Kroz prozor sobe na 14. katu hotela „Tirana International“ divan je pogled na središte glavnoga grada Albanije. Šest sati ujutro i grad se tek budi. I ja bih rado još spavao jer sinoć sam sa nekolicinom kolega, nakon šetnje gradom, do dugo u noć razgovarao o raznim medijskim temama. Tu smo zbog sudjelovanja na 3. medijskoj konferenciji jugoistočne Europe u organizaciji OSCE-a. 

 

No, obećao sam jutros poslati tekst za Media.ba portal a već u devet počinje panel o budućnosti istraživačkoga novinarstva na kojemu sudjelujem. Prije toga valja na doručak pa obaviti nekoliko sinoć dogovorenih kratkih razgovora o poslovima, dati kolegicama i kolegama kontakte koje sam obećao, dobiti od njih pokoju korisnu informaciju. Nema baš previše vremena za juranje uživanje u Tirani.

 

 

 

Ima nas 150 sudionika (novinara i urednika, predstavnika novinarskih udruženja i sindikata te medijskih regulatornih agencija, neovisnih medijskih stručnjaka, predstavnika nevladinih organizacija koje se bave medijskim temama, ljudi iz OSCE-a...). Teme: digitalizacija, medijsko zakonodavstvo, transparentnost vlasništva, sigurnost novinara, samoregulacija, budućnost ustraživačkog novinarstva, pristup informacijama od javnog značaja…

 

Kao i obično na sličnim skupovima - mnogo važnih ali samo načetih tema, bezbroj „usual suspects“ među sudionicima. No, kome je zaista stalo taj nije dolazio uzalud. Uz mnoštvo korisne literature dobiješ i priliku razmjeniti informacije i iskustva sa desecima ljudi, sresti neke koje već dugo nisi vidio ali i dogovoriti zajedničke projekte. 

 

Oni koji su prvi puta u Tirani fascinirani su njenim izgledom jer su mišljenje o tom gradu do sada temeljili na predrasudama. I ja primjećujem razliku nabolje svaki puta kada dođem. A novinari koji žele učiti i s kojima sam ovdje i u drugim gradovima u Albaniji do sada radio, jednako kao i u ostalim zemljama u regiji, daleko su iznad opće kvalitete novinarstva u svojoj zemlji.

 

 

Na većini konferencija u regiji koja se umjesto Balkan sada politički korektno zove jugoistočna Europa (a one posvećene medijskim temama ni po čemu nisu izuzetak) možete doživjeti mnogo općih mjesta, bezbrojna ponavljanja kuknjave kako je situacija loša pa i razne egotripove likova koji su došli da bi „ukrali predstavu“ – bilo neprekidnim „japajakanjem“ bilo maratonskim tiradama bez smisla i poante kojima maltretiraju ostale zloupotrebljvajući priliku da postave pitanje.

 

Postoji  i ekipa koja većinu konferencije provede u šetnji gradom, kupovini i pijuckanju. Kad sam bio mlad novinar zbog takvih stvari konferencije su mi bile odbojne i izbjegavao sam ih čak i kada bi mi se pružila rijetka prilika da na njima sudjelujem.

 

Danas sam konferencijski veteran koji je odavno shvatio da nije poanta u tome da kao dobar đak odsjediš na svim sesijama od prve do posljednje minute nego u tome da se dobro pripremiš za teme i sudionike te pokušaš iz svega izvući što više novih znanja, kontakata i poslovnih mogućnosti. Ukratko – da postigneš maksimalnu profesionalnu korist.

 

Pri tome pozicija „slobodnjaka“, bez redakcijskih ili drugovrsnih stega, mogućnosti dodatno uvećava. I danas ću na konferenciji govoriti o uspjesima nekolicine projekata koji su začeti upravo u pauzama ranijih konferencija, na zajedničkim ručkovima i večerama, u šetnjama obavljenima npr. u vrijeme nečijeg izlaganja koje se ionako moglo lako nabaviti u papirnatoj ili elektronskoj verziji.

 

 

Telefonski pozivi, elektronska pošta na koju je trebalo hitno odgovarati…i nisam uspio tekst dovršiti na vrijeme. Pokušavam nastaviti na aerodromu, čekajući let za Beč, ali me onemogućava hitna sigurnosna provjera sadržaja moga kofera. Službenici osiguranja postali su sumnjičavi kada je rentgen otkrio mnoštvo metalnih predmeta i kablova. Kad su otvorili kofer pronašli su putno glačalo, nekoliko mobitela i punjača, baterijsku svjetiljku, nož „švicarac“…

 

Na kraju tekst dovršavam na aerodromu u Beču čekajući na let za Zagreb ali tek nakon što me rentgenski pregled (ovaj puta kompjuterske torbe) opet prisilo da vadim čitav sadržaj te ljudima iz osiguranja objašnjavam kako je 11 kilograma svega i svačega – moja standarna radna oprema.

 

Kad se vratim kući neću, poput mnogih drugih, zaboraviti na konferenciju na kojoj sam proveo protekla dva dana. Naprotiv, tada tek počinjem sistematizirati i koristiti sve što sam u ta dva dana saznao i naučio.