Shirley Jackson nije doživjela vrijeme internetskog lajkanja. Da su okolnosti komuniciranja bile kao što danas jesu, Shirley Jackson bi 28. juna 1948. godine ispod svog teksta ugledala lavinu hate speech-a. A niti jedan like. Ipak, čitalačka reakcija je i tada imala svoj kanal. Izlila se tako dramatično da je Shirley Jackson stekla strah od poštanskog sandučeta.

Tog junskog jutra 1948. godine u malom gradu (in our little Vermont town) odšetala je do poštanskog ureda da pokupi poštu. Otvorila je svoje sanduče, uzela nekoliko računa i pisama, porazgovarala s poštarom i otišla ne sanjajući da će to biti zadnji put da koverat otvara bez panike. Stvari su se potom tako odvijale da je iduće sedmice njeno poštansko sanduče standardne veličine moralo biti zamijenjeno ogromnom kutijom. A uobičajno ćaskanje s poštarom je postalo prošlost. On, ranije blagonaklon i brbljiv, s njom više nije htio ni riječ razmijeniti.

Čime se to spisateljica Shirley Jackson juna 1948. tako strašno zamjerila čitaocima pa i lokalnom poštaru?

Razlog, sad već dostupan u književnim antologijama, izvorno je pohranjen u arhivi magazina The New Yorker.

Nakon iskustva s reakcijom čitatelja, Shirlie Jeckson će gorko tvrditi: To nije bila moja prva priča, niti moja posljednja, ali sam sigurna da bi, i da nikada ništa drugo nisam objavila ljudi po njoj pamtili moje ime.

Priča je postala toliko poznata da se Shirley osjećala obaveznom i objasniti njen nastanak. Stvaralačka klica je proradila tri sedmice prije objavljivanja, u blistavo junsko jutro, dok je spisateljica gurala dječija kolica. Obećavao se dan kada se zna da je novoenglesko ljeto najzad stiglo, dan s plavim nebom i toplim suncem. Uz kolica prti  spisateljica i dnevnu nabavku namirnica. Prije no se vratila kući imala je jasno uobličenu priču. Položila je kćerku u krevetac, zamrznuto povrće odložila u hladnjak, te sjela za radni stol. Brzo i lako, bez pauze je napisala  (zapisala) priču. Poslije je napravila tek nekoliko sitnih korekcija, prekucala priču i poslala je svom agentu.

Uz ovu će priču steći i jak osjećaj da to što pišeš i objavljuješ neko stran i nepredvidljiv poslije čita. Nikada to ranije nisam u potpunosti shvatala, govorila je Shirley poslije juna 1948. Nikada mi nije naumpalo da čitaoci  mogu biti tako gnjevni. Od tri stotine pisama koje sam primila tog ljeta mogu nabrojati tek 13 koja su mi se obraćala ljubazno. Bila su to pisma prijatelja.

Čitalačkoj lavini se pridružio čak i nedvosmislen roditeljski prijekor. Majka joj je pisala da ona i otac ne mare za The New Yorker,… ali zašto, mila, ne pišeš nešto da razveseliš ljude.

U godinama koje su slijedile i kada je priča ušla u antologije, dramatizirana, ekranizirana, te čak postala libreto baleta, ton pisama koja su se odnosila na ovu priču, se promijenio. Obraćali su joj se ljubaznije ili makar pristojnije i kao po pravilu ponavljalo se pitanje: šta je s ovom pričom mislila reći. Prvobitni ton pisama je bila šokiranost i revolt. Ko su ti ljudi u ovoj priči?! Mi!? U prvim pismima su čitatelji gnjevno pitali gdje se to zaboga radnja odvija? Poneko je pitao može li i on prisustvovati događaju koji je u priči opisan.

Kakav to događaj Shirley Jackson opisuje u danas već kultnoj priči? Odvija se u danu kakav je nagovještavalo ono jutro u kojem je Shiley gurala dječija kolica. Vedar, plav, sunčan. Pozornica događaja je mali grad, ne izričito naglašeno, ali po svoj prilici sličan novoengleskim američkim gradićima. Skoro pa obećanje idile?

Ljudi se okupljaju na glavnom trgu. Priča nagovještava da je razlog okupljanja uobičajna godišnja svečanost s lutrijom. Takve su se često priređivale u novoengleskoj provinciji. Jedino pomalo zbunjuje što ljudi koji se okupljaju usput skupljaju kamenje. Trpaju ih u džepove. Kako odrasli tako i djeca. Prosto, kao kad kupujete kokice ili sjemenke pred zanimljivu utakmicu ili filmsku predstavu.

Prije no saznamo čemu kamenje ima poslužiti, upoznajemo se sa stanovnicima neimenovanog gradića. Plastično se ocrtavaju u gestama i upečatljivom dijalogu.  Sve liči na zbor običnih ljudi, pa ipak, nečega zlokobnog ima u zraku i ta zlokobnost u priči narasta kao svojevrsni krešendo. Na njegovom kraju će se konačno otkriti svrha onog kamenja s početka priče. Prethodno će neko trebati izvući papirić obilježen crnim znakom. Jedan je jedini takav papirić u kutiji. (Ne)sretni dobitnik je mlada žena. Zašto se dobitnik kamenuje ne saznajemo, kao što to ni sami sudionici priče očito ne znaju. Tek, izvršavaju tradicionalnu radnju. Uvažavaju ono što su radili njihovi preci. Priča je zlokobno apsurdna. Oživljava apsurdni ritual mržnje i bijesa koji je pred čitaoca postavljen kao šokantno ogledalo. Čitalac ne može a da sebi ne postavi pitanje: a šta bih ja tu učinio? U toj apsurdnoj lutriji. Takav je naslov priče: The Lottery.

Shirlie Jackson je od onih pisaca čija slava danas nije mjerljiva aršinom pedesetih godina prošlog vijeka. Ali joj niko ne može osporiti vatrene poklonike kakav je recimo neosporni Stephen King.

Prolazeći 2009. godine kroz Vermont (grad u kojem je živjela i umrla spisateljica) htjela sam posjetiti grob Shirley Jackson. Nema ga, rekoše mi. Kremirana je. Pa dobro, ali i urne se negdje javno odlažu. Ali urna s pepelom Shirley Jackson nije javno pohranjena. Predata je prijateljima ili rodbini ili njenom sinu. Tu nastaje nizanje zbunjenih i zbunjujućih or...or...or...praćenih češkanjem po glavi. Niko vam ne zna dati tačno objašnjenje. A da nije tako kako jeste, možda bi i danas na grobu Shirley Jackson osvanuo s vremena na vrijeme neki izraz čitalačkog gnjeva? Sudeći po komentarima koji se mogu pronaći po čitateljskim blogovima i portalima Shirley Jackson posthumno živi svoje godine lajkanja. Pa i u ovoj godini koja se bilježi kao stota godina od njenog rođenja.

Priča The Lottery je u meni stekla čitaoca nakon što mi je jedan novoengleski profesor pomenuo da je rečenica kojom Shirley Jackson završava kultnu priču, već uveliko proglašena jednom od najdomljivijih, najefektnijih  završnih rečenica američke kratke priče. Glasi: Nije fer. Nije pravo! Gospođa Hutchinson je vrištala, a oni su se nadnosili na nju. Pa je novoengleski profesor američki ponosno dodao (bez češkanja po glavi): „Uostalom, jedna od najefektnijih završnih rečenica svjetske kratke priče“.

Povjerovala sam, ali ipak pomislila: Ali, vi mora da niste čitali priču Mustafa Madžar koju Ivo Andrić završava rečenicom: Progonitelji su pristizali.