Tekst prenosimo uz dozvolu Komiteta za zaštitu novinara (CPJ) gdje je originalno objavljen pod nazivom Broadcasting murder: Militants use media for deadly purpose. Autori teksta su Joel Simon i Samantha Libby.

Foto: CPJ

Vijest o ubistvu novinara Jamesa Foleyja 19. avgusta 2014. godine nije prvo objavljena u medijima, već na Twitteru. Medijske kuće su se suočile s bolnim pitanjima o tome kako da izvijeste o ubistvu i koje dijelove snimka da prikažu. Ako grupa ili pojedinac počine neki nasilni čin, a zatim ga snime, kako tradicionalne medijske kuće mogu izvijestiti o tome bez širenja propagandne poruke?

Novinare koji su pohrlili u Siriju kada je tek izbio sukob u toj zemlji 2011. godine ovakva pitanja nisu mučila toliko često, niti toliko javno. O ratu su izvještavali kako ratni dopisnici veterani, tako i lokalni građani novinari, a izvještaji su se uglavnom bavili nasiljem i ogromnim žrtvama među civilnim stanovništvom.

Do jeseni 2013. godine, međutim, novinarska scena u Siriji se dramatično promijenila. Ubijena su 62 novinara, a u prosjeku je svake sedmice kidnapovan po jedan novinar. Pobunjeničke grupe koje su ranije srdačno dočekivale novinare sada su ih smatrale metom.

Što se tiče agencije Associated Press, koja je ranije redovno slala svoje stalne i slobodne novinare u Siriju, sve viši nivo rizika ju je natjerao da promijeni način rada. "Odlazak u rat za nas nije ništa novo," kazao je potpredsjednik i direktor fotografije AP-a, Santiago Lyon. "Ono što se za nas promijenilo je kidnapovanje radi otkupa."

Zbog nemogućnosti da na teren pošalje vlastite izvještače, AP se oslanjao na "sadržaj koji prave korisnici", a to su uglavnom bili snimci koje su pravili lokalni aktivisti i građani ili su uzimani sa društvenih medija. Ovakav pristup je donio izazove u osiguranju vjerodostojnosti i suprotstavljanju jednostranosti, ali kao što je primijetio Lyon, "Djelimičan uvid je bolji od nikakvog uvida." Rezultat je bila delikatna ravnoteža između neprofesionalnog dokumentovanja od strane građana i pažljivo provjerenih profesionalnih vijesti.

Uspon Islamske države, poznate kao ISIS, srušio je tu ravnotežu. Kada je ISIS postao dominantna pobunjenička sila u Siriji, suzbio je sve nezavisne izvore informacija u područjima pod svojom kontrolom, dok je putem vlastitih kanala prenosio jezive snimke egzekucija zarobljenika, civila i neprijateljskih snaga. Ovi snimci su istovremeno imali za cilj širenje terora i regrutaciju sljedbenika.

Lyona je mučilo pitanje kako da izvještava o ISIS-ovim snimcima čak i prije odrubljivanja glava slobodnih novinara Foleyja i Stevena Sotloffa. Na snimcima su često bili prikazani događaji o kojima je bez sumnje trebalo izvijestiti, kao što je, prema tvrdnjama ISIS-a, ubistvo više od 1.700 šiitskih vojnika u blizini Tikrita. Lyon je odlučio da AP-ovim klijentima šalje slike i snimke, izostavljajući najstrašnije detalje. "Oni imaju razlog zašto objavljuju ove stvari," rekao je Lyon. "Izazov se sastoji u tome da se prikaže stvarnost, bez podlijeganja propagandi." Lyon je, naravno, shvatio da će ISIS-ovi snimci, bez obzira na pažljive procjene AP-a i drugih medijskih kuća, doći do masovne publike putem društvenih medija i Interneta. Bilo mu je jasno da je ISIS-ova strategija da zaobiđe etablirane medijske kuće i da direktno dopre do ciljane publike. Na kraju krajeva, ISIS-ovi borci ne daju intervjue. Oni govore direktno u kameru.

Foto: James Foley / freejamesfoley.org

Uprkos međunarodnoj pažnji i osudi koju su izazvali ISIS-ovi snimci, dokumentovanje nasilja od strane onih koji ga čine nije ništa novo. Od nacista do Crvenih Kmera, birokratske države su sistematski dokumentovale teška zlostavljanja koja su vršile, uključujući genocid. Zapravo, mnogi moderni mehanizmi zaštite ljudskih prava su izgrađeni na osudi koju su te slike izazvale. Mubarakova vlada u Egiptu i Assadova vlada u Siriji među mnogobrojnim su režimima koji su dokumentovali mučenja koja su vršili. Tokom istorije su vojnici – uključujući američke vojnike koji su snimali mučenja i ponižavanja u Abu Ghraibu – bilježili svoje aktivnosti na ratnoj sceni. Ali nijedan od tih snimaka nije bio namijenjen javnoj upotrebi, a novinari koji su ih objavljivali su vršili svoju profesionalnu ulogu razotkrivajući skrivena kršenja prava.

Dinamika koju je donijela nova generacija takozvanih „snimaka počinilaca“ veoma se razlikuje, zato što ne postoji način da se o tim snimcima izvijesti bez promoviranja interesa onih koji vrše nasilje. Paradoks je istovjetan u slučajevima izvještavanja o snimcima koje prave ISIS u Siriji, meksikanski narko-karteli, te drugi nedržavni akteri, kao što je Boko Haram u Nigeriji. Ove organizacije ne samo da prave snimke; one se ponašaju kao konkurentne medijske kuće.

"Mi smo u borbi, a više od pola te borbe se odvija u medijskoj areni"

Islamska država svoju medijsku strategiju nije razvila u vakuumu. Ona je prilagođena na osnovu strategija koje koriste druge islamističke grupe, među kojima je najznačajnija Al-Qaeda u Iraku (AQI), iz koje je i nastala Islamska država.

Prije terorističkih napada u New Yorku i Washingtonu 11. septembra, Al-Qaeda je imala prilično konvencionalan pristup u odnosima s medijima. Kao što su mnoge kriminalne, političke i pobunjeničke grupe radile tokom istorije, Al-Qaeda se oslanjala na svjetske medije da prenesu njenu poruku svijetu. Sam Osama bin Laden je organizovao pres konferencije kojima su prisustvovali zapadni novinari i dao je ekskluzivne intervjue Peteru Arnettu sa BBC-ja i Johnu Milleru sa mreže ABC News. Iskoristio je intervju sa Arnettom 1997. godine da javno objavi džihad protiv Sjedinjenih Američkih Država. Na pitanje o svojim budućim planovima, bin Laden je odgovorio: "Vidjećete ih i čuti o njima u medijima, ako Bog da."

Novinari se se prilikom vođenja ovih intervjua osjećali sigurnim zato što su militantima mediji trebali da bi objavili njihovu poruku. Producent Arnettovog intervjua Peter Bergen je primijetio: "Kada ste ušli u Bin Ladenov unutrašnji krug, nijednom se niste osjećali ugroženim."

Međutim, Al-Qaedin odnos s međunarodnim medijima se znatno promijenio nakon kidnapovanja i ubistva izvještača lista Wall Street Journal Daniela Pearla u januaru 2002. godine. Njegovo ubistvo odrubljivanjem glave nije bilo orkestrirani medijski događaj kao što su to bila ISIS-ova ubistva. Zapravo, Bin Laden je ukorio svog šefa operacija Khalida Sheikha Mohammeda, koji je izvršio egzekuciju Pearla, što je privukao "nepotrebnu pažnju na mrežu", prema izvještaju objavljenom u okviru istrage The Pearl Project koju su proveli studenti Univerziteta Georgetown.

Godine 2003, vođa AQI-ja (Al-Qaede u Iraku) je postao Jordanac po imenu Abu Musa'b al-Zarqawi, koji je obučavan u Al-Qaedinim kampovima u Afganistanu. Iako se Zarqawi zakleo na odanost Bin Ladenu, vođa Al-Qaede ga je teško kontrolisao. Zarqawijeva brutalnost je izazvala ukor Al-Qaedine središnje komande, koja je tvrdila da, kao u slučaju Pearlove egzekucije, pretjerano nasilje udaljava i lokalno stanovništvo i potencijalne strane pristalice.

"Iako ISIS, Boko Haram i meksički karteli imaju različite strategije i ciljeve, svi su oni nedržavni akteri sa veoma razvijenim medijskim sistemima."

Zarkawija to nije pokolebalo. Ne samo da su se ubistva nastavila, već je Zarqawi postao ozloglašen po korištenju medija za objavljivanje nasilja koje je vršio. Vjeruje se da je on lično izvršio nekoliko snimljenih ubistava odrubljivanjem glave, a njegov trajni doprinos ikonografiji džihadskih snuff filmova (filmova u kojima se prikazuju prava ubistva) jeste oblačenje žrtava u narandžaste kombinezone, koji asociraju na uniforme koje su nosili zatvorenici u američkoj pritvorskoj jedinici u Zalivu Guantanamo na Kubi. Američki i britanski taoci koji su kasnije ubijeni na snimcima ISIS-a su bili prisiljeni da se obuku na sličan način. Zarqawi je za slanje ovih snimaka odrubljivanja glava formirao posebnu medijsku operaciju u Iraku, koju je J.M. Berger, urednik stranice INTELWIRE.com i autor knjige Jihad Joe: Americans Who Go to War in the Name of Islam, nazvao "odlučnom i jezivom pretečom snimaka Islamske države."

Prije ere YouTubea, Facebooka i Twittera, ovakva vrsta snimaka je bila mnogo manje dostupna i postojala je samo na web stranicama i forumima. Snimci su takođe slani van zemlje porijekla džihadskim medijskim produkcijskim kućama koje su od njih pravile mini dokumentarce i dalje ih slale naklonjenim web stranicama. U nastojanju da dopre do masovne publike u arapskom svijetu, sam bin Laden se i dalje oslanjao na video i audio poruke poslane Al-Jazeeri. Čak i s usponom „džihadskih medija“, Al-Qaedino oslanjanje na tradicionalne medije za širenje svojih poruka značilo je da one često sadrže potresno nasilje. 

Al-Zarqawijevo ubistvo u američkom vazdušnom udaru u junu 2006. godine je ubrzalo tranziciju unutar AQI-ja, koji se utopio u koaliciju pobunjeničkih grupa pod imenom Islamska država u Iraku (ISI). Građanski rad koji je četiri godine kasnije izbio u susjednoj Siriji pružio je ISI-ju savršenu priliku za širenje i regrutaciju.

Bivši američki zarobljenik i komandant srednjeg nivoa u AQI-ju Abu Bakr al-Baghdadi se kasnije pojavio kao vođa ovih novouspostavljenih snaga, koje je preimenovao u Islamsku državu u Iraku i Siriji (Al-Shams), odnosno ISIS. Kada se Al-Qaeda opet požalila na ISIS-ovu brutalnu taktiku, bojeći se da će ona imati isti efekat udaljavanja koji je AQI imao u Iraku, al-Baghdadi je izazvao sirijsku podružnicu Al-Qaede, Jabhat al-Nusra, i nametnuo se kao dominantna vojna sila u regionu.

Al-Qaeda je u februaru 2014. godine optužila ISIS da je isuviše nasilan i negirala bilo kakav savez s njim. Bin Ladenov bivši zamjenik i nasljednik Ayman al-Zawahiri, koji je jednom priznao moćnu ulogu medija rekavši, "Mi smo u borbi, a više od pola te borbe se odvija u medijskoj areni", snažno se protivio ISIS-ovim snimcima. ISIS, rekao je Zawahiri u jednoj izjavi, „nije ogranak al-Qaede, nema veze s njom, i ova grupa nije odgovorna za njena djela.“

Rukovodstvo ISIS-a je ostalo nepokolebano i ne samo da je nastavilo da vrši izuzetno brutalne akcije, već i da ih dokumentuje. „Oni ne osporavaju njihovu karakterizaciju, već je na neki način rado prihvataju,“ objasnio je Berger. „Više ih zanima da promoviraju svoj imidž nego da negiraju svoje aktivnosti.“ Snimci su ispunjavali strateške ciljeve, jer su vršili teror nad neprijateljima, izgrađivali oreol nepobjedivosti, te pomagali u regrutovanju stranih boraca. Glasnogovornik ISIS-a Abu Bakr al-Janabi je izjavio za VICE: „Društveni mediji su dobri za izgradnju mreže veza i za regrutaciju. Borci razgovaraju o iskustvima u borbi i potiču ljude da se pobune, a pristalice brane i prevode izjave ISIS-a.“

Richard Barrett, bivši šef kontraobavještajnog odjela MI6, primijetio je da je brzo napredovanje ISIS-a kroz sjeverni Irak i Siriju ovoj militantnoj grupi omogućilo da nadmaši relativno skroman medijski učinak Al-Qaede. „Tokom posljednjih 10 i više godina, [Zawahiri] se krije u graničnom području između Afganistana i Pakistana i zapravo nije uradio puno više od objavljivanja nekoliko izjava i snimaka,“ izjavio je Barett za agenciju France-Presse. „S druge strane, Baghdadi je uradio nevjerovatno puno – osvajao je gradove, mobilisao je ogroman broj ljudi, te nemilosrdno ubija širom Iraka i Sirije.“

ISIS koristi strategiju društvenih medija da promovira svoje napredovanje i da javnost obavještava o svojoj okrutnosti. Prema izvještaju Profiling the Islamic State, koji je objavio Brookings Doha Center, a napisao Charles Lister, ISIS efikasno koristi Twitterove hashtagove i analitičke podatke za distribuciju lukavo napravljenih snimaka najširoj mogućoj publici. ISIS je pokrenuo vlastitu Android aplikaciju, okupirao je popularne Twitter hashtagove, uključujući one koji su korišteni za vrijeme Svjetskog kupa 2014. godine, te je izgradio centralizovanu mrežu aktivista društvenih medija širom svijeta za promoviranje svog sadržaja. Na ISIS-ovu ovisnost o društvenim medijima ukazuje njegova reakcija na operaciju iz avgusta 2014. godine da se uklone svi korisnički računi na Twitteru povezani s ovom organizacijom, koju je navodno izvela vlada SAD-a u saradnji sa Twitterom. Tada je desetkovana nekada uspješna i široka mreža zvaničnih korisničkih računa sa desetinama hiljada sljedbenika.

Posljedice su bile razorne, priznao je Abdulrahman al-Hamid, pristalica ISIS-a sa 4.000 sljedbenika na Twitteru. Al-Hamid je 14. septembra 2014. godine na Twitteru objavio sljedeću poruku: „Mnogo smo razgovarali o brisanju korisničkih računa i o tome kako da ostanemo nepokolebljivi i da potaknemo ljude da nastave ako su njihovi korisnički računi izbrisani ili privremeno obustavljeni... Moramo priznati da je ovo katastrofa i moramo biti strpljivi.“ 

Dramatični vizuelni narativi

Islamska država nije jedina savremena grupacija koja pravi snimke na kojima se prikazuje u ulozi izvršioca. Drugi nedržavni akteri, kao što je Boko Haram, za komunikaciju sa svijetom koriste emitovanje preko YouTubea. Kriminalne organizacije u Meksiku se ovom praksom bave već gotovo deset godina.

„Meksiko je pionir u korištenju YouTubea i društvenih medija za objavljivanje terorističkih snimaka,“ kazao je stručnjak za latinoameričke medije i profesor Univerziteta u Teksasu, u Austinu, Rosental Calmon Alves. „Meksički karteli su počeli koristiti morbidne snimke daleko prije ISIS-a.“

Karteli su pokazali spremnost da koriste jezive snimke da bi poslali određenu poruku – često mračnu i izopačenu. Odrubljena glava jednog online novinara koji je ubijen 2011. godine u graničnom gradu Neuvo Laredo prikazana je postavljena u blizini tastature sa slušalicama na glavi. Tri godine kasnije, krijumčari koji su zarobili jednu aktivisticu društvenih medija su za objavljivanje njenog ubistva upotrijebili njen vlastiti Twitter račun. Oni su 16. oktobra 2014. godine objavili sljedeću poruku:

# reynosafollow FRIENDS AND FAMILY, MY REAL NAME IS MARÍA DEL ROSARIO FUENTES RUBIO. I AM A PHYSICIAN. TODAY MY LIFE HAS COME TO AN END. (# reynosafollow PRIJATELJI I PORODICO, MOJE PRAVO IME JE MARÍA DEL ROSARIO FUENTES RUBIO. JA SAM LJEKAR. DANAS JE MOJ ŽIVOT OKONČAN.)

Uslijedile su dvije slike. Na jednoj je Rubio prikazana živa kako zuri u kameru. Na drugoj je prikazana mrtva na podu, ubijena metkom ispaljenim u lice.

Društveni mediji su meksikanskim kartelima pružili mogućnost objavljivanja vizuelnih dokaza terorističkih praksi koje su koristili. Među njima su ostavljanje unakaženih tijela na javnim mjestima, vješanje prijetećih „narko - transparenata“ sa mostova i zgrada, te u jednom ozloglašenom slučaju, valjanje odrubljenih ljudskih glava po podu jedne diskoteke. Ova djela su služila kao javne poruke, upućene kako javnosti, tako i protivničkim kartelima. U početku su bande pokušavale da upravljaju medijskim izvještavanjem o njihovim aktivnostima kroz zastrašivanje medijskih kuća i izvještača. Kasnije, kako su se društveni mediji integrisali sa klasičnim medijima, meksikanski karteli su, kao i ISIS, promijenili svoju strategiju. S obzirom na to da više nisu bili ograničeni na „gradski trg“, karteli su koristili društvene medije da bi došli do mnogo šire publike. Mnogi snimci na YouTubeu imaju standardni format: zarobljeni pripadnik suparničkog kartela je prisiljen da odgovara na pitanja ispitivača koji se ne vidi pred kamerom. Iz njega se izvlači poruka ili „priznanje“. Onda se nad žrtvom vrši egzekucija, ponekad na veoma brutalan način. Na jednom snimku je prikazano odrubljivanje glave motornom pilom. Karteli su počeli da vrše pritisak na novinare da agresivnije izvještavaju o ovim snimcima.

Meksičke novinske agencije su se suočile sa istim pitanjima koja su mučila međunarodne medije u vezi s izvještavanjem o snimcima Islamske države, tj. kako da objave vijest, a da ne promoviraju propagandu kartela.

Godine 2011. većina vodećih medijskih kuća u Meksiku je dogovorila kolektivne smjernice za izvještavanje o organizacijama koje se bave krijumčarenjem. Dobrovoljni sporazum od 10 tačaka, kojeg je potpisalo 50 direktora vodećih medija, poziva medije da odbace nasilje narko - kartela, da o njemu odmjereno izvještavaju, te da se suzdrže od prikazivanja vođa kartela kao „žrtava ili heroja“. Vlasti su pozdravile sporazum, ali nekoliko vodećih medijskih kuća je odbilo da ga potpiše, kritikujući ga kao oblik samocenzure koji bi ograničio praćenje važne teme u vijestima. Senzacionalističko izvještavanje je smanjeno, ali nije nestalo. Kako je Alves primijetio, snimci pružaju „dramatične vizuelne narative kojima medijske kuće teško mogu odoljeti.“ „Mi ovaj dogovor nikada nismo potpisali zbog toga što imamo drugačiju viziju novinarstva i o tome kako izvještavati o različitim aspektima nasilja,“ rekao je Ismael Bojórquez, urednik dnevnog lista Ríodoce iz grada Culiacán u meksičkoj državi Sinaloa. „U Sinaloi je nastavljen rat takozvanim narko - transparentima i mi smo o tome generalno izvještavali. Ne smatramo da su nas narko - trgovci iskoristili. To su činjenice, a mnoge od njih imaju informativnu vrijednost. Ovo je trenutak koji zahtijeva šire i potpunije izvještavanje o trgovini narkoticima, a ne povlačenje.“

Karteli su uskoro pronašli novi medij, izuzetno popularnu web stranicu po imenu Blog de Narco. Kažnjavajući tradicionalne medije zbog samocenzure, web stranica je namjerno objavljivala sve, bez stajanja na jednu stranu – ali prosto prenošenje snimaka je omogućilo da sve šira publika vidi nasilne aktivnosti kartela.

U Nigeriji se odigrala slična igra mačke i miša, s nespretnim nastojanjima vlasti da ograniče objavljivanje snimaka koje je pravio Boko Haram, zbog čega su novinari bili izloženi većem riziku. Ironija je u tome što je Boko Haram postao ozloglašen u svijetu zbog uspješne Twitter hashtag kampanje fokusirane na masovno kidnapovanje učenica od strane ove militantne islamističke grupe. Kampanja #BringBackOurGirls je privukla pažnju svijeta na dugogodišnje nasilje i nemire u sjevernoj Nigeriji i stavila Boko Haram u središte pažnje. Ali krajem 2014. godine 219 učenica se još uvijek nalazilo u njihovom zarobljeništvu; ovaj broj obuhvata sve osim onih koje su uspjele da pobjegnu iz prvobitne grupe od 276. Krajem 2014. godine su snimci koje je napravio Boko Haram izvrgli ruglu navodne napore vlasti da oslobode učenice i na snimcima se tvrdilo da su one udate za islamske borce.

Pristalice Boko Harama su takođe koristile hashtag #BringBackOurGirls za širenje osvetničkih poruka putem YouTubea. AFP je u julu 2014. godine objavio snimak koji prikazuje vođu Boko Harama, Abubakara Shekaua, kako se smije i pleše dok pjeva: „Vi idete okolo i govorite 'Vratite naše djevojčice'.“ Zatim dodaje, „Vratite našu vojsku.“ ISIS je objavio sličnu podrugljivu izjavu, mijenjajući apel Michelle Obame za nestale učenice u „Vratite nam naš Humvee.“

Nigerijski novinar Ahmad Sakida je rekao da Boko Haram koristi društvene medije i snimke koje šalje novinarima osobno da bi prenio svoje poruke javnosti. Sakida je odrastao u gradu Maidiguri, u državi Borno, u regionu koji naziva „središtem aktivnosti Boko Harama“. Vođe Boko Harama su Sakidi povjeravale informacije i on je ovoj organizaciji nekoliko godina služio kao glavna kontakt osoba u medijima. Redovno su mu slali snimke u kojima se dokumentuju aktivnosti i zahtjevi ove grupe. Sakida je snimke postavljao na web stranicu svoje novine i redovno ih dijelio sa konkurentima. Snimci su stalno bili u vijestima i često su pobijali izvještaje vlasti o velikim bombaškim napadima, kao što je napad na sjedište Ujedinjenih nacija u Abuđi 2011. godine.

„Vlasti žele da postoji samo jedan narativ o temi terorizma,“ istaknuo je Sakida. Na kraju su nigerijski novinari bili pod tolikim pritiskom vlasti da su odbili da izvještavaju o aktivnostima Boko Harama. To je razljutilo militante koji su se oslanjali na medije za širenje svojih poruka, te su počeli da vrše fizičke napade na medijske kuće, kao što je bombaški napad na dvije kancelarije lista ThisDay, za koje je Boko Haram preuzeo odgovornost. Sakida je bio prisiljen da napusti Nigeriju zbog pritiska vlasti i sada živi u egzilu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Činjenica da Boko Haram nije imao pristup nigerijskim medijima na kraju nije zaustavila protok informacija. Ova grupa redovno postavlja svoje video poruke direktno na YouTube, gdje imaju stotine hiljada pregleda. Zbog pritiska na nigerijske medije, kaže Sakida, ona sada svoje snimke šalje AFP-u. U jednom snimku iz oktobra 2014. godine koji je AFP prvi objavio opovrgava se da je vođa Boko Harama Abubakar Shekau ubijen i prikazuju se slike brutalnog nasilja, uključujući kamenovanje navodnih preljubnika, amputaciju ruke jednog navodnog lopova, te očigledno odrubljivanje glave jednog zarobljenog nigerijskog vojnog pilota.

Brutalni snimci koje objavljuju meksički karteli i Boko Haram se u Meksiku i Nigeriji koriste za demantovanje tvrdnji vlasti da postižu napredak u suzbijanju nasilja i zaštiti građana. Svrha snimaka je da se naglasi bespomoćnost i nesposobnost vlasti u značajnim dijelovima ove dvije zemlje. Što je veća publika do koje dopiru, to imaju veći uticaj. Zbog toga su militanti veoma zainteresovani da osiguraju medijsko praćenje, dok vlasti teže da ga suzbiju. Novinari u obje zemlje su uhvaćeni u sredini.

"Pojedinac je medij"

„Nekada se napredak vojske obilježavao ratnim bubnjevima. Sada se obilježava salvama tweetova,“ napisao je Berger u listu The Atlantic.

Kada je tek izbio sukob u Siriji, veliki dio rasprave o međunarodnoj politici je bio usmjeren na to kako ublažiti patnje civila i suprotstaviti se nemilosrdnom nasilju koje je vršio Assadov režim. Danas se raspravlja o sprečavanju širenja Islamske države i očuvanju regionalne stabilnosti. Razlog za to je što se promijenila priroda sukoba, mada je ovo takođe pokazatelj načina na koji se posmatra ovaj sukob i efikasnosti ISIS-ove propagandne mašinerije. Kako je primijetio Santiago Lyon iz AP-a, na prvim snimcima koji su pristizali iz Sirije je bila predstavljena perspektiva žrtava. Danas se na mnogim snimcima sukob prikazuje iz perspektive počinitelja nasilja.

Iako ISIS, Boko Haram i meksički karteli imaju različite strategije i ciljeve, svi su oni nedržavni akteri sa veoma razvijenim medijskim sistemima koji u potpunosti iskorištavaju uspon društvenih medija za objavljivanje svojih poruka. Mada su i države ponekad dokumentovale zvjerstva koja su činile, publika kojoj je to bilo namijenjeno je bila interna administracija. Nasuprot tome, ovi nedržavni akteri pokušavaju da iskoriste postojeće medijske strukture za širenje pozornice za svoja nasilna djela.

Na medijskoj sceni koja se stalno razvija, na kojoj se društveni mediji sve više uključuju u tradicionalno izvještavanje, snimci koje prave počinioci imaju šansu da postanu vijest.

Sada je moguć gotovo trenutan pristup zvjerstvima koja se dešavaju širom svijeta. Ovaj trend nije ograničen na organizovane militantne grupe. U ovakvom medijskom ekosistemu, počiniocu nasilja je omogućeno ne samo da objavi svoje djelo, već i da iskoristi publicitet da pojača teror.

„Ovaj problem je postao rasprostranjeniji i prepoznatljiviji zbog društvenih medija,“ kaže Madeleine Blair, članica uprave projekta Human Rights Channel organizacije Witness koja obučava aktiviste da koriste video snimke za dokumentovanje ljudskih prava, „ali čak i prije YouTubea smo viđali i pisali o različitim obrascima koje počinioci koriste za bilježenje i snimanje nasilja koje vrše i koji koriste film kao dio svoje taktike zlostavljanja.“

Foto: Guardian/Youtube screenshot

Ovaj trend, smatra Blair, predstavlja jedinstven izazov za one koji prate i dokumentuju kršenja ljudskih prava, uključujući novinare. „S jedne strane, snimak razotkriva i dokumentuje zlostavljanje, a s druge ga ili produžava ili dodatno ugrožava žrtvu,“ rekla je ona.

Učestalost snimaka koje prave počinioci otvara ozbiljna etička pitanja ne samo za novinare i medijske organizacije, već i za tehnološke kompanije koje se koriste za postavljanje tog sadržaja. List Guardian je u septembru 2014. godine izvijestio da specijalni britanski policijski odred sada direktno sarađuje sa kompanijama kao što su Twitter i YouTube „na blokiranju i brisanju oko 1.100 morbidnih sadržaja sedmično, za koje kažu da su u suprotnosti sa zakonima o terorizmu u Ujedinjenom Kraljevstvu.“

Ovo je neizbježno otvorilo pitanja o slobodi govora na Internetu i o tome ko kontroliše sadržaj na Internetu. Twitter nije otkrio svoje prakse u vezi s uklanjanjem sadržaja, ali je javno potvrdio: „Mi provjeravamo sve prijavljenje informacije protiv naših pravila, koja zabranjuju nezakonito korištenje i prijetnje nasiljem.“

Što se tiče Alvesa, tradicionalni mediji trebaju napraviti ravnotežu između javnog interesa i svijesti o tome da su „informacije kreirane kao propagandno oružje.“ S obzirom na to da se snimci nasilja nikada ne mogu u potpunosti suzbiti, tradicionalni mediji trebaju preuzeti drugačiju ulogu, ne kao vratari za informacije, nego kao 'instance provjere' koje pružaju kontekst i perspektivu. „Krećemo se od ekosistema u čijem središtu je medij ka ekosistemu u čijem središtu je pojedinac,“ objasnio je Alves. „Pojedinac je medij.“

Meksički urednik Ismael Bojórquez je rekao da on zbog svog iskustva u Sinaloi savjetuje međunarodnim medijima da ne bježe od prikazivanja potresnog nasilja ako je to nužno za priču. Upozorio je novinare da sebi „nikada ne vežu ruke, niti pokrivaju usta. To je pogubno za novinarstvo.“

Nova stvarnost zahtijeva suštinsku promjenu u načinu na koji se novinari i konzumenti vijesti odnose prema informacijama, naročito prema informacijama koje objavljuju nasilne i ekstremne snage. U vrijeme kada su mediji imali monopol nad informacijama, novinari su mogli kolektivno odlučiti da isključe određene glasove. Danas ta mogućnost više ne postoji. Iako društveni mediji i nove informacione tehnologije omogućavaju svima da govore, oni ne zahtijevaju od svih ostalih da slušaju.

Joel Simon je izvršni direktor Odbora za zaštitu novinara (Committee to Protect Journalists - CPJ). Samantha Libby je saradnica za zagovaranje CPJ-a. Odjeljak o Al-Qaedinoj medijskoj strategiji je adaptiran iz Simonove knjige The New Censorship: Inside the Global Battle for Media Freedom (Columbia University Press, 2015).