Najveći kulturni gubitak za Sarajevo, pored plamena Vijećnice, Orijentalnog instituta i Franjevačke knjižnice, je plamen u kojem je izgorio strip Studio SAF. U njemu je nestao značajan dio originalne svjetske strip baštine. I laicima će nešto sigurno značiti pepeo koji je ostao za originalnim tablama Princa Valijanta ili Hennanovim Tornjevima Boa - Morija.

Piše: Karim Zaimović / BH Ratni Dani

Moglo je to biti nekih mjesec dva prije početka rata, kada sam sa urednikom kulturne rubrike – jednog od ovdašnjih periodičnih izdanja dogovarao svoj naredni prilog. Nezadovoljan tekstom kojeg sam ponudio, recenzijom strip albuma koji je tada bio na vrhu svjetskih ljestvica artističke i komercijalne ponude, a što sam ga želio ekskluzivno predstavili čitateljima samo četiri nedjelje nakon svjetske premijere (nije to za naše čitaoce reče mi urednik), sam mi je dao prijedlog za alternativnu temu. Znaš, ima onaj momak sa Ilidže što se bavi stripom, mogao bi nešto o njemu napisati — prepadnu me urednik svojim poznavanjem stripa. Kako bar do tada nisam ništa čuo ni o kakvom probitačnom strip autoru iz toga, sada anektiranog dijela sarajevske kotline, usrdno ga zamolih da mi pojasni stvar. Ma znaš koji, onaj što sam izdaje stripove. Čekaj, kako se on zove? Edvin, Ervin, tako nekako. Tek tada posta mi jasno da gospodin urednik misli na Ervina Rustemagića koji je bio sve, samo ne neki momak što se kao bavi stripom, pa ga još i privatno objavi. Ova priča zanimljiva je iz barem dva razloga. Kao prvo, evidentira totalističku nadmenost dotičnog urednika naspram vlastitog čitateljstva (nije to za njih, glupi su, tupi, blesavi, što li već?), jednako i u odnosu prema rubrici što je uređuje po nasljeđenim i usvojenim manirima soc-realističkog žurnalizma kojem je draži i unikatni akademski bofl nego li vrhunska ostvarenja popularne kulture. Sa druge strane, neimenovani gospodin pokazao je ovdašnju poslovičnu nezainteresovanost i neinformiranost uvrijedljivim minimiziranjem rada i karijere Edvina Rustemagića, stripskoga urednika, producenta i izdavača čije ime, kao i njegove firme SAF (Strip Art Features) stoji u samome vrhu svjetskog strip biznisa.

Sada, nakon ratnih osam mjeseci, od svega toga je, na žalost, ostalo još samo ime i ugled. Reprezentativni SAF-ov studio smješten u aerodromskom naselju, situiran do Rustemagićeve kuće, sada je spaljen, razoren i poharan.

Miljenko mi reče da u ovome tekstu navedem što je sve pri tome stradalo. Navoditi ipak neću, zato što nisam dovoljno informisan, a ni iz poštovanja prema intimnosti nečijeg gubitka, iz prezira prema sveprisutnom maniru srozavanja ličnih tragedija, poravnjavanja presom kolektivnog gubitka u koji se bezumno sve nadurava u slavu novih mitova gdje gubitak i nesreća poštaju emanacijom grupne egzistencije. Ali, ono što treba reći jeste da je svjetska strip baština gubitkom onoga što je bilo u vlasništvu ili pod producentskim skrbništvom SAF-a osakaćena onoliko koliko bi bila likovna umjetnost paljenjem Mimarine kolekcije. Hiljade raritetnih i nedoknadivih originala desetaka najvećih svjetskih majstora kao i decenijama brižljivo prikupljanje kolekcije albuma i raznih periodičnih izdanja, doživjelo je sudbinu iz Farenhajta 451. Moglo bi se tu još nabrajati, pojašnjavati, kalkulisati. Ali, nema potrebe. Jer, ova sredina, njen kulturni segmenat nije u stanju da shvati koliko je to zaista gubitak, jer, budimo ozbiljni, pa to su samo nekakvi stripovi. I mahnitom insanu je jasno da ljudski gubitak sa ničim porediv, ali rat je iracionalnost koja zahtijeva racionalisanje. Ništo što ova sredina nikada nije bila kadra ostvariti. Stvar je u tome da nije jedan medij, pored truda da popiše svaku nagorjelu gredu, svaku izbijenu ciglu, nije objavio niti jednu riječ kojom bi se zabilježila sva havarija SAF-a koji je zahvaljujući poslovnim relacijama i probojima u najvećim krugovima svjetskog strip establišmenta, više i ozbiljnije internacionalno obznanio Bosnu i Sarajevo nego mnoge druge umjetničke rmpalije.

Naravno, ignorisan je bio SAF kada su njegovim posredstvom na stranicama najuglednijih inostranih izdanja prezentirani brojni, tada jugoslovenski autori, jednako, kao i onda kada je sarajevski Strip Art dobio nagradu Jelou Kid, za najbolji magazin u svijetu, i onda kada je ista firma prva na ovim prostorima krenula sa objavljivanjima albuma po najvišim standardima. Stoga, zašto uopšte i očekivati da i sada neko reaguje, da se neko odgovoran sjeti da bi ovoj državi koristio neko ko ima znanje jezika i dugogodišnje veze od Amerike do Portugala.

Gospodina Rustemagića, sreo sam svega tri puta do sada, i ovaj tekst ne pišem ni iz kakvog ličnog interesa. Upravo obratno, cijenim tog čovjeka prije svega radi njegov nevjerovatne profesionalnosti, radinosti i agilnosti. A sve to, stvari su koje ovdje nikada nisu bile na cijeni, nikada manje nego danas. Zato mene nije strah rata, bojim se od onoga poslije.
 

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.