Za solutions journalism potrebno je obrazovati novinare.

Ilustracija: Hana Kevilj

Solution journalism ili konstruktivno novinarstvo istražuje i objašnjava, na jednostavan i jasan način, različite primjere rješenja u društvu. Ova, prilično kratka i jednostavna definicija, opisuje relativno novi pristup u novinarstvu, koji bi trebalo da pomogne ne samo donosiocima odluka u nalaženju rješenja za određene probleme, nego i građanima da u te procese nalaženja rješenja budu aktivnije uključeni. Konstruktivna priča prepoznaje problem, no ne iscrpljuje se samo u objašnjavanju svih aspekata problema, nego ide korak dalje objašnjavajući potencijalna rješenja. Ono što je, međutim, važno naglasiti je da je to predlaganje rješenja zasnovano na konkretnim pokazateljima, odnosno data-driven. Nije, dakle, dovoljno, uočiti problem i zamoliti nekog od stručnjaka da kao sagovornik u priči da potencijalne idealno-tipske prijedloge šta učiniti, nego je potrebno detaljno istražiti i argumentovano predočiti već postojeća rješenja, te kako ona u određenom kontekstu zaista i funkcionišu, koliko su uspješna, koji su potencijalni problemi u njihovoj primjeni, te kakav je uticaj na one na koje se konkretan problem odnosi, tačnije koliko predloženo rješenje poboljšava njihov život.

Prije nego pojasnimo važnost solution journalisma u demokratskom društvu i u Bosni i Hercegovini i pokušamo eventualno pobrojati neke od uzroka njegovog nedovoljnog prisustva u našem kontekstu, čini se smislenim odgovoriti na neka, uvjetno rečeno, teorijska pitanja o ovom inovativnom pristupu u novinarstvu.

Je li solution journalism novi žanr i kakve novinare on traži?

Jedno od pitanja odnosi se na to da li je solution journalism novi, još uvijek teorijski nedovoljno istražen i u praksi nedovoljno zaživio, žanr u novinarstvu. Iako nije sasvim bez osnova tvrditi da je konstruktivno novinarstvo, sa već razvijenim temeljnim postulatima i principima, specifično žanrovsko usmjerenje, nastalo kao odgovor na sve veće prisustvo crnohroničnog novinarstva u mainstream medijima i istovremeno tehnoloških inovacija i digitalnih platformi koje publici omogućavaju da te mainstream medije čak i u potpunosti zaobiđe, ipak solution journalism je opravdanije smatrati inovativnim pristupom u novinarskoj obradi određenih tema. U našem kontekstu, način na koji solution journalism ubrajamo u konstruktivno novinarstvo ukazuje na to da se želi naglasiti njegova specifičnost u pristupu temi. I tu također možemo postaviti pitanj: šta je suprotno konstruktivnom novinarstvu i jesu li to samo crne hronike u medijima? Najšire gledano, antipod konstruktivnom novinarstvu zapravo nije nikakvo „destruktivno novinarstvo“, odnosno samo crne hronike i negativne priče, kako bi to laički i na prvi pogled moglo da se zaključi, nego je njegova suprotnost svaki novinarski pristup koji se završava na detekciji određenog problema i eventualno pojašnjenju njegovih uzroka. Priče koje završavaju čuvenim novinarskim floskulama da će „vrijeme pokazati“ ili da „ostaje da se vidi“ kakav će biti rasplet događaja, kako će se riješiti neka narušena socijalna situacija ili ko će za nju preuzeti odgovornost zapravo su suprotnost solution journalismu i onom što bi ono trebalo biti. Mogli bismo, stoga, reći da solution journalism na klasičnih 5W +H (who - ko, what - šta, where - gdje, when - kada, why - zašto i how- kako) novinarskom pristupu dodaje i jedno R (response – odgovor), s tim da omjer u priči uvijek ide u korist tog R, dok se 5W+H koriste tek u uvodnom dijelu, kako bi se objasnio problem.

Treće pitanje odnosi se, zapravo, na usporedbu konstruktivnog i istraživačkog novinarstva. Da li je, za razliku od istraživačkog novinarstva, koje postoji kako bi dubinski istražilo uzroke nastanka problema u društvu i odgovorne za njihov nastanak stavilo pred sud javnosti, pa i nadležnih institucija, solution journalism žanr koji na izvjestan način „uljepšava“ sliku društva tvrdeći da za svaki problem postoji ne jedno, nego čak i više rješenja? Usudit ćemo se reći da je takvo pitanje, naprosto, netačna i nadasve površna interpretacija ovog pristupa. Solution journalism također ispunjava watchdog ulogu medija, ukazujući na devijacije i neriješene situacije u društvu, ali i pokušava naći načina da, analitično i argumentovano, ponudi rješenja. Budući da, kako smo već rekli, ta rješenja moraju biti činjenično potkrijepljena i analitički zasnovana, doista je moguće da se ispostavi da za neku narušenu socijalnu situaciju, barem trenutno, rješenja – nema. Nije, dakle, zadaća solution novinara da pothranjuje iluziju da je sve u društvu rješivo, pogotovo ne da su ta rješenja jednostavna i jednoznačna, nego upravo suprotno: da dubinski istraži primjenjivost određenih rješenja u datom vremenu i prostoru. To nas dovodi do sljedećeg pitanja o solution journalism, a ono se odnosi na to koje kompetencije trebaju imati oni koji bi se ovim tipom novinarstva uopće mogli i baviti. Naime, neki kritičari ovog pristupa tvrde da je očekivati od novinara da se bave solution journalismom ne samo pretenciozno, nego i nefer, jer ih se iz uloge bilježnika i istraživača događaja u društvu time stavlja u ulogu onih koji bi na te događaje trebali utjecati, odnosno svojevrsnih sveznajućih i supermoćnih aktivista. No, solution journalism ne traži da neko od običnog Clark Kenta, novinara, postane Supermen, heroj koji spašava svijet. Ono tek traži da novinar promijeni ugao gledanja i pristup temi i, kako to zagovara američka mreža za solution journalism[1], da ispriča cijelu (WHOLE) priču:

W – What is a response? – Koji je odgovor na neki problem?

H – How it works? – Kako taj odgovor funkcioniše?

O – Offer insight – Ponudite uvid u detalje rješenja

L – Limitations – Koja su ograničenja predloženih rješenja

E – Evidence – Koji su dokazi da će neko rješenje zaista funkcionisati

Ovdje se, naravno, ne očekuje da novinar sam dođe do ovih odgovora, niti da ih sam zna unaprijed o svakoj temi i svakom neriješenom pitanju. U tome mu pomažu kako sagovornici, tako i njegov istraživački proces. On, u svakom slučaju, treba imati razvijenu intuiciju i dublji istraživački pristup, jer je solution journalism, baš kao i istraživačko novinarstvo, mnogo više od tek pukog pokrivanja događaja, ali ne traže se od njega specijalizacije u svim mogućim oblastima kako bi bio solution novinar i pisao o različitim društvenim problemima i njihovim rješenjima. Traži se dubina i širina istraživanja, sistematičnost i analitičnost, kao i strpljenje. Traži se, zapravo, da ne bude tek „proizvođač“ vijesti, nego misleći, intelektualni subjekt koji doprinosi društvu da riješi neke probleme.

Nije, dakle, solution journalism nikakav specijalni novi žanr koji traži specijalne novinare, niti je riječ o aktivističkom pristupu umjesto novinarskog profesionalizma. Riječ je, naprosto, o kvalitativnom iskoraku u pogledu načina novinarske obrade tema, posebno onih koje ukazuju na probleme u zajednici i društvu i nezaustavljanju samo na detektiranju tih problema i odgovornih za njih, nego pokušaju da se za te probleme argumentovano pokušaju naći funkcionalna rješenja.

Zašto nam je potreban solution journalism i zašto ga nemamo u Bosni i Hercegovini

Solution journalism, na izvjestan način, osnažuje spregu između donosilaca javnih politika i građana. Naime, ako javne politike definiramo kao niz međusobno povezanih odluka koje donosi politički akter ili grupa aktera u pogledu odabira ciljeva i sredstava za njihovo postizanje u okviru jedne specifične situacije[2], onda je jasno da solution journalism može direktno doprinijeti kreiranju kvalitetnih javnih politika u nekoj zajednici/društvu. Javne politike, naime, traže vjerodostojnu akciju vlasti; drugim riječima vlast treba znati argumentirati donesenu odluku o nekom pitanju, odnosno odabrani set koraka kojim će adresirati neki problem, u čemu bi konstruktivne priče mogle pomoći, jer novinar u istraživačkom procesu tokom njihovog nastajanja, zapravo, istražuje potencijalna rješenja i njihovu primjenjivost. Nadalje, konstruktivne priče pomažu i građanima i vlasti da jasnije vide vezu između problema i rješenja, čime se direktno doprinosi kreiranju kvalitetnijih javnih politika, koje su outcome-oriented, odnosno usmjerene na ishode. Solution journalism se upravo i pita: koji su potencijalni ishodi, odnosno posljedice primjene nekih rješenja nekog problema u nekom kontekstu? Hoće li oni biti na korist građanima? Kakvu akciju vlasti podrazumijevaju? Koliko vremena? Kakvu reakciju građana će proizvesti? Itd. Takve sveobuhvatne priče ne samo da su odlična podloga za donošenje odluka javne vlasti, nego su i odličan vodič za razumijevanje tih odluka za građane. Ukoliko se u konstruktivne priče uključe svi stakeholderi, odnosno sve strane zainteresirane za rješenje nekog problema u zajednici i predoče njihove perspektive o potencijalnom rješenju, zapravo se doprinosi vođenju jedne inkluzivne i sveobuhvatne društvene debate, koja ima jasne ciljeve, usmjerena je na konkretan problem i konkretne ishode, a ne iscrpljuje se samo u sučeljavanju stavova, ideologija i pristupa.

Da li je ovakav pristup novinarstvu moguć u Bosni i Hercegovini i šta su potencijalne prepreke koje je potrebno prevazići kako bi se šire primijenjivao u našem kontekstu? Prije svega, pođemo li od ove njegove značajne društvene uloge u povezivanju građana i javne vlasti, jasno je da solution journalism može naći svoju široku društvenu primjenu u BiH tek onda kada sa jedne strane budemo imali transparentnu, otvorenu za dijalog i prema javnosti odgovornu javnu vlast, spremnu da perspektive koje istraži neka konstruktivna priča inkorporira u javne politike koje donosi. Drugim riječima, da bi solution journalism imao efekta u društvu, donošenje javnih politika ne smije se odvijati „iza zatvorenih vrata“, a njihovi donositelji ne smiju biti „otuđeni od baze“, odnosno ne slušati stav javnosti i potencijalna ponuđena rješenja koja artukulišu novinari u svojim konstruktivnim pričama. U Bosni i Hercegovini, nažalost, to zasada nije slučaj.

Nadalje, budući da solution journalism predstavlja ozbiljan iskorak u odnosu na tek dnevno pokrivanje događaja i površno izvještavanje o tekućim pitanjima u društvu, odnosno budući da se ono usuđuje „zaroniti“ ispod površine (na sličan način, ali sa drugačijim ciljem od istraživačkog novinarstva), ukoliko želimo da on ima šir(ok)u primjenu i u Bosni i Hercegovini to bi tražilo da i mediji, odnosno njihov menadžment (vlasnici i urednici) pokažu više spremnosti da se odmaknu od uloge hroničara i crnohroničara u društvu, u korist analitičkog i konstruktivnog pristupa. Namjerno na ovom mjestu kažemo da ta odluka počiva na medijima, odnosno njihovim menadžmentima, budući da je samim novinarima, naprosto, nemoguće uzeti solution journalism u fokus svog rada ukoliko se od njih očekuje da dnevno „proizvedu“ na desetine površnih vijesti i copy-paste informacija, umjesto manjeg broja dubokih autorskih priča. Za redakcije prihvatanje solution journalism pristupa kao (barem dijela) njihovog profesionalnog djelovanja podrazumijeva ohrabrivanje novinara da se fokusiraju na određena polja/oblasti, (eventualno, iako ne nužno) specijaliziraju za njih i u okviru njih onda dijagnosticiraju društvene probleme i neriješene socijalne situacije i tragaju za rješenjima, istražujući njihovu primjenjivost i realnu ostvarivost. Upravo iz tog razloga teret odlučivanja o prihvatanju ovakvog pristupa ne smije biti na novinarima i njihovoj osobnoj ambiciji (koje, bez sumnje, ima kod određenog dijela novinara u Bosni i Hercegovini, no pitanje je koliko imaju prostora da je u samom mediju u kojem rade i ostvare). Iako će određeni broj menadžera u bh. medijima bez sumnje reći da im se ovi novinari-specijalisti ne isplate, i vjerovatno posegnuti za isti argumentom kojim „opravdavaju“ gašenje istraživačkog novinarstva (ono košta i vremena i truda i novaca), sasvim je sigurno da solution journalism može postati diferentia specifica profesionalnih i odgovornih medija u usporedbi sa senzacionalističkim, tabloidnim, crnohroničnim i hroničarskim copy-paste antimedijima i u tome bi, kreirajući strategije za izlazak iz krize povjerenja i ekonomske krize, mainstream mediji u Bosni i Hercegovini (barem neki od njih) mogli prepoznati svoju šansu.

I još jedan bitan preduvjet za kvalitetno zaživljavanje solution journalisma u njegovom punom kapacitetu u Bosni i Hercegovini, a koji posebno imam potrebu (pa i obavezu) naglasiti dolazeći iz akademske zajednice, odnosno kao neko ko obrazuje buduće novinare, odnosi se na razvijanje sposobnosti kritičkog i analitičkog mišljenja na studijima novinarstva, ali i tokom formalnog obrazovanja općenito. Naime, želimo li da imamo novinare sposobne da naprave WHOLE priču (prema principima koje smo naveli), kompetentne da studiozno sagledaju problem, osvijetle potencijalna rješenja sa svih strana, uzimajući u obzir njihovu primjenjivost u datom kontekstu i ishode koji se nastoje postići, ti novinari ne samo da treba da imaju široku naobrazbu, nego i moraju imati razvijenu oštricu kritičkog razmišljanja, sposobnost gledanja dublje od površine, želju da se odmaknu od tek uočavanja očiglednog u svojim pričama, analitičnost i dosljednost, metodičnost i upornost u istraživanju potencijalnih rješenja. Solution novinarstvo traži (duboko) misleće novinare, i ako ih želimo imati u Bosni i Hercegovini onda ih takve trebamo i obrazovati.

Nije, dakle, solution journalism nikakva nova buzz word proistekla iz međunarodnih trendova koje bismo u Bosni i Hercegovini trebali primijeniti copy-paste principom. Nije to ni novi, skupi i neprimjenjivi žanr za bosanskohercegovačke medije. Nije riječ ni o nekakvom optimističnom pokušaju da se siva, ako ne i crna, bosanskohercegovačka stvarnost oboji ljepšim bojama. Pokušaj je to, naprosto, da se misli kritičnije, pristupa analitičnije bosanskohercegovačkim društvenim problemima i da se na njih pokušaju dati adekvatni i primjenjivi odgovori. To je, naravno, moguće tek sinergijom volje i napora medijskih (novinari, urednici, menadžment) i izvanmedijskih (obrazovne institucije, kreatori javnih politika, građani) aktera.

Bosni i Hercegovini trebaju inovativna rješenja u svim sferama života. U primjeni mnogih od njih kasnimo već dobrano za ostatkom svijeta, Evrope, pa nerijetko i regiona. Iz tog razloga o solution journalism možemo (barem početi) razmišljati kao o jednom od načina da se za tim rješenjima počne intenzivnije tragati.   

__
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.