Dobitnica prve nagrade EU za istraživačko novinarstvo.

foto: Privatna arhiva / za MC ustupila Semira Degirmendžić

Semira Degirmendžić, novinarka portala Raport.ba, dobitnica je prve nagrade Evropske unije (EU) za istraživačko novinarstvo 2023. u Bosni i Hercegovini (BiH), u konkurenciji od više od 50 istraživačkih priča. Nagradu je dobila za priču o nezakonitim radnjama turske firme Čengiz za tekst objavljen na Fokus.ba. Žiri je ocijenio da je riječ o dubinski istraženoj priči u kojoj su svi tragovi i izvori pažljivo praćeni i korišteni, i u kojoj je načinjen napor da se dođe do svih aktera i zainteresiranih strana.

Prva novinarska iskustva stekla je tokom rata u BiH u jednim lokalnim bihaćkim novinama, a potom na Radio Bihaću. Kroz svoju novinarsku karijeru je radila u informativnim redakcijama u raznim bh. medijima, a kasnije se počela baviti i istraživačkim pričama. Radila je na: Radio Stari Grad, BH radiju, Dnevnom avazu, portalu Fokus, a bila je i dopisnica Radija Slobodna Evropa iz Bihaća. Prošle godine pridružila se redakciji Raport.ba.

Semira Degirmendžić je poznata po tome što je otkrila aferu Respiratori - priču za koju je dobila EU nagradu za istraživačko novinarstvo 2021. godine, a te godine ju je Društvo novinara BiH proglasilo novinarkom godine za 2020. godinu.

Kaže da je novinarstvo misija borbe, prvenstveno borbe za pravdu i da istina uvijek treba biti vodilja u ovom poslu.

Kako je tekao rad na priči za koju ste dobili EU nagradu za istraživačko novinarstvo 2023.?

Bila je to jedna od težih priča koju sam radila. Kad kažem težih, mislim prije svega na dostupnost informacija koje su mi trebale da bih tu priču otvorila i da bih došla do nekih saznanja. U toj priči sam se prvenstveno vodila problemima jednog od bivših radnika turske firme Čengiz, koja je dobila vrijedne poslove u BiH na izgradnji autoputa.

Javio mi se jedan od bivših radnika koji je u toj firmi doživio nesreću i naknadno mu je ustanovljen i invaliditet. Međutim, on nije mogao ostvariti nikakva svoja prava iz tog radno pravnog odnosa koja su mu propisana zakonom. Počev od toga da su poslodavci pokušali na neki način prikriti da je on zadobio teže povrede, jer nisu bili osigurani svi uvjeti za siguran rad pa do toga da u konačnici kada je dobio sudske presude za isplatu svih odšteta i prava – on ništa od toga nije uspio ostvariti.

Šta su bili glavni izazovi rada na toj priči?

Kada smo pokušali da dobijemo informaciju od druge strane, odnosno iz firme Čengiz, naišli smo na jedan veliki zid šutnje. Svi dostupni brojevi su bili nepostojeći. Putem naših telekom operatera nigdje nije bio registriran nijedan kontakt broj.

Jeste bilo teško – kako uopće doći do te firme. Ta firma je imala ugovore sa našim vlastima, vladama, saradnju sa ministarstvima. Međutim, niko nije htio da nam da neki kontakt, da uopće priča o tome. Neki od bivših uposlenika koje smo također kontaktirali, u tom trenutku su govorili da su imali problema, ali bio je evidentan strah da oni javno istupe i da nešto kažu, s obzirom na te veze koje firma Čengiz ima sa bh. vlastima – očigledno nisu samo poslovne, već su dosta zasnovane i na nekim privatnim odnosima.

Kako ste, uprkos svim tim izazovima, ipak uspjeli da završite tu priču?

Na kraju je jedina opcija bila da odemo na jedno od gradilišta firme Čengiz u BiH, odnosno u mjesto Donja Golubinja, gdje imaju svoje gradilište i neku upravnu zgradu.

Iako nigdje nije zvanično navedeno da je to sjedište firme, mi smo otišli na to gradilište. Tamo je tabla na kojoj piše Čengiz, ima i portirnica i zgrada u kojoj uistinu jesu bili odgovorni ljudi. To smo saznali od čovjeka koji je radio na toj portirnici na ulazu u kompaniju, ali dalje od te kućice nismo uspjeli stići.

Uspjeli smo ostaviti naša pitanja i to zabilježiti i video snimkom. Pokušali smo i razgovarati s nekim od nadležnih, ali putem telefona portira koji je sa svog mobitela nazvao nekog od odgovornih, a taj neko, moram jednostavno tako reći, nam se nije htio ni predstaviti.

Govorio je bosanskim jezikom, ali nam nije htio reći svoju funkciju, samo je bio adresa da odgovori na pitanja koja smo mi predali u pisanom obliku, tu na portirnici. Bilo je jako teško, ali to je bio i meni pokazatelj da naše vlasti zaista izlaze u susret stranim i domaćim firmama. Znamo da imamo sličnih problema i sa ovdašnjim firmama koje faktički mogu raditi šta hoće, odnosno kršiti radnička i prvenstveno osnovna ljudska prava.

Poznati ste po tome što ste otkrili aferu Respiratori tokom pandemije koronavirusa. Tokom 2023. smo imali i prvostepene presude za tu aferu, kako gledate na sve što se odvijalo nakon Vašeg otkrića?

Skoro četiri godine afera Respiratori je nekako još uvijek u centru pažnje javnosti u BiH. Stalno se ponavlja to “otkrili ste aferu Respiratori”. Neću reći da mi smeta. Ja jesam napisala tu priču u aprilu 2020. i iznijela činjenice ko je uvezao respiratore što se nama prešutjelo onog trenutka kada su respiratori stigli. Smatram da je i danas ključni akcenat u svemu, u toj mojoj priči, taj da pri nabavci tih respiratora nisu konsultirani stručnjaci.

Moralo je doći do tog sudskog procesa, do nekog epiloga da građani vide kako se troši naš novac. To je novac poreskih obveznika. Ova priča je uistinu specifična po tome što su predmeti nabavke, ti respiratori, trebali da spašavaju ljudske živote.

Presuda je za mene bila očekivana. Nažalost, to je jedna od rijetkih presuda koja se smatra presudom za korupciju, za zloupotrebu položaja. Pratila sam intenzivno proces kroz dvije i nešto godine, koliko je trajao, a koji još uvijek nije okončan. Očekivano je bilo da to bude procesuirano, ali malo je taj jedan predmet. Ima još predmeta, ne samo vezano za pandemiju, nego predmeta koji su trebali zavrijediti pažnju tužitelja i drugih istražnih agencija, a nisu.

Brojni su izazovi u novinarstvu, naročito istraživačkom, od pristupa podacima do prijetnji. Da li smatrate da se novinarke suočavaju sa više izazova od muških kolega?

Nikada zaista nisam razmišljala na taj način u smislu “ja sam žena pa je sad nešto teže ili lakše”. Smatrala sam da smo u ovom našem poslu ravnopravni, podjednako izloženi rizicima i prijetnjama i drugim izazovima koji nosi naš posao. Međutim, ima razlike. Brutalniji su i napadi kad je žena u pitanju, onda će vam svašta nešto da nabace. Uz to, ti koji vas napadaju imaju možda širi “spektar oružja” za napade na vas. Uvjetno rečeno, maštovitiji su da vam izmisle neke, u suštini, nepostojeće povode zašto je neka priča nastala.

Četvrtu se godinu suočavam sa raznim napadima upravo zbog priče o respiratorima i oni ne jenjavaju. Ti neki ljudi koji, vjerujem, nisu ni pročitali tu priču, ne posustaju da me kvalifikuju kao nekog ko je dio neke organizacije koja je osmislila neki plan. Imamo neke osude koje se ponavljaju, o tom nekom “media planu” za koji ne znam šta je, ni da li postoji, a stalno se veže i za moje ime i za tužioce.

Čuli smo da to advokati optuženih često koriste, i sve je to dio napada. Sve je to dio pritisaka, ne može se to ignorisati.

Sve dok znate da niste dio tih nekih krugova za koje vas optužuju i dok je vaša savjest čista, znate da možete ići naprijed. Nije lako, nije jednostavno, ali mi je problematično i to da kažem “navikla sam se”. Ne želim se ja navići na to i ne zanima me.

Odavno sam svojim kolegama, prijateljima, porodici zabranila da mi šalju – pogotovo od nekih anonimnih autora sa društvenih mreža – neke laži i montaže koje meni pripisuju a kojim žele da dobiju pažnju da njihove laži budu što vidljivije i da ih se češće plasira. Zato ja na njima ne potenciram, ne insistiram, i ne želim da sudjelujem. Imam svoj pravac.

Želim da radim što korektnije i što profesionalnije, što bolje, u interesu javnosti i onog pojedinca kojeg tretira neka od mojih priča. I naša javnost bi trebala da se više educira i da bolje razumijeva ono što u suštini mi radimo.

Kako ocjenjujete novinarstvo i rad medija u BiH, kako vidite budućnost novinarstva?

Biti novinar u BiH je danas zaista teško. U ovim okolnostima u kojima mi radimo, vidimo da ide sve gore i gore, pogotovo ako imamo ovaj zakon u Republici Srpskoj o kriminalizaciji klevete. S obzirom na to i kakva nam je vlast i šta se sve radi, mediji još uvijek uistinu jesu ta svjetlija tačka u BiH, uprkos svim teškoćama sa kojima se mediji susreću. Naravno da ovdje mislim na registrirane medije, ne mislim na sve one koji sebe zovu medijima.

Nažalost, taj neki trend pogoršanja uvjeta i atmosfere u kojoj rade novinari, i djeluju mediji, se iz godine u godinu pogoršava. Stalna je naša borba za našim pravom, prvenstveno pravom na rad koje bi trebalo biti zagarantovano. Mi smo stalno u nekim borbama da možemo raditi svoj posao koji nam se onemogućava. Znamo koliko puta, iako postoji Zakon o slobodi pristupa informacijama, ne možemo ostvariti ništa na osnovu tog zakona.

Imali smo i situacija da su pojedini mediji upućivali te tužbe pa su uspijevali to dobiti, ali koliko to sve iscrpljuje, oduzima vremena i odvlači čovjeka od njegovog primarnog posla, a taj pristup informacijama bi se trebao podrazumijevati. Ono je osnovno naše pravo i alat za rad, pristup informacijama da bismo ih mogli plasirati, obraditi i razraditi.

Nisam neki optimista da će biti bolje. Još uvijek nemamo svoj novinarski sindikat što mislim da bi nam dobro došlo i da bismo dobili neka veća prava kroz takav vid organizacije. Ali, nekako još uvijek ohrabruje ta naša volja i spremnost da se i dalje borimo.

Imate li savjet za mlade novinare?

Mislim da svi koji žele da se bave ovim poslom i da budu novinari, prije svega, moraju uvijek preispitati to jesu li dobri ljudi, jesu li spremni na izazove, rizike, jesu li spremni staviti u prvi plan tu želju i namjeru da istina izađe na vidjelo. 

Intervju je dio serijala Mediacentra Sarajevo o novinarima i novinarkama iz BiH koji su nagrađeni u 2023. godini.

___