Novinarke Florence Hartmann i Helena Despić-Popović otkrile su u jesen 1992. godine lokaciju masovne grobnice s tijelima nestalih iz vukovarske bolnice.

foto: Mladen Obrenović

Kad su se u drugoj polovini oktobra 1992. godine dvije francuske novinarke – jedna koja je u to vrijeme živjela u Beogradu i radila za Le Monde, a druga koja je iz Zagreba pokrivala događaje za AFP – zaputile prema Vukovaru znale su šta tačno traže. Slijedile su trag, prema jednom svjedočenju objavljenom u Vjesniku, i odlučile da pronađu mjesto masovne grobnice pored farme Ovčara. I u tome su – Florence Hartmann i Helena Despić-Popović – uspjele.

Pod pseudonimom „Ivan“, preživjela žrtva Ovčare ispričao je novinarima Vjesnika kako je, zajedno s drugim zarobljenicima, njih više od 200, odvedenih na tu lokaciju nakon pada Vukovara, uspio pobjeći iz kamiona kojim su ga vodili na strijeljanje.

„Iako su svjedoci rijetko precizni, ovaj je bio veoma precizan u pogledu vremena i topografije“, ispričala je Hartmann u dokumentarnom serijalu „Mediji kao dokaz – novinarstvo kao prvi nacrt historije“ u produkciji Mediacentra Sarajevo. Prepričala je sve detalje koje je svjedok naveo, kako je mislio da se sklonio u selo za koje je vjerovao da je pod kontrolom hrvatskih snaga, ali nije bilo, pa je završio u zatočeništvu. U ljeto naredne godine je razmijenjen.

„U Zagrebu je jedna komisija skupila ta svjedočenja. Zanimljivo je da je ova novina (Vjesnik) objavila to svjedočenje. To znači da im ga je neko namjerno dao, jer inače ne bi imali pristup“, konstatira Hartmann. Zajedno s kolegicom iz AFP-a postavila je pitanje o priči iz novina predstavnicima UN-a.

„Našli smo jednu grobnicu“, kratko je odgovorio Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda (UNHCR), s kojim je, tom prilikom, bio i Clyde Snow iz UN-ovog specijalnog tima za traženje masovnih grobnica.

Dvjema novinarkama nije trebalo dugo da u Beogradu unajme crveni „Yugo“ i krenu put Vukovara.

Susret s naoružanim ljudima

Budući da je, doslovno na dan počinjenja zločina na Ovčari (što će tek kasnije saznati), zajedno s 20-ak novinara bila u Vukovaru, u posjeti koju je organizirala JNA i koju naziva „propagandnom“, znala je teren. I slijedila je, zajedno s kolegicom, „Ivanovo“ svjedočenje. No, naletjele su na naoružane ljude.

„Naoružani su, ali ne u uniformama, tako da ne znamo je li to policija. I oni su se zaprepastili kad su nas vidjeli. Mi sad smišljamo... koristimo činjenicu da je to malo mačo ambijent, gdje smo mi dvije glupe žene koje su se izgubile. Oni isprazne jedan kalašnjikov, ne na nas nego pored, jer stvaraju ambijent... I prije nego što smislimo kako ćemo se izvući, stiže jedan kamion“, priča Hartmann.

Ispostavilo se da su to bili pripadnici ruskog kontingenta UN-ovih mirovnih snaga (UNPROFOR), koji su, kako je ispričala Hartmann, bili „zaduženi da čuvaju tu grobnicu u regiji Vukovar, o kojoj nisu objavljeni detalji“. Ruski vojnici, nastavlja, imali su zadatak da „čuvaju taj prostor, da ne bude premještanja tijela“.

„I da se pregovara da s ovima iz (…) Republike Srpske Krajine da im se odobri pristup, ali nikad nisu odobrili. Čekao se Erdutski sporazum, potpuni kraj rata 1996. godine, da bi se moglo pristupiti (masovnoj grobnici na Ovčari). I to je vrlo bitno, zato što ja još uvijek tražim dvije grobnice, jer su premjestili tijela, gdje nedostaje još 60 žrtava“, ispričala je Hartmann.

Neobična razmjena – gorivo iz UN-ovog kamiona za rakiju

Vraćajući priču u oktobar 1992. godine, Hartmann je prepričala kako je svjedočila neobičnoj razmjeni – ruski mirovnjaci su lokalnom naoružanom stanovništvu davali gorivo (iz UN-ovog kamiona) u zamjenu za rakiju.

„Shvatile smo da moramo biti u blizini grobnice, jer Rusi mora da čuvaju grobnicu. Mi uhvatimo jednog Rusa, a mladi su bili, u onim prugastim mornarskim majicama, i kažemo: 'Slušaj, imamo tablice kamiona, ti si šverc napravio... Nema nikakvog problema, nama je svejedno, samo nam kaži gdje spavaš? (…) Čuvate groblje? Mi hoćemo samo da vas pratimo, pokaži nam put, gdje se skrene?' I tako smo našle gdje skrenuti“, pričala je Hartmann.

„Ništa se nije vidjelo sa puta tako da smo (ruskim) kamionom došle do tamo i onda smo imale dokaz da je svjedočenje pouzdano, pošto smo, prateći ga, došle do masovne grobnice“.

Dogovorile su se, dan kasnije, da istovremeno objave svoje otkriće – „da grobnica koja je pronađena nije bilo koja grobnica, nego su u njoj nestali iz vukovarske bolnice“, odnosno da je tamo pokopano najmanje 200 ljudi.

„Mazowiecki je znao francuski i njemu je Le Monde bio velika novina, kao što je nekome u Americi New York Times. U roku od pola sata od objavljivanja je obaviješten i na press-konferenciji je rekao: 'Jeste, grobnica koju smo našli je ta iz Vukovara'“, navela je Hartmann.

Masovna grobnica – pod navodnicima

Bilo joj je važno da na Ovčaru ide zajedno s kolegicom, jer je „dobro da ne uzima samo jedna osoba rizik da dokaže nešto bitno“.

„Nas dvije idemo do grobnice, vidimo i kosti koje vire malo, ne sve... Ali vidi se da je grobnica. I moj list stavlja naslov „Pronađena je 'masovna grobnica'“ – pod navodnicima“, razočarana je Hartmann.

„Bili su oprezni, bez obzira na okolnosti. Ni sutradan nisu htjeli objaviti nešto drugo, nego samo kratku vijest 'Mazowiecki potvrdio da je...' I onda mislim: ako za anglosaksonske novine nešto takvo otkriješ – dobiješ 'Pulitzera', a ovdje – dobiješ 'nije sigurno da je masovna grobnica'. Nije bilo bitno to što je (masovna grobnica) bila registrirana i zaštićena da se ne premješta, ali su dvije druge, osim te glavne, premjestili“, ističe Hartmann.

Iako je radila za novine, ipak nije napravila niti jednu fotografiju lokacije masovne grobnice na Ovčari. Razlog je vrlo neobičan – Le Monde u to vrijeme nije objavljivao fotografije i po tome je bio specifičan.

„Nisam, tako, nikada ni morala ponijeti fotoaparat, jer tada nismo imali telefone i bio je potreban posebni uređaj. To mi je bila velika sloboda, jer nisam imala prevodioca, nisam imala fotoaparat, nismo imali kompjuter... Samo smo imali bilježnice u koje se pokušava pisati, nečitljivo i otprilike – to je to. Tako da nikad nisam imala problema... Kad bih imala problema, uvijek su me na kraju morali pustiti jer mi nisu mogli pronaći ni slike ni ništa drugo“, zaključuje Hartmann.

Sama se prijavila da svjedoči na Haškom sudu

Florence Hartmann, koja je nakon novinarske karijere bila i glasnogovornica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, te savjetnica tužiteljice Carle del Ponte, svjedočila je u procesu protiv „vukovarske trojke“ – Veselina Šljivančanina, Mileta Mrkšića i Miroslava Radića – oficira JNA optuženih za učešće u pogubljenju ratnih zarobljenika nakon pada Vukovara.

Za svjedočenje se sama prijavila, kao zaposlenica Haškog suda, kad je uvidjela da optuženi Šljivančanin negira da je znao za Ovčaru i sudbinu nestalih iz bolnice nakon pada Vukovara. Svjedočila je, kako je ispričala Mediacentru, „samo o tome da li je Šljivančanin prije 1996. godine [kada je grobnica otvorena i tijela ekshumirana] znao da postoji masovna grobnica na Ovčari“.

Prvostepenom presudom, iz septembra 2007. godine, Mrkšić je osuđen na 20 godina, a Šljivančanin na pet godina zatvora, dok je Radić oslobođen optužbi (na tu odluku tužitelji se nisu žalili). Žalbeno vijeće potom je potvrdilo kaznu Mrkšiću, koji je kasnije umro na izdržavanju kazne, a Šljivančaninu je povećalo na 17 godina. Pravomoćnom presudom, iz decembra 2010. godine, Šljivančanin je osuđen na 10 godina zatvora. Sedam mjeseci kasnije pušten je na slobodu.

Osim ekshumiranih na lokaciji masovne grobnice na Ovčari, njih najmanje 200, još se traga za 60-ak žrtava pogubljenih u noći sa 20. na 21. novembar 1991. godine, odvedenih nakon pada Vukovara iz tamošnje bolnice.

___