Sloboda izražavanja u zemlji još uvijek je ograničena zbog limitirane implementacije postojećih zakona koji se odnose na medijske slobode. U isto vrijeme, novinari ostaju ranjivi na zastrašivanje i prijetnje zbog nestabilne političke i ekonomske klime. Politički i financijski pritisak na bh. medije nastavio se i tokom 2015. godine, pa je Linija za pomoć novinarima, program koji vodi Udruženje BH novinari, zabilježila 16 prijetnji i izvještaja o pritiscima na medije i pet fizičkih napada protiv novinara u periodu od januara do novembra 2015. godine.

 

Nezavisnost tri javna emitera formalno je osigurana, ali je politizacija prisutna kod imenovanja za menadžerske pozicije u tim kućama. Politička ovisnost problematična je i kada je riječ o lokalnim javnim emiterima; općinske i kantonalne vlade direktno financiraju 12 od ukupno 43 lokalnih TV stanica i 61 radjisku stanicu od njih 140.

 

Primjena Zakona o slobodi pristupa informacijama često je limitirana pravom na privatnost i zaštitom komercijalnih interesa kompanija, bez dosljednog ispitivanja interesa javnosti, a komplikacije koje uslijede nakon potraživanja informacije obeshrabruju novinare da ih traže. Novinari ponekad nailaze na prepreke kada žele prisustvovati određenim događajima koje vlada organizuje, jer je u pojedinim prilikama pristup javnim događajima ograničen samo za pojedine medije ili novinare.

 

Kvalitet novinarstva u odnosu na etiku izvještavanja nije se značajno poboljšao, navodi se u izvještaju. Novinari i urednici ne primjenjuju profesionalne standarde dosljedno, a u porastu je i samocenzura. Novinarstvo kao profesija nije dovoljno prepoznato, a plaće novinara su niske i neredovne. Nema dosljednosti u poštivanju etičkih standarda, često se koriste nepouzdani izvori i tvrdnje, a raste i tendencija preuzimanja postova na društvenim medijima kao izvora informacija.

 

Izvještavanje o izbjegličkoj krizi, kako u ostalim zemljama Zapadnog Balkana, tako i u BiH, ostalo je upamćeno po medijskom nazivanju izbjeglica "ilegalnim imigranatima" i potenciranju njihovog religijskog i etničkog porijekla. U izvještajima su izbjeglice često predstavljane kao potencijalna prijetnja, što je podržavalo negativne stereotipe o toj populaciji. Civilno društvo, uključujuči i novinarske asocijacije iz regiona apelirale su na poštovanje profesionalnih standarda zbog brojnih primjera kršenja žurnalističkih normi.

 

Teška ekononomska situacija u zemlji, pogoršana povlačenjem stranih donacija za medije, rezultirala je smanjenom neovisnošću medija od političkih i komercijalnih utjecaja. Komercijalni i politički interesi oglašivača doprinose povećanoj samocenzuri novinara i urednika. Drugi razlog je taj da su mnogi incidenti koji uključuju nasilje i zastrašivanje novinara usmjereni protiv novinara koji pišu o moćnim poslovnim i političkim elitama što dovodi do oklijevanja prilikom izvještavanja o ratnim zločinima ili korupciji. Kako bi odgovorili na nizak kvalitet profesionalnog novinarstva u zemlji, strani donatori ponudili su nekoliko regionalnih i nacionalnih nagradnih programa za novinare kao što su EU Nagrada za istraživačko novinarstvo, Account novinarska nagrada, SGIP i druge.

 

Prema podacima Regulatorne agencije za komunikacije i Vijeća za štampu iz novembra prošle godine, u BiH postoji 10 dnevnih i oko 190 periodičnih novina, 43 televizijske stanice i 144 radijske stanice. Tačan broj online medija nije moguće izmjeriti, jer se bh. online portali često ne registruju u skladu sa propisima i ne postoji transparentnost vlasništva. Mnogi od njih ne objavljuju impressum, i nije moguće identifikovati vlasnike, urednike i novinare takvih medija. I pored činjenice da mnogi mediji prezentuju pristrasne informacije, bh. građani ipak imaju priliku izabrati među velikim brojem medija i uporediti informacije kako bi kreirali kompletnu sliku. Međutim, nivo svijesti među građanima o jednostranom izvještavanju mogao bi biti upitan, ukoliko se pogledaju izvještaji iz 2015. godine koji upućuju na visok nivo povjerenja u medije – 80 posto, što je više nego što uživaju religijske zajednice, nevladin sektor, međunarodna zajednica, vladine institucije, političke partije ili političari.

 

Vlada ne ograničava pristup građanima kako domaćim, tako ni stranim medijima u BiH, niti kontroliše registraciju prilikom pristupa internetu, posjedovanje satelitske antene ili korištenje bilo kojeg drugog tipa medija. Među ograničavajućim okolnostima pristupa medijskim resursima navode se troškovi – još uvijek visoki kada se porede sa niskim socio-ekonomskim standardima u zemlji, nerazvijena infrasturktura u nekim područjima i nedovoljan interes distributera da se šire, kao i nepostojanje električne energije u udaljenim dijelovima zemlje, navodi se u izvještaju.

 

Medijski izvještaji o romskoj manjinskoj zajednici često su senzacionalistički i pristrani, a i izvještavanje o seksualnim manjinama je, također, nezadovoljavajuće. Samo poneki mediji koji pripadaju sektoru civilnog društva, pokazuju angažman i senzibilitet prema LGBT populaciji, dok većina mainstream medija samo preuzima izvještaje drugih medija ili novinskih agencija ili promoviše stereotipe i koristi govor mržnje.

 

Neke procjene marketinške agencije Fabrika govore o tome da su ukupni prihodi na oglašivačkom tržištu za 2015. godinu iznosili oko 43.68 miliona dolara (uključujući i vanjske prihode) što je daleko manje od potrebnog iznosa za normalno funkcionsanje unutar medijskog sektora. Drugi faktori, među kojima se izdvaja korupcija prisutna u oglašivačkim praksama bazirana na političkim tendencijama glavnih oglašivača i sukobima interesa, kao i na nedostatku kvalitetnog istraživanja publike i etničkoj fragmentaciji tržišta, doprinose ograničenjima, nesigurnosti i generalnoj sistematskoj korupciji u sektoru. Pored oglašavanja, značajna suma stiže i kroz državne financijske priljeve na različitim nivoima, ali za koje se smtara da su primarno iskorišteni kao instrumenti kojima vlada vrši svoj utjecaj na medije.

 

NGO sektor, generalno, nedovoljno sarađuje sa medijskim sektorom na polju podrške slobodi govora i medijskoj neovisnosti i ne sarađuje efektno sa medijskim organizacijama u procesima medijskog zagovaranja. Kao pozitivni primjeri izdvojene su organizacije Transparency International i Helsinški parlament građana. Postoji šest odsjeka za žurnalizam na državnim fakultetima u BiH (iako pojedini odsjeci kombinuju novinarstvo i komunikološke studije), kao i dva privatna fakulteta. Svake godine, BiH dobije oko 400 novih novinara i komunikologa. Prema procjenama Media plan instituta, potreba tržišta za novinarima je upola manja od tog broja.

 

Kompletan izvještaj Indeks medijske održivosti za Bosnu i Hercegovinu na engleskom jeziku dostupan je ovdje.