Postoji priča o putniku, koji je naišavši na tri čovjeka pored puta upitao: Šta rade? Jedan je, držeći kamen u ruci rekao da tešu i slažu kamenje. Drugi je, ništa manje uvjeren u svoj posao objasnio kako prave zid. Treći je kazao "Gradimo katedralu". Priču sam davno čuo. Služila je mom sagovorniku kao ilustracija različitih perspektiva učesnika u istom poslu. Bio sam na početku radio karijere i kao da me je želio na blag način uvjeriti da moja pozicija uvijek mora biti pomalo vizionarska.

 

Vratila mi se u sjećanje kad sam prvi put pročitao ratni dnevnik Tihomira Milašina vođen minuciozno skoro iz dana u dan gotovo četiri godine. Zapravo dnevnik počinje kao porodična hronika o rasulu, pisana povremeno a završava registrovanjem političke slike BiH bukvalno iz minuta u minut. Kao sitni ali za vas značajni trag koji nastojite zabilježiti i koji vas vremenom i neosjetno uvodi u neiscrpno polje iskušenja. Na početku knjige slika unuka koji odlazi potpuno pokriva informaciju o primanju BiH u UN da bi na kraju maratonske sesije iz Dejtona prekrile sve lične informacije.

 

Dnevnik "Iz dana u dan" jeste prije svega porodična ali i hronika o medijima, odnosno kako su izvještavali o ratu u BiH od 1992. do 1996. godine. Ali on je i detaljan vodič kroz opkoljeni grad, dokument šta se i kada dešavalo u BiH, pisan pouzdanom rukom veterana radio izvještavanja. Ili jednostavno dnevnik o ratu pisan iz dana u dan, pored radio prijemnika, medija, koji je davno definisan kao Master of disaster (Gospodar katastrofe). 

 

Tihomir Milašin se novinarstvom bavio od 1952.godine. Kao novinar i urednik radio je svih 40 godina u Radio Sarajevu. Dugo godina je radio kao komentator i urednik Spoljno-političke redakcije, a bio je i voditelj Radio dnevnika, urednik Redakcije vijesti i urednik informativno-političkog programa istog Radija. Za svoj novinarski rad višestruko je nagrađivan.

U stotinama stranica vijesti i informacija ponekad progovori nehotični humor grada pod opsadom (žena je otišla na koncert klasične muzike a ja sam ostao da čuvam stan ili umjesto penzije dobili smo 5 kg brašna upakovanog u kesu sa Yu zastavom) ali ovo je ozbiljno zapisana hronologija vremena koje je obilježilo naše živote i ljudi koji su bili naši savremenici. 

 

Istovremeno radi se o medijskom dokumentu prvog reda. Svjedočanstvo do kojih visina novinarstvo može stremiti i u koji su profesionalni ponor novinari spremni upasti.

 

Dnevnik objavljujemo na desetogodišnjicu početka opsade Sarajeva. Događaja koji su neki označili pravim krajem 20. stoljeća. Ali, izvan njegovog simboličkog ili medijskog značaja treba ponavljati da su stotine hiljada građana Sarajeva više od 1000 dana okruženi topovima, mržnjom ili ravnodušnošću, iz dana u dan pokušavali ponovo uspostaviti vlastite živote. Ovo je jedan od tih mogućih dnevnika.