O djeci i maloljetnicima govori se samo u kontekstu nesreća koje su ih pogodile ili razbojništava u kojima su učestvovali.

foto: Unsplash

Od 2018. godine mediji u Bosni i Hercegovini suočavaju se s izazovom izvještavanja o djeci u pokretu – najmlađim izbjeglicama i migrantima koji na svome putu ka Zapadnoj Evropi prolaze kroz ovu državu sa porodicama ili bez pratnje. Nakon što je u martu 2020. proglašena pandemija korona virusa, informiranje javnosti o raseljenoj djeci kojih u svakom momentu u Bosni i Hercegovini boravi od pet do šest stotina, postalo je još veći etički i profesionalni izazov za novinare i medijske kuće.

U Preporukama za novinare, dokumentu kojeg su 2018. godine ponudili UNHCR (The UN Refugee Agency) i IOM (International Organization for Migration) konstatuje se da bosanskohercegovački „mediji relativno malo izvještavaju o kršenju ljudskih prava i sukobima koji prisiljavaju ljude da bježe iz svojih domova“, pa tako javnost malo zna o složenim uzrocima migracija, a diskusija je uglavnom fokusirana na vidljive posljedice na nacionalnoj i lokalnoj razini. U dokumentu se savjetuju novinari i medijske kuće da štite dostojanstvo i privatnost djece, da jasno omeđe značenjski nepodudarne pojmove 'migranti' i 'izbjeglice', da u izvještavanju izbjegavaju „viktimizaciju, simplifikacije, stavljanje izvještavanja u uski humanitarni kontekst“, da insistiraju na činjenicama i uključivanju izbjeglica i migranata kao sagovornika u medijske članke i priloge.

Međutim, analiza tema izvještavanja četiri najsposjećenija informativna web portala u Bosni i Hercegovini (avaz.ba, klix.ba, nezavisne.com i hercegovina.info) u toku 2020. godine ukazala je na kršenja pomenutih preporuka.

Djeca prije svega

Čak i površan uvid u tekstove praćenih medija pokazuje da oni nisu pravili distinkciju među pojmovima „djeca migranti“ i „djeca izbjeglice“. Ranija znanstvena istraživanja pokazala su da mediji i inače često brkaju ove termine kako u Bosni i Heregovini tako i u Hrvatskoj, dok istraživanja slične tematike u Srbiji nisu dostupna. Iako je među preporukama UNHCR-a i IOM-a i ona o važnosti uključivanja migranata i izbjeglica kao sagovornika u medijskim izvještajima, to je slučaj u tek 10 posto članaka u dnevnim listovima iz BiH, Srbije i Hrvatske (Oslobođenje, Politika i Jutarnji list), a kao izvori dominiraju „strane, domaće i međunarodne institucije“. Isti slučaj je i sa člancima koji su na neki način tematizirali situaciju u kojoj se nalaze djeca na putu ka Zapadnoj Evropi, a koji su objavljeni u praćena četiri medija.

U svim analiziranim medijima evidentan je nedostatak tekstova o djeci u pokretu i izazovima s kojima se susreću na svome putu u vrijeme pandemije. Njihovo neprisustvo na medijskoj agendi čini ih skoro nevidljivim za većinu građana Bosne i Hercegovine, pa se o djeci i maloljetnicima izbjeglicama i migrantima govori samo u kontekstu nesreća koje su ih pogodile ili razbojništava u kojima su učestvovali.

Pomoćnica direktorice Udruženja „Zemlja djece u BiH“, Sahiba Srna, kaže da je iz medijskog izvještavanja o djeci u pokretu „vidljiva uglavnom samo negativna strana priče“, dok se ne izvještava „dublje o uzrocima problema“. Iako je samo u Tuzli, po evidenciji tog Udruženja, u posljednja tri mjeseca boravilo od 70 do 100 porodica sa djecom, ali i 400 do 600 djece bez pratnje, pojedini lokalni mediji uopće nisu izvještavali o njihovim problemima otkako su krizni štabovi proglasili prve mjere u borbi protiv virusa, ali ni prije pojave virusa u Bosni i Hercegovini.  

Srna priča i da se od početka pandemije nijednom nije desilo da neko od medija kontaktira tu organizaciju kako bi razgovarali o položaju djece u pokretu, ali ni izbjeglica i migranata uopće.

„U medijima obično mi iniciramo teme jer smatramo da je važno osvještavanje javnosti o problemima ove djece, a studiozne priče objavile su samo pojedine novinarke poput Vanje Stokić i Nidžare Ahmetašević“, kaže ona.

Jedna od organizacija koja aktivno prati položaj djece izbjeglica i migranata u Bosni i Hercegovini jeste UNICEF. Na web portalu organizacije moguće je pronaći niz tekstova o djeci izbjeglicama i migrantima. Međutim, mediji te priče rijetko ili nikako prenose iako su one, kako kaže Nineta Popović, voditeljica Odjela za komunikacije UNICEF BiH „dostupne za prenošenje bilo kom mediju“.

„Do sada nismo imali baš previše upita da se priče objave u drugim medijima. UNICEF BiH ima jako dobru saradnju sa medijima, dosta sadržaja stvaramo zajedno, a svaki oblik unapređenja te saradnje, koji će doprinijeti najboljem interesu svakog djeteta, više je nego dobrodošao“.

Profesorica na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Zarfa Hrnjić Kuduzović kaže da je izvještavanje o djeci izbjeglicama i migrantima veoma delikatno, a u vrijeme pandemije još i zahtjevnije.

„Riječ je o vrlo vulnerabilnoj kategoriji – maloljetnicima, često bez roditeljske pratnje i traumatizovanim, čiju privatnost i dobrobit treba zaštititi od mogućih negativnih posljedica medijskog eksponiranja. Dalje, tu su i jezičke i kulturološke barijere koje otežavaju neposrednu komunikaciju. Osim toga, postoji niz ograničenja etičke prirode kada je u pitanju izvještavanje o djeci u pokretu, posebno u vrijeme pandemije. Novinari/ke također moraju voditi računa i o vlastitome zdravlju, a naravno i poštovati mjere kriznih štabova u slučaju ulazaka u kampove“, zaključuje Hrnjić Kuduzović.  

„Deportovani“ iz većine medija

Osim što nedostaje priča o djeci koja ka Zapadu putuju bez pratnje u periodu kada je putovanje opasnije nego što je i inače bilo, uočljiva je dekontekstualizacija problema i njegovo svođenje na političko i humanitarno pitanje Bosne i Hercegovine.

Primjera radi, čitanjem tekstova o migracijama na portalu Nezavisnih novina stiče se dojam da je jedina odgovorna instanca za rješavanje problema migranata i izbjeglica Stranka demokratske akcije pa je tako većina naslova o migracijama objavljenih u avgustu ove godine fokusirana na politizaciju situacije (SDA uzela milione da riješi problem migranata, Lukač: SDA naplatila desetine miliona evra za rješavanje migrantske krize, Višković: SDA nenamjenski potrošila međunarodni novac za migrantsku krizu), dok širi kontekst globalne migrantske krize, kao i lične priče izbjeglica i migranata izostaju.

Hrnjić Kuduzović kaže da je izvještavanje o izbjeglicama i migrantima, kao i migracijama uopće, suviše površno i simplificirano.

„U slučaju izvještavanja o migracijama treba identifikovati ključne aktere koji mogu utjecati na adekvatno rješavanje situacije pa vidjeti ko je od njih zakazao u izvršavanju obaveza. Trenutno je mnogo članaka u kojima se odgovornost jednostavno prebacuje na državu Bosnu i Hercegovinu, ili političare uopće. Bilo bi mnogo značajnije konkretizovati ko su oni koji su zaista odgovorni i koji su propustili učiniti ono što je njihova odgovornost“.

Problemi s kojim se suočavaju volonteri i organizacije na terenu složeniji su nego što je to predstavljeno u medijima. Sahiba Srna priča da se mnogi izbjeglice i migranti predstavljaju punoljetnima iako to nisu. Također, organizacije i pojedinci koji pomažu toj kategoriji društva često su izloženi diskriminaciji i optužuje ih se da pomažu ilegalnim migracijskim tokovima.

„Migracije su globalni problem, nisu problem samo Bosne i Hercegovine. Kada se kaže ilegalne migracije stiče se dojam da su sve ove aktivnosti humanitarnog karaktera kojima se bavimo podrška tim ilegalnim aktivnostima, što nije istina. Naša zemlja je potpisnica brojnih međunarodnih dokumenata koji štite prava djece i ljudi u pokretu. Djeca u granicama Bosne i Hercegovine imaju neka prava koja moraju i da ostvare“, kaže Srna.

Ona smatra da su isuviše pojednostavljene priče, pa i aktivnosti na koje pozivaju čak i neki političari, kao što je deportacija migranata. Na deportacije često pozivaju građani u komentarima koje ostavljaju na novinarske članke ili na društvenim mrežama.

„Mediji moraju ovaj problem posmatrati u širem kontekstu. Treba objasniti ljudima šta znači nekoga deportovati. Ljudi misle da je to tek tako lahko pokupiti nekoga i izbaciti ga iz države. Čak i ujedinjena u jednom stavu, Bosna i Hercegovina ne može tako jednostavno riješiti ovaj problem“, zaključuje ona.

S druge strane, probleme nastale usljed migracija ne bi trebalo svoditi ni na samo humanitarni aspekt priče, smatra Hrnjić Kuduzović. S ovom konstatacijom slaže se i voditeljica Oddjela za komunikacije organizacije UNICEF u Bosni i Hercegovini.

„Osim onoga što objavljuju organizacije, koje su direktno uključene u rad sa djecom izbjeglicama i migrantima, teško će se u lokalnim medijima naći priče i vijesti o ovoj populaciji, sa fokusom na djecu. U rijetkim slučajevima kada se djeca i stave u fokus, portretiraju se isključivo kao žrtve kojima je potrebno humanitarno zbrinjavanje, a ne kao nositelji prava“, kaže Popović i zaključuje da „takav način portretiranja djece u medijima, prilično dominira i kada je riječ o drugim ugroženim grupama djece, što ne doprinosi osvještavanju potrebe za sistemskom promjenom“.

Riječima pripremljeno nasilje

Kako izvještavanje o izbjeglicama i migrantima ne treba svoditi samo na humanitarni aspekt, tako ni u kom slučaju ne treba kreirati atmosferu straha i netrpeljivosti prema njima. Čak i da prihvatimo tezu da su građani aktivni korisnici medija koji o prezentovanim informacijama kritički promišljaju i kreiraju svoja vlastita značenja, važnost javno napisanog i njegov utjecaj na stavove čitatelja ne može se zanemariti. Slobodni mediji ozon su demokratske atmosfere u društvu, pisao je sociolog Ratko Božović. Slično, mediji mogu biti i vinovnici stereotipne i agresivne komunikacije, pa i inicijatori agresivnog ponašanja.

Pojedini mediji nisu propustili da u rijetkim objavljenim člancima o djeci u pokretu, pitanje migracija povežu s pitanjem svjetske sigurnosti i terorizma.

Primjera radi, od početka 2020. godine, portal www.hercegovina.info objavio je tek jedan članak o djeci izbjeglicama i migrantima, a članak upravo u fokusu ima apel na emocije, uz nepoštivanje dostojanstva djece i roditelja prikazanih na fotografiji, a kasnije i povezivanje fenomena migracija s terorizmom.

Tekst naslova Fotografija iz Ljubuškog tjera na plač, a nastao je na osnovu Facebook objave Ivice Granića, „političkog analitičara i kolumniste“, koji je objavio fotografiju roditelja i šestoro djece kako leže uz jednu cestu u Ljubuškom. Iako je fotografiju na kojoj se vide djeca objavio uz poziv na pomoć toj porodici, Granić se kasnije u komentarima opravdavao zbog objavljene fotografije ne propuštajući priliku da cjelokupnu situaciju poveže sa pričom o terorizmu (Moj stav je tu jasan, ja bih stavio 77 slojeva žice da nitko ne može ući bez kontrole. I barem sam desetak članaka u raznim medijima i još stotinjak objava na fejsu napisao baš na tom tragu. Ako dici date komadić kruha učinili ste dobro djelo a niste podržali ISIL. Ja sam pozvao, ako netko hoće, da smrznutoj dici donese komadić kruha i to je to).

Tekstovi u kojima se migranti i izbjeglice povezuju samo s nasiljem ili terorizmom vode neopravdanim generalizacijama koje, nažalost, znaju rezultirati i otvorenim verbalnim i fizičkim napadima na te ljude, uključujući i najmlađe među njima.

„Jedno dijete iz Afganistana već je doslovno dva puta na putu. Napustio je Afganistan zbog, najvjerovatnije, straha od krvne osvete. Već je jednom deportovan iz Norveške i već je drugi put ovdje. Svi mi iz organizacija koji radimo s tom djecom ga poznajemo kao mirnog, a članovi naše organizacije svjedočili su kako ga je iz čista mira udario jedan građanin u Bihaću“, priča pomoćnica direktorice Udruženja „Zemlja djece u BiH“. Takav postupak je, smatra, uveliko rezultat i površnog medijskog izvještavanja o izbjeglicma i migrantima.

Zaista, uvidom u članke najčitanijih informativnih web portala, uočavamo da nije obavljen niti jedan tekst koji bi predstavljao dubinsku analizu situacije u kojoj se ta djeca nalaze, a migranti i izbjeglice uopće, pa tako i djeca, spomiju se tek u kratkim informativnim novinarskim formama u kojima izostaje pozadina priče.

Sahiba Srna kaže da postoji čitav spektar tema koje bi voljela vidjeti u medijima, a koje su značajne za razumijevanje tog problema.

„Vrlo je važno govoriti o tome da djeca u pokretu imaju prava u svakoj državi u kojoj se na svome putu nađu. Ova djeca trebaju zaštitu i poseban tretman. To je posebno slučaj u vrijeme pandemije“, poručuje.

Ona smatra da bi mediji trebali više izvještavati o ljudskim pričama, a potom i o širokom spektru razloga zbog kojih ljudi napuštaju i, naizgled, stabilne države.

Nineta Popović iz UNICEF-a kaže i kako bi, u kontekstu pandemije trebalo izvještavati o „mjerama koje su poduzete da se spriječi širenje zaraze COVID-19 u prihvatnim centrima, što je popriličan uspjeh, jer govorimo o kolektivnom smještaju i najugroženijim grupama. To bi uveliko olakšalo i smanjenje stigme i straha kod lokalne populacije, kada govorimo o redovnom uključivanju djece izbjeglica i migranata u sistem obrazovanje i interakcije sa drugom djecom. Lijepo bi bilo vidjeti takvu reportažu u susret početku školske godine. Ono što bi mogle biti zanimljive medijske teme, jesu i one, koje se tiču uticaja pandemije COVID-19 i nametnutih mjera na mentalno zdravlje ove djece, imajući u vidu da je većina njih došla sa već postojećim traumama izazvanim ratovima, napuštanjem doma i teškom i rizičnom putovanju“. 

Tema za istraživanje kada su u pitanju djeca u pokretu je mnogo – od obrazovanja do potrebne psihološke pomoći. I od medijske agende i novinarskog pristupa ovisi hoćemo li u budućnosti čitati još jednu priču o tuči u izbjegličkom i migrantskom kampu ili ćemo, pak, saznati kako su se u učionicama jedne njima strane države snašli djeca izbjeglice i migranti.

___