Senzacionalističkim pisanjem o navodnom slučaju rodno zasnovanog nasilja, pojedini mediji ne samo da su kršili kodekse, nego i dodatno povrijedili žrtvu

foto: Svjetlana Panić / Fotobaza.ba

Neprovjerene informacije o slučaju nasilja nad mladom ženom u jednom malom mjestu u Bosni i Hercegovini danima su bile u fokusu većeg broja medija. Bez provjere, uključivanja „druge strane“ ili pozivanja institucija i barem moderiranja komentara ispod sadržaja na portalima ili društvenim mrežama, prenosili su priču prema kojoj se 18-godišnjakinja udala za osobu koju je upoznala na društvenim mrežama. Nekoliko mjeseci kasnije, u januaru 2026. godine, njena majka je, putem društvenih mreža i medija, zatražila pomoć da njena kćer „bude vraćena kući“ jer u novom domu „trpi nasilje“. Svima koji su pisali o ovom, a mahom se radilo o prepisivanju, jedini izvor je bila majka koja je željela zaštititi svoje dijete. Novinarski gledano, njena objava trebala je biti samo izvor koji će medije uputiti prema institucijama, no oni su to propustili uraditi.

Priča počinje nakon što je majka 15. januara 2026. godine na Facebooku objavila poziv za pomoć i tražila da se spasi njena kćer koja u kući svog muža, za kog se udala prije nekoliko mjeseci, trpi nasilje. Tu objavu, bez ikakve provjere, istog dana prenosi GP Maljevac, portal koji nema impressum ili objavljeno ime odgovorne osobe. Taj sadržaj preuzima portal Ekskluziva, koji takođe nema impressum i objavljeno ime odgovorne osobe. Narednih pet dana mediji u BiH i regionu (Dnevno i Dnevnik u Hrvatskoj, Novi u BiH, te mnogi drugi) prenose informacije objavljujući puno ime i prezime i fotografije preuzete s društvene mreže za osobe koju predstavljaju kao žrtvu i počinitelja nasilja, naziv naselja u kom se nasilje navodno dešava – i dalje ne provjeravajući informacije i ne pozivajući institucije poput centara za socijalni rad ili policije da provjere navode i eventualno reaguju. Pritom očito zaboravljaju da ugrožavaju privatnost žrtve nasilja i ne izvještavaju u javnom interesu, ali i da možda objavljuju neistinite informacije i možda i lažne fotografije.

Medijska profesionalnost i odgovornost u ovom slučaju bi podrazumijevala da je majčina objava samo povod i da valja krenuti s provjerama. Ako je majka već spominjala, a navodno jeste, centre za socijalni rad i lokalnu policiju, profesionalni novinari i novinarke bi kontaktirali te institucije i provjerili da li im je nešto prijavljeno; ako jeste – da li su provjerili; ako su provjerili i ako majka govori istinu – šta su poduzeli; ako nisu provjerili – zašto nisu; ako su provjerili i utvrdili da se nešto dešava, a nisu ništa poduzeli – zašto nisu poduzeli… Ništa od toga nije urađeno.

Kad na scenu stupe 'veliki'

U izvještavanje se potom uključuje i portal Dnevnog avaza koji tokom tri dana objavljuje informacije ili „prati priču“, ali i on samo prenoseći majčine izjave koje nisu relevantne za priču (jer su mamine procjene i pretpostavke), a nisu ni u javnom interesu.

Uskoro se u izvještavanje uključuje i printano izdanje Avaza koje, i kao i drugi mediji, višestruko krši Kodeks za štampane i online medije BiH Vijeća za štampu čiji su i portal i printano izdanje Avaza – članovi. (U tom slučaju, povrijeđeni ili prekršeni su članovi Kodeksa 1, 2, 3, 4, 7, 15 i 17).

Onda izvještavanje nastavljaju brojni mediji u BiH i regiji pri tom se sada pozivajući upravo na Avaz, opet prenoseći puno ime i prezime žrtve i njene fotografije (Slobodna Bosna, Slobodna Dalmacija, Jutarnji list…), bez obzira na kršenje kodeksa koji je, kada su u pitanju žrtve nasilja, gotovo identičan svuda u regiji.

Konačno izvor

Pet dana nakon otvaranja priče, kao izvor informacije i u Avazu i na pojedinim portalima, pojavljuje se lokalna policija koja potvrđuje da je žrtva napustila zajednicu u kojoj je, kako su ranije mediji tvrdili, bila žrtva nasilja, ali se sada koristi formulacija da je 18-godišnja žena „otišla od muža“, da je „muža prijavila policiji“ ili „napustila kuću u pratnji NN lica“ čime se dojučerašnja „žrtva nasilja“ (o kom informacija još uvijek nije provjerena) sada stavlja u sasvim drugi kontekst ili možda čak i relativizira nasilje o kom je proteklih dana bila riječ.

Tako je i u printanom izdanju Avaza, u tekstu u rubrici „Crna hronika“, jedini izvor i dalje majka. Dodaje se i formulacija da je „iz MUP SBK za Avaz potvrđeno“ da postoje prijave da se jedno lice „udaljilo od kuće uz pomoć drugih NN lica“ te izjava glasnogovornika MUP-a Srednjobosanskog kantona da su tri lica došla u kantonalno Tužilaštvo vezano za prijavu koja je 20-ak minuta ranije podnesena u lokalnoj policijskoj upravi.

Umjesto da djeluju odgovorno i od institucija zatraže informaciju o čemu se radi i da ih pozovu da obrate pažnju na slučaj koji se tematizira na društvenim mrežama i provjere navode, da pozovu javnost da eventualna saznanja prijave policiji, centru za socijalni rad i slično, mediji biraju da izvještavaju senzacionalistički, bez provjere navoda i da proizvode dodatnu viktimizaciju, ne štite identitet i privatnost žrtve, insistiraju na tome da je „djevojka pobjegla gola i bosa“, ne vodeći računa da ovakvi opisi, informacije i fotografije ostaju trajno dostupni javnosti (ukoliko pravosuđe ne zatraži uklanjanje) i trajno prate i obilježavaju osobu o kojoj je riječ.

Ovakav pristup izvještavanju o slučajevima rodno zasnovanog nasilja nije u skladu ni sa Smernicama za medijsko izvještavanje o nasilju prema ženama koje su kreirale Novinarke protiv nasilja, a koje kažu da „u medijskom izveštaju, dok je postupak u toku, ne bi trebalo otkrivati identitet preživele / žrtve i članova / članica njene porodice […] kao ni detalje koji bi mogli uputiti na njen identitet, uključujući i fotografije mesta/zgrade/kuće gde se nasilje desilo“.

U Smernicama se takođe navodi i da u pričama o rodno zasnovanom nasilju treba voditi računa da se „u slučajevima nasilja koji izazivaju posebnu pažnju javnosti glas da pre svega preživelima i stručnim licima, a ne poznanicima / poznanicama koji daju svoj 'sud' o tome šta se desilo“. U ovom slučaju to bi bili centri za socijalni rad i policija koje je spominjala majka žene koja je predstavljena kao žrtva.

Sve ovo baš i nema smisla, a pokazuje da smo nehumani

Gorica Ivić, izvršna direktorica Fondacije „Udružene žene“ Banja Luka, koja vodi i jednu od sigurnih kuća u BiH, smatra da ovakvi medijski sadržaji nemaju nikakvog smisla.

„Najgori je što svi ovi medijski sadržaji nemaju nikakvu svrhu – prije svega informacije nisu provjerene i mi i dalje ne znamo šta se tačno desilo. Ovi sadržaji nisu potakli institucije da reaguju i eventualno zaštite osobu kojoj je zaštita možda potrebna. Ne vidim svrhu, pogotovo zbog činjenice da se pominje žena od 18 godina koja je ranjiva u toj životnoj dobi, a medijski sadržaji se šire i komentarišu bez ikakve kontrole i smisla i najprije pokazuju da mi nismo humano društvo jer se bavimo nečijim privatnim životom“, kaže Ivić.

Podsjećanja radi, prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici u Federaciji BiH „svako je dužan prijaviti krivično djelo kojim se vrši ili je izvršeno nasilje kada neprijavljivanje krivičnog djela predstavlja krivično djelo ili ukoliko je žrtva nasilja dijete“, ali ovo ne znači da medija treba da objavljuju saznanja bez provjere informacije na šta ih obavezuje profesionalni Kodeksa.

A izvještavanjem kakvo su u ovom slučaju pokazali mediji u BiH povrijeđena su i međunarodna akta koja se odnose na žene žrtve nasilja – Istanbulska konvencija Vijeća Evrope koju je BiH preuzela prije više od deset godina, CEDAW Konvencija Ujedinjenih nacija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama i UN-ova Deklaracija o eliminaciji nasilja nad ženama. Nije zgoreg podsjetiti i da su Evropska konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni protokoli sastavni dio Ustava BiH i da se direktno primjenjuju u BiH i imaju prioritet nad svim o zakonima.

Javni interes i odgovornost medija

U kontekstu zaštite javnog interesa valja primijetiti da su svi tekstovi ilustrovani privatnim fotografijama navodnih aktera priče preuzetim sa društvenih mreža gdje je moguće da uopšte ne pripadaju osobama o kojima je riječ. U više navrata kao ilustracija služi fotografija majke djevojke koja je označena kao žrtva što nema značaj ni za priču, a ni javni interes. U jednom od tekstova Avazov portal prenosi objavu s društvene mreže Facebook „počinitelja nasilja“ i video snimak žrtve bez jasno naznačene informacije da li je provedena provjera istinitosti sadržaja čime postoji ozbiljna mogućnost da svoje čitaoce dovedu u zabludu, ali i zloupotrijebe nečiji videomaterijal.

Objava neprovjerenih informacija o slučaju rodno zasnovanog nasilja u jednom malom mjestu u BiH (ovakvo izvještavanje je nemoguće drugačije nazvati) je, osim nepoznavanja profesionalnih obaveza, pokazalo i nerazumijevanje odgovornosti medija za prostor na društvenim mrežama.

Publika ili komentatori su bili sasvim podijeljeni – jedni su tražili da sadržaj bude uklonjen jer osoba o kojoj pišu kao o žrtvi ne treba da bude izložena javnosti, a drugi su koristili govor mržnje, huškanje i stereotipne komentare i o osobi koja je predstavljena kao žrtva, i o osobi koja je navedena kao počinilac nasilja. Mediji nisu moderirali ove komentare, odnosno nisu uradili ništa – nisu uklonili ni sporni sadržaj ni komentare koji u pojedinim slučajevima podliježu i kaznenom gonjenju. Na ovaj način su stvorili prostor pojedincima da počine kazneno djelo, ali i dodatno viktimizirali žrtvu jer i komentari, kao i fotografije i informacije objavljene u online prostoru, ostaju trajno dostupni.

Broj komentara nikog ne oslobađa od odgovornosti

Nije potrebno naglasiti da je mnogo više komentara na profilima posjećenijih medija poput Avaza ili Crne hronike, ali broj komentara nikog ne oslobađa od odgovornosti. Ovakav odnos prema online prostoru pokazuje da mediji zaboravljaju da su odgovorni i za komentare na svojim profilima i da je njihova uloga da izvještavaju, zabave, ali i educiraju svoju publiku, u ovom slučaju o neprihvatljivim komentarima. Moderiranje jeste skupo, traži vrijeme i ljude za koje mediji u BiH i regiji uglavnom nemaju sredstva, ali jednostavan recept je pojedine sadržaje zaključati za komentare ukoliko postoje mogućnost da nečija privatnost bude povrijeđena ili žrtva dodatno viktimizirana.

„Društvene mreže postaju zamjena za institucije i platforma na kojoj lične interpretacije nasilja nad ženama sude, presuđuju, osuđuju ili virtuelno štite i podržavaju. Empatija i solidarnost se ne postiže dijeljenjem neprovjerenih i senzacionalističkih sadržaja koji za posljedicu mogu imati sekundarnu viktimizaciju žrtava i podstrekavanje na dalje nasilja“, upozorava Ivić.

Na kraju, nasilje jeste i treba da bude javna stvar, ali svaki pojedinačni slučaj nije u javnom interesu, pogotovo ako je opisan samo iz jednog ugla i bez provjere činjenica ili navoda sagovornika. Predstavljen na ovaj način cijeli slučaj može samo širiti strah u javnosti od mogućih prevara putem društvenih mreža i nerada institucija.

Ovakav pristup pojedinačnim slučajevima rodno zasnovanog nasilja više nanosi štetu žrtvi nego što doprinosi javnom interesu jer žrtvu trajno obilježava kao nemoćnu čime serija tekstova o kojima govorimo postaje samo još jedan slučaj koji upozorava da medijska sloboda nije neograničena, nego da treba voditi računa i o pravima onih o kojima se izvještava, pogotovo žrtava nasilja i da treba voditi računa o mogućim zloupotrebama.

___