Šta diktira medijsku agendu?

Šta diktira medijsku agendu?

Šta diktira medijsku agendu?

Iz mnoštva događaja mediji biraju one koji će postaviti na svoju agendu, ali i publika može nametnuti temu izvještavanja.

foto: flickr

Medijska pažnja je konstantno usmjerena na države koje smatramo velikim i elitnim, na pojedince koje prihvatamo kao najvažnije u društvu, na događaje koji se tiču takvih ljudi i takvih nacija. S druge strane, mnoštvo onih koji nisu veliki, bogati i „važni“ ostaju s druge strane vrata koja vode u medijski prostor. Ipak, i pored obrazovanja i širine informacija koje nudi internet, često nismo ni svjesni postojanja nekih naroda, sukoba, problema ili pozitivnih dešavanja u svijetu dok o njima ne pročitamo ili vidimo informacije u medijima.

Nemali broj teoretičara medija tvrdi da mediji mogu nametnuti društvu teme o kojima će misliti. Teorija agende, čiji su utemeljitelji McCombs i Shaw, kaže da mediji iz mnoštva događaja biraju one koji će postaviti na dnevni red ili agendu, a kada te teme dođu na dnevni red medija, onda i javnost o njima počne aktivno razmišljati. Dnevni red ili agenda je „čisto opisan izraz za spisak prioritetnih vijesti, glavnih tema koje nalazimo u novinama, televizijskim programima i drugim porukama masmedija“, smatra McCombs, a pitanje ostaje, ko određuje te prioritete? Osim što iz mnoštva događaja biraju samo neke koje će „izložiti“ pažnji javnosti, mediji također utječu i na način na koji razumijemo konkretne događaje. Kazano jezikom teorije, oni „uokviravaju“ ili interpretiraju događaje i tako ističu odnosno zanemaruju neke dijelove stvarnosti.

Pri tome treba imati na umu mnoštvo pritisaka (ekonomskih, političkih, ličnih, ideoloških) pod kojima se nalazi svaki novinar ili medij kada izvještava o događajima, a koji također utječu na to kako će događaj u konačnici biti interpretiran.

Novinari kao gatekeeperi

Savremena povijest je, kako to kažu neki historičari, počela onda kada su nam postali bliski problemi iz svih dijelova svijeta. Za ovakav svijet kojeg sve češće nazivamo „globalnim selom“ najzaslužnija su sredstva komunikacije pomoću kojih smo prevazišli geografske, kulturološke, jezičke i mnoge druge granice koje su nas nekada držale udaljenim. Teško je danas ne znati šta se dešava u drugim krajevima svijeta.

Međutim, s pojavom novih (online ili digitalnih) medija, situacija u novinarstvu se promijenila. Novinari (i mediji) su do tada bili gatekeeperi koji su, kako to ova metafora sugeriše, stajali na vratima za ulazak u medijski prostor i odlučivali šta (ne)će biti vijest. Sve ono što oni nisu htjeli, ili znali da treba, pustiti u medijski prostor nije imalo mnogo drugih načina da dođe do javnosti.
 

Danas, stvari stoje drugačije. „Činjenica je da je ta kapija sada srušena“2. U online medijima svaka osoba koja posjeduje pristup internetu može postati i izvorom informacija. S pojavom društvenih mreža mnogi su korisnici interneta zamijenili tradicionalna sredstva informisanja, pa čak i zvanične web portale medijskih organizacija, objavama na Facebooku, Twitteru i drugim društvenim mrežama. Prema istraživanju američkog Pew Research centra broj američkih građana koji do vijesti dolaze preko društvenih mreža povećao se u 2017. na 67% u odnosu na njih 62% u 2016. godini. Od svih društvenih mreža, Facebook je i dalje vodeći izvor vijesti, a slijedi ga Youtube, Twitter i Snapchat. Naravno, ovo ne znači da korisnici društvenih mreža ne koriste i klasične medije kao izvore informacija. Ipak, ovi podaci služe u prilog tezi da klasični mediji nisu više jedini gatekeeperi od kojih javnost pasivno očekuje informacije.

Ukoliko klasični mediji ne obavijeste javnost o nekom događaju, to više ne znači da javnost o istom neće saznati sa društvenih mreža (i medija). Takav je slučaj bio sa događajima koje sada nazivamo Arapsko proljeće ili sa okupiranjem Wall Streeta 2011. godine. Pokret poznat pod nazivom „Okupiranje Wall Street-a“ u klasičnim medijima zadobio je više pažnje tek nakon videa na Youtube-u u kojem je zabilježen momenat sukoba njujorškog policajca i jednog od aktivista. Taj je protest započeo na društvenim mrežama, a  zahvaljujući prisutnosti na njima dobio je svoje mjesto i u klasičnim medijima.

Neke od analiza teorije agende navode da se više ne radi o tome „o kojim temama mediji govore javnosti da misli, nego o kojim temama javnost govori medijima da želi da misli“. Drezen i Farell su u svojim istraživanjima došli do zaključka da blogeri mogu „konstruisati agendu ili davati interpretacije koje će poslužiti kao fokus za mainstream medije“. Osim blogova, tu je svakako i Youtube koji „omogućava korisnicima da vode javnu raspravu o političkim ili društvenim problemima, efikasno zamijene ili se bar suprotstave tradicionalnim 'liderima mišljenja' kao što su vjerski autoriteti, vođe zajednica ili političari“. Youtube je ustvari naša „digitalna, audio-vizuelna, planetarna agora“, navodi Aleksandar Bogdanić u članku Od medijacije do medijatizacije društvenog komuniciranja. Twitter je također pogodan za širenje velikog broja alternativnih mišljenja u kratkom vremenskom periodu, za njihovo dijeljenje i komentarisanje. Sve češće čitamo tekstove klasičnih medija koji se pozivaju na informacije sa Twittera.

Burma i Sirija

Rat u Siriji bio je možda i jedan od prvih slučajeva kada su online izvori informacija bili aktivniji i ažurniji u širenju informacija od klasičnih medija. Svakodnevno smo gledali zastrašujuće fotografije uplašenih žena i djece, zatrpanih civila koje izvlače ispod ruševina njihovih domova, brutalna ubistva koja vrše pripadnici takozvane „Islamske države“. Sirija je bila „najmedijatizovaniji građanski rat u historiji“, a ono što smo o Siriji znali, znali smo iz „videa, analiza, i kometara koji su kružili društvenim mrežama“, navodi se u analizi američkog mirovnog instituta. Mnoge od tih informacija dolazile su i iz vrlo nepouzdanih i teško provjerljivih izvora, a u više navrata izvor su bile i „zvanične“ stranice terorističkih organizacija. I oni su imali interes u objavljivanju vlastite strane priče. Radili su to kako zbog zastrašivanja, tako i zbog želje da se njihova strana priče uopće čuje i vidi. Situacija u Siriji bila je veoma opasna za novinare, pa ih je malo i izvještavalo sa mjesta događaja, tako da se „većina televizija oslanjala na građane novinare i onlajn Youtube videe“ u svojim pričama, a i prvi put se zaista „utemeljila praksa oslanjanja medija na korisničke onlajn sadržaje u slučaju odsustva novinara sa mjesta događaja.“ Međutim, veliki broj suprotstavljenih grupa proizveo je i veliki broj suprotstavljenih narativa o ratu u Siriji. U određenom trenutku to je, kako ista analiza kaže, postala „kakofonija“ različitih verzija sukoba u kojoj urednici više nisu znali šta (ni)je prava istina. To je bila cijena za uspjeh koji je postignut u promicanju sirijskog konflikta u javnosti.

Medijski sličnu situaciju imamo i sada kada je u toku progon Rohinja muslimana u Mijanmaru. Informacije o teškom položaju Rohinja muslimana u bh. medijima se pojavljuju, najčešće na portalu Al Jazeere Balkans, od 2013. godine. Ipak, vijesti čiji su naslovi uznemirujući poput Rohinjama uskraćeno pravo na ljekara, Trgovci ljudima prodaju Rohinje u roblje, Nova stradanja Rohinja: Cijela sela u plamenu, nisu privukle ni blizu medijske pažnje koliko nedavno video snimci i fotografije zločina (autentične ili lažne) nad Rohinjama na društvenim mrežama. Uočljivo je i povećanje broja vijesi o toj muslimanskoj manjini i na web portalima. Na najčitanijem bosanskohercegovačkom informativnom portalu Klix.ba o Rohinjama je za 2016. dostupno svega tri teksta, dok ih je u avgustu i septembru tekuće godine objavljeno nešto više od deset. Na portalu Radiosarajevo.ba za 2016. dostupna su dva teksta o Rohinja muslimanima, dok ih je u avgustu i septembru 2017. objavljeno dvadeset.

Fotografije i videi o stradanju Rohinja muslimana u Mijanmaru učestali su krajem jula 2017. godine kad je nasilje nad njima eskaliralo. Sve više ljudi na svojim Facebook profilima dijelilo je objave zločina, a uskoro je i Facebook ponudio uređivanje profilne fotografije uz poziv na zaustavljanje nasilja. Sličnu ekspanziju ta tema imala je i na Twitteru. Iz dana u dan i web portali su učestalije izvještavali o dešavanjima iz tog dijela svijeta.

Iako su Al Jazeerina televizija i web portal među prvima koji su počeli govoriti o „skrivenom genocidu“, ipak su društvene mreže doprinijele njenom širenju. To ni ne čudi kada uzmemo u obzir prethodno navedene podatke o tome da veliki broj ljudi do vijesti dolazi više posredstvom društvenih mreža nego odlaskom na web stranicu konkretnog medija.

Neautentični snimci

Među salvom fotografija i videa pojavili su se, kao i u slučaju rata u Siriji, mnogi neautentični snimci i fotografije. Neki su od njih ustvari iz sasvim drugih zemalja, neke fotografije tiču se pojedinačnih tragedija. Ipak, na takvo što se svakako moralo računati.

Najprije, na mjestu događaja ima veoma malo novinara. I oni koji su u Mijanmaru ni sami ne mogu slobodno pristupiti mjestima sukoba, niti su lično sigurni. To itekako utječe na objektivnost i izbalansiranost njihovog izvještavanja. Iz toga proizlazi oslanjanje medija na informacije koje javljaju svjedoci. A kada su u pitanju lična svjedočenja, njih nikada ne možemo uzeti kao objektivna i nepristrasna, čak ni onda kada se izvor zaista trudi da bude takav. Uz sve navedene nedostatke informacija prenijetih preko društvenih mreža, moramo priznati i njihovu ogromnu vrijednost.

Pogledamo li u naše klasične medije (televiziju, radio, novine) začudit ćemo se da uopće nema ili ima vrlo malo informacija o stradanjima Rohinja muslimana. S tog aspekta je sama činjenica da su zločini nad muslimanskom manjinom u Mijanmaru postali tema bar web portala (osim televizije Al Jazeera Balkans) dovoljna da shvatimo koliko su važna bila dijeljenja, komentari, twittovi, fotografije i videi o toj temi na društvenim mrežama. Pojedinci i grupe na društvenim mrežama uspjeli su na medijsku agendu postaviti temu o jednom manjiskom narodu, skoro zaboravljenom, narodu koji prema većini kriterija klasičnih medija ne bi dobio mnogo medijske pažnje. Ne radi se o velikoj niti elitnoj naciji, konflikt nam geografski nije blizu, objektivno ne utječe mnogo na naše živote. Ali ipak je dospio i u mainstream medije.

Objave na društvenim mrežama, a u posljednje vrijeme i na web portalima potakli su grupe ljudi u mnogim državama i gradovima svijeta na organizovanje mirnih protesta protiv nasilja u Arakanu (Malezija, Indonezija, Pakistan, Palestina, New York, Čečenija, Sarajevo). I to je jedan od načina da se putem društvenih mreža nametne medijska agenda. Htjeli to moćnici ili ne, mediji će izvještavati o tim protestima, budući da oni nisu nešto uobičajeno i svakodnevno.

„Zahvaljujući internetu mobilizacije se zbivaju uz oskudnu birokratiju i minimalnu hijerarhiju; prisilni konsenzus i ukočeni manifest povlače se u pozadinu, a njihovo mjesto zauzima kultura neprestane, labavo struktuirane i ponekad kompulzivne razmjene informacija“, navodi Naomi Klein u Ograde i prozori. Uskoro je čak i u Bosni i Hercegovini otvoren humanitarni broj za doniranje novca izbjeglicama iz Mijanmara, a zahvaljujući pojedincima i grupama koji su ga dijelili na društvenim mrežama ubrzo je postao svima dostupan.

Rohinje na medijskoj agendi 

Nakon što je progon muslimana u Mijanmaru dospio na agendu, počela je i njegova interpretacija na društvenim mrežama. Na njima je, za razliku od mainstream medija, nasilje nad Rohinja muslimanima predstavljeno kroz prizmu žrtava. Fotografije, videi i svjedočenja fokusirani su na žrtve zločina. Mainstream mediji, poštujući kriterije i pravila profesije, češće nas izvještavaju o mišljenjima političara, UN-ovih, UNHCR-ovih zvaničnika, nevladinih organizacija, ministarstava. Na taj način društvene mreže šire fokus izvještavanja i na one koji trpe. Time doprinose izbalansiranijoj slici stvarnih dešavanja u Mijanmaru. Više nije riječ samo o brojevima nego o konkretnim ljudima sa imenom i prezimenom i licem. Interesantan je veći broj priča o sudbinama konkretnih osoba iz Burme koje je napravila Al-jazeera.

U svakom slučaju, agendu su, u slučaju progona Rohinja u Mijanmaru postavile najprije društvene mreže (pojedinci i grupe), web portali (prvo Al Jazeera), pa tek onda mainstream mediji i političari. Publika se u ovom, kao i u slučaju Sirije pokazala vrlo aktivnom i zainteresovanom, te je uspjela i klasičnim medijima nametnuti temu izvještavanja.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.