Sljedeće desetljeće će biti presudno u tome ko će prevladati: Gutenberg ili Zuckerberg.

foto: unsplash

Reporteri bez granica uz novi Indeks medijskih sloboda za 2020. predviđaju kako će naredna decenija biti ključna za budućnost novinarstva globalno. Tome je uveliko doprinijela pandemija COVID-19 koja je dodatno povećala i ubrzala faktore koji prijete pravu na nezavisne, raznovrsne i pouzdane informacije, poput geopolitičke krize i agresivnosti autoritarnih režima, tehnološke krize, represivnih politika, manjka povjerenja u medije i ekonomske krize.

Međunarodni medijski institut (IPI) upozorava da su mjere koje su vlade uvele u borbi protiv Covid-19 ozbiljno narušile medijske slobode, ojačale cenzuru i nadzor nad novinarima, a ekonomske posljedice pandemije snažno su uticale i na medijski sektor. U posljednja dva i po mjeseca IPI je dokumentovao 162 različita kršenja medijskih sloboda, a gotovo trećina njih uključivala je hapšenja, pritvor ili novčane kazne novinarima koji izvještavaju o pandemiji.

U regiji Zapadnog Balkana stanje je i dalje loše, pristup informacijama otežan, a mediji se nalaze pod snažnim ekonomskim pritiskom.

Povodom Svjetskog dana slobode medija pitali smo novinare i medijske eksperte iz regije kako vide budućnost novinarstva.

Siva zona djelomično slobodnih zemalja

Remzi Lani, direktor Albanskog medijskog instituta, kaže da godinama sloboda medija na Balkanu oscilira između stagnacije i pada.

„U prvoj fazi nepotpune postkomunističke tranzicije, sve balkanske zemlje bile su smještene u sivu zonu 'djelomično slobodnih zemalja' ... Problemi sa slobodom medija u ovoj sivoj zoni bili su i ostaju složeni: represija je zamijenjena pritiskom; cenzura je zamijenjena autocenzurom; otvorena kontrola zamijenjena je skrivenim uticajima; a (puni) državni monopol nad medijima supstituiran je (s gotovo punim) privatnim monopolom nad medijima. U ovoj prvoj fazi mi smo bili naviknuti na to da medije gledamo kao stub demokratije, ali zaboravili smo na činjenicu da su i mediji jedan sektor kapitalizma“, smatra Lani.

Sada smo, kaže, ušli u drugu tranziciju i u jednu krizu koja je posljedica digitalne revolucije ili tehnološke tranzicije u kojoj je sloboda medija u našoj regiji nesumnjivo i dalje ugrožena. Prvo, zbog napretka iliberalizma, koji je u mnogim zemljama uspio doći na vlast, zatim jačanja političkog ekstremizma, što nije rijetka stvar na Balkanu, i trijumfa relativizma, gdje je ono „što se naziva post-istinom ili lažnim vijestima jednako zarazno kao i koronavirus. Situacija je takva da ono što se smatra slobodom je zapravo privid slobode“, kaže Lani.

Štefica Galić, urednica Tačno.net, smatra da se ništa nije promijenilo od devedesetih kad su u pitanju medijske slobode na postjugoslavenskom prostoru zbog političke podijeljenosti, verbalnih pa i fizičkih napada na neistomišljenike, zastrašivanja, nacionalističke retorike, lažnih vijesti i dezinformacija, tužbi za klevetu, općeg nepovjerenja, cenzure i autocenzure.

Kaže da se u zadnja dva mjeseca zbog koronavirusa pomalo utišala nacionalistička retorika, ali su se pojavili novi izazovi: infodemija koja je pratila virus i egzistencijalni – kako ostati siguran, fizički i mentalno.

„Neki novinari rade i preopterećeni su, a drugi su potpuno izgubili posao. O pritiscima vlasti koja koristi ovaj trenutak pod izgovorom brige o zdravlju uvodeći represivnu politiku, da ne govorim. Strah me je i pomisliti šta su u stanju smisliti kako bi zaustavili svako kritičko propitivanje i pravovremeno i tačno informiranje javnosti“, kaže ona.

Smatra da postoje kritički glasovi i mediji visoke profesionalne i moralne odgovornosti, slobodni od političkih pritisaka, ali da su oni na marginama, finansijski ovisni od stranih donatora, jedva opstaju i nemaju veliki utjecaj u javnosti.

Nenad Pejić, bivši glavni i odgovorni urednik Radija Slobodna Evropa, kaže da medijske slobode nisu samo ugrožene u regionu.

„Mađarska, Rumunjska, Bugarska, su poznate po tome također. Što se regiona tiče, jako je loše. Vučić u Srbiji kontrolira sve, u BiH su se mediji davno 'etnicizirali', nekoliko neovisnih medija spašavaju obraz. U Hrvatskoj ima mnoštvo neovisnih medija, ali je HRT dobro nagnut na stranu HDZ-a. Nema medija koji može preživjeti bez prihoda reklama, a prihode reklama dobrim dijelom kontroliraju vlasti. Nema političke volje da se nešto promijeni, pomoć međunarodne zajednice je vrlo rasuta na veliki broj malih i neovisnih medija“, govori Pejić.

Mediji – usamljeni psi čuvari

Bosna i Hercegovina je na ovogodišnjem Indeksu medijskih sloboda napredovala za pet mjesta i nalazi na 58. mjestu, jedno mjesto ispred Hrvatske (59.), a daleko iznad Crne Gore (105.), Srbije (93.), Sjeverne Makedonije (92.) i Albanije (84.). Ipak, važno je napomenuti i da je ocjena za BiH globalno lošija u odnosu na prošlu godinu, što govori o tome da je bolja pozicija BiH samo privid i da je to rezultat činjenice da je u zemljama regije očito još gore.

„Moj utisak je da se slobode medija u BiH, nažalost, smanjuju. Već dugo su novinari u svijetu i u BiH u 'defanzivi'. Sada sa pandemijom i ekonomskom krizom koju donosi, napadi na slobodu medija su još veći. Vidjeli smo da je Republika Srpska odnosno Vlada i predsjednica pokušali u potpunosti da kontrolišu objave medija donošenjem odluka kojim se kažnjavaju dezinformacije odnosno ono što entitetska policija po nejasnim kriterijima ocijeni kao dezinformaciju. To je uticalo da su neki sagovornici BIRN-a odbili da budu iskreni u svojim komentarima ovih odluka što je zanimljiv način ograničavanja slobode medija kroz ograničavanje slobode govora sagovornika“, kaže Semir Mujkić, urednik BIRN-a u BiH.

Iako su nove mjere u Republici Srpskoj ukinute, one su jedan značajan period ograničavale slobodu medija, a sličnu mjeru je pokušala uvesti i Opština Stari Grad, govori Mujkić.

„Ovakve reakcije nadležnih samo pokazuju kolika želja kod njih postoji da ograniče slobode medija i da će u budućnosti koristiti svaku priliku za to. Sa nadolazećom ekonomskom krizom i narastajućim desničarskim i autoritarnim ideologijama, čak i u BiH, u budućnosti bismo mogli vidjeti takve scenarije puno češće. Mediji su trenutno gotovo usamljeni 'psi čuvari' demokratskih principa društva, transparentnosti i zakonitosti trošenja novca'', kaže Mujkić.

Smatra da su, pored ovih mjera, ekonomska neizvjesnost i ugroženost već dugo glavni neprijatelj slobodi medija i da je zbog toga važno pronalaziti inovativne načine finansiranja. Smatra da je većina medija dobro odgovorila na krizu kroz odgovorno i kvalitetno izvještavanje.

„To može da nas ohrabruje da će mediji uspjeti da se odupru budućim pokušajima ograničavanja sloboda dok se sve više domaćih političara ugleda na Mađarsku ili Tursku u svom odnosu prema medijima“, dodaje on.

Crna Gora je, s druge strane, nazadovala na Indeksu medijskih sloboda, te je sada na 105. mjestu , najniže od svih država regiona.

Radovan Bogojević, novinar iz Crne Gore, kaže da to nije potpuno egzaktno rangiranje, ali da je porazno biti na ovoj poziciji. „Ove godine je to uglavnom zbog neriješenih napada na novinare i političkog uticaja na javni servis što su ozbiljni problemi crnogorskog novinarstva. Ne mislim da smo nužno lošiji od cijelog regiona, u Crnoj Gori i dalje ima nezavisnih medija koji dobro obavljaju svoj posao. Takođe smo imali i hapšenje urednika medija, ali i fizičkih lica, zbog objavljivanja lažnih vijesti. Oni su uhapšeni zbog širenje panike, što je klizav teren, pa je i Evropska unija pozvala crnogorske vlasti da pronađu balans između podržavanja slobode izražavanja i proporcijalnog postupanja“, govori Bogojević.

Kaže da će finansijska stabilnost i nezavisnost biti najozbiljniji izazovi za crnogorske medije. „Čeka nas ozbiljna recesija koja će se snažno osjetiti na prihodima od oglašivača i dodatno pogoršati ionako loše finasijsko stanje u medijima. Plašim se da to ne unazadi medijske slobode i učini medije još podložnije političkim i biznis uticajima, a time i cenzuri i autocenzuri“, govori Bogojević.

Restrikcije medijskih sloboda i egzistencijalna ugroženost novinara

Sjeverna Makedonija se nalazi na 92. mjestu prema Indeksu medijskih sloboda, a stanje se, kaže Aleksandar Manasiev, glavni urednik Vidi Vaka, poboljšalo od 2016. godine. Međutim, pandemija COVID-19 je donijela nove izazove.

„Restrikcije kretanja i vanredna situacija su mogućnost za nove forme restrikcija medijskih sloboda. Vanredna situacija zbog koronavirusa je otvorila put za press konferencije bez prisustvo novinara, ograničenu mogućnost za postavljanje pitanja... Ekonomski pritisak nikad nije bio veći, opasnost da novinari ostanu bez posla isto tako, a sa tim i mogućnost za povećanje uticaja političkih i biznis grupa na medije.“

Također kaže da je veliki problem klijentelizam u makedonskom medijskom prostoru, blizina medija i novinara političkim strankama i biznis grupacijama zbog obostranog interesa.

U Hrvatskoj je jedan od ključnih problema masovna egzistencijalna ugroženost novinara, smatra novinarka Barbara Matejčić i dodaje da „takav položaj novinara dodatno – uz vlasničke interese koji diktiraju o čemu se može i ne može izvještavati – ograničava njihovu slobodu u radu. Od novinara koji dobivaju tek nešto više od minimalne plaće i pritom im daljnja rezanja i otkazi stalno vise nad glavom, teško možete očekivati da pod svaku cijenu brane javni interes.“

Matejčić kaže da je pandemija koronavirusa donijela medijima povećanje publike, a vjerovatno i obnovu povjerenja u kvalitetne sadržaje, ali istovremeno su novinari dodatno osiromašeni: vanjske saradnje u Hrvatskoj su masovno otkazivane, a plate drastično smanjene. Tako da, kaže ona, današnje novinarstvo u Hrvatskoj ima prilično nisku cijenu.

„Javna televiziji je stalna kritična točka hrvatskog novinarstva – politički interes na HRT-u i kadrovira i uređuje sadržaj. HRT je jedinstven primjer javne televizije u Europskoj uniji koja je tužila vlastite novinare. Inače je pravosudno zastrašivanje učestala praksa u Hrvatskoj. Na stotine je tužbi protiv novinara i medija, neki su optuženi čak zbog izjave koju su prenijeli u intervjuu ili zbog satiričkih tekstova, a ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u tome ne vidi prijetnju slobodnom novinarstvu“, govori Matejčić.

Dodaje i da su u Hrvatskoj neprofitni mediji, koji su se pokazali kao mediji na strani javnosti, lišeni ekonomskog ili političkog utjecaja, pušteni da odumiru. „Nakon što im je kratkotrajna Karamarkova Vlada 2016. ukinula financiranje, ista takva politika prema nezavisnim medijima se nastavila preko Ministarstva kulture“.

Budućnost novinarstva

Banjalučki novinar Dragan Bursać kaže da su za slobodu medija potrebni, prije svega, slobodni novinari.

„Svaki više ili manje slobodan medij sastavljen je od više ili manje slobodnih novinara. Ukoliko nemate slobodne misleće novinare (a najčešće nemate) zbog autocenzure, nedostatka znanja ili saznanja, vi ne možete kreirati slobodno glasilo. I tu su mediji koji su pod partijskom ili tajkunskom ili obje šape u komparativnoj prednosti“, kaže Bursać.

„Prije svega, svijetu, ovakav kakav poznajemo, prije su potrebni korporativni robovi-PR stručnjaci, marketing stručnjaci za ovo ili ono, savjetnici, glasnogovornici, koji usput prodaju i medijske priče. To je jedan aspekt i iskreno ne znam kako se izboriti sa ovakvim svijetom. Možda, samo možda, to možemo uraditi sa kreativnim pojedincima“, dodaje on.

Kaže da je za bolju budućnost novinarstva potrebno prije svega dekriminalizacija države, raštimavanje obrazovnog sistema i postavljanje temelja jednog novog, rad sa mladim ljudima, oslobađanje od straha pojedinca koji govori istinu, reorganizacija samih medija, što podrazumijeva zapošljavanje po izvrsnosti, a ne po preporuci i partijskoj knjižici, te promjena percepcije društva o novinarima.

Galić, s druge strane, ne vjeruje ni u kakvo sistemsko rješenje kad su mediji u pitanju, osim individualnih nastojanja i „ustrajavanja traženja istine bez obzira na okolnosti i cijenu koju moramo platiti za to. Sedma smo sila i mogli bi zajedno puno više, ali nažalost, nisu nam isti prioriteti ni poimanje profesije.“

Kako bi se situacija u medijima promijenila, moraju na to uticati različiti faktori, navodi Pejić.

„Kako imati bolju situaciju za 10 godina? Moraju se prvo promijeniti stranke na vlasti koje bi autoritativnost postojećih trebale zamijeniti istinskim demokratskim principima. Morala bi i ekonomska situacija biti bolja pa da bude više priloga od reklama. Pritisak iz svijeta bi morao biti jači. Ne znam, međutim, koliko je to realno. Narod glasa za iste stranke iako zna da ih varaju, ekonomska situacija ne može biti bolja bez pametnijih lidera, ali kako stolice zauzimaju podobni, a ne sposobni – mrka kapa. Svijet je izgubio interes za region. Pokušali su, uložili ogromne novce – i opet ništa. Mogu li novinari sami nešto promijeniti? Mogu. Prije rata su se mediji žestoko opirali nacionalnim podjelama, mogu se opirati i danas. Ali, bez podrške drugih, izgubiće tu bitku, baš kao što su je izgubili i prije rata“, smatra Pejić. 

Remzi Lani kaže da je teško predvidjeti budućnost novinarstva: „Sljedeće desetljeće će biti presudno u tome ko će prevladati: Gutenberg (metafora za profesionalne medije) ili Zuckerberg (metafora za društvene medije). Nadam se da će prvi pobijediti, iako se možda činim staromodan. U svakom slučaju, razina demokratskog napretka u našim zemljama mjerit će se s ljestvicom medijskih sloboda“.

___