U anketi povodom Dana slobode medija, za naš portal govore novinari i medijski stručnjaci. Dušan Babić, medijski analitičar tvrdi da svako djelovanje u finansijskoj oskudici onemogućava profesionalizam, pa ipak, nismo u cijelosti lišeni profesionalnih dometa.

Za insajdera (insider), odrednica u smislu iskustava iz prve ruke, odnosno nekog ko je proveo cijeli rat u opsjednutom Sarajevu, opsjednutom gotovo podjednako - izvana i iznutra, 1993. je bila najgora godina, kako po ratnim dejstvima, stradanjima dominantno nedužnog civilnog stanovništva, posvemašnjoj oskudici elementarnih potrepština – vode, hrane, energenata, tako i po stanju duha, straha u prvom redu.

Usred te depresivne godine, na samo koju stotinu kilometara vazdušne linije, u bezbrižnom, otmjenom i baroknom Beču, održana je konferencija Ujedinjenih Nacija o stanju ljudskih prava. Sve je pretežno bilo u znaku kitnjaste retorike, mada su po svijetu vođeni krvavi i besmisleni ratovi, uključujući i one u novonastalim državama na ruševinama bivše Jugoslavije.

Ukratko, prateći dijelove konferencije, pomoću improvizovanih naprava, doslovno mi je fiziološki pozlilo. Opštepoznat je u istoriji čovječanstva raskorak između normativne projekcije i faktičkog stanja, ali kad je riječ o ljudskim pravima, nije u pitanju raskorak, već razvalina, koja se sve više produbljuje dvije decenije kasnije. Sloboda medija spada u temeljna ljudska prava. Najsažetije, ne otkrivam Ameriku iza ugla, mediji su puka refleksija ukupnog stanja društva - lokalno, regionalno, globalno. Po pitanju ova tri nivoa, razlike su u uslovima, intenzitetu i modalitetima manifestacija rečenog odraza, što nužno sugeriše specifičnost svakog prostora ponaosob.

A sada konkretnije o postavljenim upitima.

MC: Koji su po vama najveći problemi i prepreke za profesionalno novinarstvo i slobodu medija u BiH u ovom trenutku?

U narodskom žargonu, stružemo dno prazne posude, što doista predstavlja mračnu metaforu ukupnog bh. socio-ekonomskog beznađa, da zanemarim ovdje politiku i politikanstvo tzv. lidera sve tri etničke zajednice. Međutim, na sceni je paradoks. Politika ima novac, koji izdašno koristi za kontrolu medija, ali posebno zabrinjava što se kontrola media ne kanališe putem državnih institucija, po svim nivoima, što predstavlja manje zlo, već isključivo putem političkih partija. Stvoren je tip opasnog klijentilizma, na što su novinari i urednici gotovo prinuđeni, u kontekstu opšte besparice i neregulisanog statusa novinara. Svako djelovanje u finansijskoj oskudici onemogućava profesionalizam, pa ipak, nismo u cijelosti lišeni profesionalnih dometa.

MC: Možete li izabrati jedan pozitivan i jedan negativan primjer iz novinarske prakse u BiH koji su obilježili proteklu godinu, a koji ilustriraju stanje u bh. medijima danas?

U oba pozitivna, odnosno negativna primjera, odlučio sam se za štampani medij, neposredno inspirisan kako su mediji pratili nedavni bombaški napad na Bostonski maraton. Naime, paradigmu neprofesionalizma čine društvene mreže i portali, mada su nepouzdani bili i izvještaji radio i TV stanica. Tek pisanje The New York Times i The Boston Globe pružaju cjelovit uvid i kredibilnost razlaganja kompleksne materije i političkog konteksta bombaškog napada u Bostonu.

U Oslobođenju od 17. februara prošle godine objavljen je upečatljiv komentar efektno naslovljen: „Koliko islamske su islamske zemlje ?“, autor dr. Fikret Karčić. Komentar varira fenomen mikrokosmosa kao kopče skladnog života. To je zapravo zaključak jednog univerzitetskog ( George Washnigton University ) istraživanja iz 2010.godine, po kojem u prvih deset „najislamskijih“ zemalja svijeta su Novi Zeland, Luksemburg, Irska, Island, Finska, Danska, Kanada, Velika Britanija, Australija i Holandija! Ilustracije radi, od ukupno 208 zemalja i teritorija istraživanih, Malezija sa većinskim muslimanskim stanovništvom zauzima 38.mjesto, a BiH 101.

Muslimanske zajednice u dominantno hrišćanskom okruženju njeguju skladan život, lišen nasilja, huliganstva, provala, pljački i poroka. To je model za svaki kutak ove planate. Stvarnost je, nažalost, drugačija.

„Obrazac velikosrpske ideologije nije opozvan“, izvučena je u naslovu preko cijele naslovne strane Oslobođenja od 20. avgusta prošle godine, izjava Ive Banca, prononsiranog srbofoba, koji u obimnom intervjuu priziva i novi rat! Redakcijska oprema, podnaslovi i međunaslovi, sugerišu saglasnost lista sa iznesenim ratno-huškačkim stavovima.

MC: Koji su, po vama, najvažniji očekivani trendovi u bh. medijima u narednoj godini?

„Najvažniji trendovi u bh. medijima u narednoj godini?“, smatram nespretno formulisanim pitanjem. Kako god, ostajem pri polaznoj tezi, o medijima kao odrazu u ukupnom društvenom ogledalu. Otuda su prognoze o eventualnim dominantnim trendovima, nezahvalne.