drugo vojevanje dočekala sa listom i tek formiranim TV Studijem FS-3.

U opštem haosu i nesnalaženju prouzrokovanih ratom, novina i njeni novinari napadani su i s desna i s lijeva. Na desnoj strani bili su unuci i sinovi onih koji su 1941-1945. bili na suprotnoj strani od partizana i tadašnjih „frontovaca“, pa su sad dobili priliku da nam se svete. Lijevo se uguralo svega i svačega, pa čak i onih koji u suštini nisu razmijevali šta su ciljevi socijalne demokratije.

Zbog svega toga bili smo i četnici, i ustaše, i komunjare, i razbijači muslimanskog jedinstva, i jugonostalgičari, i...

Samozvanih analitičara i cenzora je na sve strane i svi su, po pravilu bez obzira da li pripadaju civilnom ili vojnom sektoru, bili u uglancanim čizmama, sa pritegnutim „škorpionima“ o pojas i glanc maskirnim uniformama, dok su borci na prvim linijama bili u patikama. E, ovi prvi izdaju naredbe o zabrani objavljivanja saopštenja političkih stranaka, telefonom prijete hapšenjem, sami nude intervjue novini i televiziji, štancaju uputstva o tome kako treba definisati neprijatelje i koje ternmine pri tome koristiti, svakodnevno organizuju brifinge i dijele lekcije profesionalcima kako treba raditi u medijima.

Bilo nam je jasno da upozorenja koja su neposredno pred rat upućivana iz naše kuće, politika nije shvatila. „Front slobiode“ je prestao da izlazi u aprilu 1992. zbog ogromnih dugova štampariji „Oslobođenja“. Televizijski studio kojeg samo formirali prije na godinu koristili smo kao informativni ventil. Radili smo televizijsko izdanje novine. Istovremeno vidimo da vlast troši pare na nekakav bilten u kome objavljuju svoje fotografije i dijele po liniji fronta u nekih stotinjak primjeraka. Istrajavali smo na televiziji razbijajući informativnu blokadu do koje je došlo zauzimanjem televiziskog releja na Majevici. Nismo odustajali od novine i ona se konačno pojavila u drugoj polovini maja 1992. godine.

Kao da su tada počele i prve glavobolje. Nekima smo, čini se, pokvarili planove. Vlasti se izgleda i nije svidjelo što smo ponovo na kioscima. Na naša vrata dolaze dojušerašnje kolege sa nekakvim odlukama, naredbama o postavljenjima za glavne i odgovorne urednike. Kako došli, neki su tako i otišli.

Odupirali smo se kako smo znali i umjeli. Politika tih dana kao da nije imala prečeg posla od bavljenja „Frontom slobode“ da bi sve kulminiralo 20. jula 1992. godine kada je, otvarajući sastanak, održan u Domu Armije BiH, Selim Bešlagić, tek što je izašao iz bolnice, najavio da je sazvan zbog nekih „kadrovskih rješenja u Frontu slobode i sve učestalijih zahtjeva boraca da se zabrani rad lista i TV Studija FS-3“.

Šok iz vedra neba! Borci su potureni da bi sve išlo glatko. Zapisao sam na komadiću papira kojeg i danas čuvam, a zabranili su da se na tom sastanku vode pribilješke jer je, rekoše, stvar strogo povjerljiva, da je jedino Ekrem Avdić, tada već u funkciji vojnog portparola, ubjeđivao političare u maskirnim uniformama da nisu u pravu i da moraju razlučiti potrebu za cenzurom od kadrovskog uplitanja u informativnu kuću.

Uzalud, mašinerija uz boračku „podršku“ se zakotrljala i teško ju je bilo zaustaviti. Nikad se u životu nisam osjetio neprijatnije: ništa nisam znao o tom sastanku, a smjenjivali su dva urednika, oba po nacionalnosti Srbi - Vitomir Pavlović i Đuro Škondrić. Šta će njih dvojica pomisliti o meni? Pavlović je brzo shvatio, a za Škondrića nisam siguran.

Nikad nikakva rješenja, naredba ili oduka, u vezi sa smjenama nije napisana ili nam nije dostavljena, ali u prostorijama „Fronta slobode“ jednog jutra su osvanuli „ratni urednici“ oličeni u Ivici Nosiću, zaduženom za novine i Jadranki Marković, zaduženoj za televiziju. Novinari je pamte po dobrovoljnom dežuranju u Kriznom štabu. Žena bila besposlena, a ambiciozna. Ivica Nosić nije dugo izdržao i prvom zgodnom prilikom odmaglio je u Hrvatsku, a da se oni koji su ga uputili u našu redakciju nikada nisu zapitali ko uređuje novine. Markovićeva je bila upornija. Miris njenog parfema u liftu Komande 2. Korpusa Armije BiH omogućio joj je da uspješno leprša između vojnog i civilnog štaba. Lešinari uvijek osjete moguću žrtvu.

Naduravali smo se sve do kraja 1992. godine. Onda je politika presjekla: naredbom koju je, na osnovu zaključaka Izvršnog odbora Skupštine opštine Tuzla (predsjednik Sead Avdić), potpisao tadašnji načelnik Sekretarijata za narodnu odbranu, Mehmed Žilić, na indirektan način je zabranjen rad TV Studija FS-3.

Zaplijenjena nam je sva oprema koju smo kupili vlastitim sredstvima, podižući - prvi put u svojoj istoriji - bankarski kredit; pet radnika je „prekomandovano“ u novu firmu koja je nastavila da radi sa našom opremom. Niko tada nije pitao da li ti kadrovi trebaju „Frontu slobode“, a možda je to pitanje i bilo suvišno jer mnogima tada nije bila potrebna ni novina. Pogotovo novina koja nije htjela biti obični megafon vlasti. Legalno registrovana stanica, jedna od prvih alternativnih televizija u Bosni i Hercegovini, TV Studio FS-3, tako je ugašena nerazumljivim nasiljem politike.

To je bio i početak kraja novine. Trajala je još jednu deceniju prevashodno zahvaljujući podršci koja je dolazila izvan zemlje, od brojnih nevladinih i vladinih organizacija, od Soroš fondacije, USAID-a, njemačke fondacije Friedrich Ebert, do udruženja građana po Francuskoj koji su razumijevali šta za demokratsko društvo znači slobodan medij. Vlastodršci su imali prečeg posla: retuširali su antifašističku prošlost grada dodjeljujući ulicama nazive po imenima lokalnih kolaboracionista. „Front slobode“ se tome oštro suprostavio.

Posljednji broj „Fronta slobode“ na kioscima se pojavio u petak, 1. jula, 2005. godine pod brojem 3072. Nedostajala su samo četri mjeseca da obilježi 62. rođendan.

Ne računajući običnog čovjeka, nikad i niko od onih koji se danas kunu u antifašizam, a prsa im modra od busanja u ideje socijalne pravde i demokratije, nije ni pitao šta se dogodilo sa „Frontom slobode“.

Kao da je njegova sudbina bila vijesnik stanja koje živimo.


Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.