Pionirima novinarstva u Bosni i Hercegovini treba odati priznanje: bili su svjesni svoje uloge u razvoju i napretku zajednice, ali i da pišu ne samo tekstove, nego i historiju jednog društva.

foto: Pixabay / Ilustracija 

„Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna“ [Mehmed Šakir Kurtčehajić]

Informiranje, obrazovanje i zabava, kao tri ključne zadaće medija, naći će se kao zajednička nit u gotovo svakom djelu stručne literature koje je posvećeno teoriji novinarstva. Pojedini autori će napraviti iskorak i proširiti opseg tih zadataka, no tri spomenuta se provlače i kroz teoriju, i kroz praksu – od prvih novina. I tako je bilo i u prvim novinama koje su, u drugoj polovici 19. stoljeća, izlazile na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Za potvrdu navedenog, a prije svega ukazivanja na važnost obrazovne uloge medija (i opismenjavanja, prije svega), među brojnim izvorima i samim uvidom u stare novine, časopise i magazine, objavljene od 1850. godine do danas, koji se nalaze u online arhivi Infobiro, ova analiza se oslanja na knjigu Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini, autora Fadila Ademovića.

Zašto Ademovićeva knjiga i zašto Infobiro? Odgovor je jednostavan – na jednom mjestu, među koricama knjige iz 1997. godine, pružen je osvrt na prve publikacije i rad pionira novinarstva i izdavaštva na području Bosne i Hercegovine, konkretno Sarajeva i Mostara; na drugom mjestu, na online platformi Infobiro moguće je direktno pristupiti starim novinama, prelistavati ih i analizirati njihov sadržaj.

Prve bosanske novine štampane u Zagrebu i Sisku

Iako štampane u Zagrebu i Sisku, prvim bosanskohercegovačkim novinama smatra se Bosanski prijatelj. Već na naslovnici prvog broja iz 1850. godine, njihov osnivač fra Ivan Frano Jukić obećava da će časopis sadržavati „potrebite koristne i zabavne stvari“ što upućuje i na edukativnu i zabavnu, a ne samo informativnu ulogu, kao primarnu, prvih novina u Bosni i Hercegovini.

Jukić je, kako piše Ademović, „najviše prostora poklanjao narodnoj književnosti – narodnim pjesmama, pripovijetkama, poslovicama i zagonetkama“.

„U uvodnom objašnjenju rubrike 'Narodne pjesme' u prvoj svesci Jukić, uz ostalo, kaže:

'Blago najveće kod našeg naroda jesu njegove piesme, koje su najstariji spomenik slavjanskog veselog značaja, visokog naobraženja i tankoumja! Kako piesme tako i pripovietke koje naš narod kazuje od velike su koristi za štioce. Osim što se iz njih jezik narodni, kano u ogledalu vidi, najviše poznaje se puka našeg način mišljenja'“.

Jukić je, nastavlja Ademović, „prvi bosanski časopis i pokrenuo i izdavao u izuzetno teškim i nepovoljnim prilikama: u općoj nepismenosti nisu dobro došle ovakve inicijative, ma koliko bile društveno korisne, usto još i u odsustvu bilo kakve štamparije, pa su prosvjetiteljske aktivnosti i težnje često nailazile na podozrenje umjesto na sveopću podršku i razumijevanje“.

Bosanski prijatelj, uz sve teškoće na koje je nailazio njegov osnivač i činjenicu da je imao samo četiri broja objavljena u periodu od 20 godina, ipak je bio pionirski poduhvat, ali i putokaz koji su slijedili njegovi nasljednici, prije svih – Bosanski vjestnik i Sarajevski cvjetnik.

Revolucija u tadašnjoj Bosni

Ignjat Sopron [Ignaz K. Soppron], zemunski štampar i rođeni Novosađanin, Nijemac porijeklom, vlasnik prve štamparije i osnivač Bosanskog vjestnika, prvih bosanskih novina štampanih u Sarajevu, zapravo je donio svojevrsnu revoluciju – izdavačku i novinsku – u tadašnju Bosnu. Donoseći u svojim novinama domaće i strane vijesti, odnosno političke, ekonomske, životne i društvene teme, razne upute i savjete, poučne i zabavne tekstove, narodne pjesme i pripovijetke, ali i oglase, stvorio je publikaciju koja je, s određenim vremenskim odmakom, ipak slijedila trendove tadašnjeg novinarstva. No, bio je svjestan važnosti novina u obrazovanju onih koji su ih čitali, navodeći u prvom broju [od 7/20. aprila 1866. godine] kako su „snažan podizanj naravstvenog i umnog dopunjenja u mnogim odnošajima za narod i državu“.

„Presa daje i čini da uspevaju i sazrjevaju plemenite svake vrste, a osobito njoj nadležni podizanje narodnog obrazovanja, trudeći se da krug onih sve veći postaje, da sve više napreduje u vrlini, kojima čovečnost i izobraženje važe kao velevjerna dobra“, piše Sopron. U tom kontekstu, Ademović dodaje i kako su glavni sadržaji lista usmjereni ka „širenju prosvjete putem škola, u poukama o boljem i naprednijem životu“. I sve to treba raditi samo ako „bude zadahnuta načelom pravde i istine“.

Bosanski vjestnik trajao je kratko, izašao je 51 broj u godini Sopronovog boravka u Bosni, no ostavio je dubok trag. Puno dulje od njega, narednih 12 godina (ujedno i posljednjih 12 godina otomanske vladavine Bosnom), trajala je Bosna, kao službeni list pokrenut po uzoru na slične novine u drugim dijelovima (vilajetskim centrima poput Sarajeva) Otomanskog carstva. Bosna je počela izlaziti 16/29. maja 1866. godine, u istoj, Sopronovoj štampariji, na dva jezika – bosanskom i turskom, i dva pisma – ćirilicom i arebicom. Do 18/31. jula 1878. godine, odnosno austrijske okupacije Bosne, objavljeno je ukupno 636 brojeva.

„Pokretanje 'Bosne' je značajan izdavački poduhvat“, piše Ademović. „Zadatak lista bio je 'da narod poučava u čitanju i pisanju i ostalim za napredak nužnim naukama'. Jer za 'rasprostiranje obrazovanosti u narodu najbolje je sredstvo novina na narodnom jeziku'“.

Od pokretanja Bosne mnogo je značajnija pojava Mehmeda Šakira Kurtčehajića, drugog urednika tog lista, ali i jednog od prvih i najznačajnijih novinara u historiji bosanskohercegovačkog novinarstva. Osim novinarskog i uredničkog posla, Kurtčehajić bio je i direktor štamparije, zvanični tumač za turski i bosanski jezik, član Vilajetske skupštine (Zemaljskog vijeća) te gradonačelnik Sarajeva, a kasnije pokretač i urednik još jednih novina, Sarajevskog cvjetnika.

Nisu to samo bili politika i aktuelnosti

O tome koliko je Kurtčehajić vrlo dobro znao, zapravo prepozna važnost novina u obrazovnom smislu za jedno društvo poput tadašnjeg bosanskog, jasno govori i pravac kojim je usmjerio Sarajevski cvjetnik. Nije se bavio samo politikom i aktuelnostima, polemikom i vijestima uobičajenim za to vrijeme, nego je, kako primjećuje i Ademović, „donosio interesantno štivo različitog zabavno-poučnog karaktera iz raznih oblasti života“.

„Među prilozima su i pedagoško-prosvjetni tekstovi, napisi o zdravstvu i medicini, bolestima i uputstvima za liječenje“, piše Ademović. „Školstvo i narodno prosvjećivanje bili su, maltene, u prvom planu. List je pisao o radu starih i osnivanju novih škola, u interesu narodnog prosvjećivanja posebnim tekstovima razbijao je sujevjerje […] o potrebi narodnih čitaonica“.

Kurtčehajiću je posebno bilo stalo da se list koji uređuje i u kojem je bio vodeći autor tokom skoro četiri godine izlaženja i 170 brojeva drži istine, „to jest da ništa ne govori na štetu pravde i istine koliko mu drago uglađenijim riječima iskićen i ukrašen, ako se neće riječi na istini osnivati, neće postići za čim je pošao, jer će ga svaki pametni i pravi čovjek toliko prezirati da ga neće ni u ruke uzeti“.

Zanimljivo je kako on tada, a početak je osme decenije 19. stoljeća koja će Bosni donijeti turbulentne promjene, vidi ulogu novinarstva smatrajući ga jednim od najpoštovanijih i najodabranijih zanimanja.

„Novine su javnom mišljenju tumač, a često i zaštitnik i prema sili novina svaka se sila gubi. Kad se poštuju učitelji koji sitnu djecu vaspitavaju, zašto ne bi bili poštovani novinari, koji se neprestano trude za svačiju nauku? Ima li drugo koje sredstvo da interese države zastupa osim novina, da opštem mišljenju služi i da iz raznijeh dalekijeh mjesta javlja i opisuje događaje? Nijesu li novine stvar, koja na sve dobro i zlo motri, te onoga koga se tiče opomene i od zla odvraća i na dobro upućuje“, piše Kurtčehajić.

Isti obrasci djelovanja novinara i urednika

Na kraju, vrijedi se vratiti na početak – na samu suštinu novinarstva. Pogledamo li stare novine iz drugih zemalja u istom vremenom periodu, dakle iz druge polovine pretprošlog stoljeća, lako ćemo prepoznati iste obrasce i iste ciljeve tadašnjih novinara, urednika i izdavača. Kao i danas, novinarstvo je i tada imalo tri ključne uloge: informirati, obrazovati i zabaviti.

Prva i najvažnija, informativna uloga temelji se na pružanju tačnih, potpunih i pravodobnih informacija. Kvalitetna vijest oduvijek je bila oslonac građanima koji pokušavaju razumjeti svijet oko sebe, bilo da se radi o političkim previranjima, ekonomskim promjenama ili društvenim pitanjima. Bez pouzdanih informacija nema ni svjesnog građanina, ni zdrave zajednice, ali ni razumijevanja svijeta oko sebe i donošenja promišljenih odluka.

Druga, obrazovna uloga novinarstva, često je potcijenjena, iako je jednako važna. Od prvih novina koje su doslovno pomagale u opismenjavanju stanovništva, pa sve do današnjih medija koji objašnjavaju složene društvene i globalne procese – novinarstvo je uvijek, u procesu širenja znanja, bilo škola izvan učionice. Ono nas uči kako razumjeti svijet, ali i kako kritički promišljati o njemu.

Treća, ali nikako manje značajna, jest zabavna uloga. Mediji su oduvijek nudili i prostor za predah – priliku da se ljudi opuste, nasmiju, zaborave na svakodnevne brige. Istina, taj se segment s vremenom promijenio, uglavnom komercijalizirao, ali potreba za zabavom ostaje jednako stvarna i važna kao i potreba za znanjem.

Od 1850. godine do danas, novinarstvo je izraslo u mnogo više od prenošenja vijesti – postalo je kritičar, čuvar, tumač i poveznica društva. Uprkos svim promjenama, tri osnovne uloge – informiranje, obrazovanje i zabava – ostale su temelj svakog medija. Prvim novinarima i prvim listovima u Bosni i Hercegovini zato treba odati priznanje: bili su svjesni svoje uloge u razvoju i napretku zajednice, ali i toga da pišu ne samo tekstove, nego i historiju jednog društva.

___