Da kojim slučajem situacija u Bosni i Hercegovini nije eskalirala, masovni prosvjedi u Tuzli i ostalim velikim gradovima države u susjedstvu ostali bi jedva zabilježena tema rasprava na društvenim mrežama. Kad su se počele paliti zgrade, stvar je postala dovoljno atraktivna za naslovnice hrvatskih medija i izravna javljanja s terena. Premda su revoluciju u Bosni počeli pratiti poput svjetskih medija koji njezine uzroke vide u iscrpljenosti stanovništva korumpiranim nacionalnim vladama što su podijelile državu sukladno svojim interesima, većina najjačih hrvatskih medija ubrzo je reterirala. 

 

 

Možda najplastičniji primjer predstavlja popularan portal index.hr koji je od naslova "Ajmo Bosno" objavljenog 7. veljače, samo jedan dan kasnije došao do racionalnog zaključka kako posrijedi nije samo socijalni bunt već i pitanje preustroja Bosne i Hercegovine, kako stoji u opširnom izlaganju Borislava Ristića.

 

 

Shvatilo se odjednom kako socijalnom nepravdom isprovocirani prosvjedi mogu dovesti u pitanje i etničku podjelu Bosne i Hercegovine. Nacionalni interesi ponovo se postavljaju ispred egzistencijalne sigurnosti građana. Napad prosvjednika na institucije vlasti u Mostaru zato nije proglašen samo huliganskim činom nego i zavjereničkim planom s ciljem oduzimanja prava Hrvatima, pa i Srbima u BiH. Mostar je time postao tempirana etnička bomba zahvaljujući priopćenjima HDZ-a BiH koji prosvjede nazivaju bošnjačkom urotom protiv Hrvata, pa i Srba prizivajući tako valjda i mogućnost da se rušenje nacionalnih svetinja spriječi, ako treba, i novim prolijevanjem krvi nesretnih građana. 

 

Kako bi to valjda spriječio, hrvatski premijer Zoran Milanović došao je u Mostar ne zato da bi se petljao u unutarnje probleme države, kako je odmah naglasio. Premda mu je namjera bila smiriti tenzije prizivajući europsku budućnost, njegova gesta u dijelu javnosti protumačena je kao podrška korumpiranom političkom establišmentu protiv kojega se na ulicama gradova u Bosni i Hercegovini zapravo prosvjeduje. To što je Milanović u svojem obraćanju u Mostaru govorio jedva da je itko čuo. Puno veći medijski prostor dobio je njegov odgovor redateljici Jasmili Žbanić. Mahom svi hrvatski mediji iz intervjua što ga je premijer 9. veljače dao novinaru Romanu Bolkoviću za lokalnu televiziju Jabuka TV, prenijeli su Milanovićevu izjavu kako je Hrvatska iz proračuna Žbanićki isplatila oko tri milijuna kuna za film. Nitko se nije niti raspitivao koji i kakav film. Svi su navijali za premijera. Od početka nespretna, Milanovićeva ideja 'smirivanja strasti' time je konačno polučila i sasvim suprotan efekt. 

 

 

 

 

Način na koji se hrvatski mediji bave situacijom u Bosni i Hercegovini otkriva tako još jedan uznemirujući trend - površnost. Tek su malobrojni među njima odvojili prostor da objasne političku strukturu susjedne države. Pored toga, glavni izvor informacija hrvatskim novinarima u pravilu su politički odličnici. Tako se ni u Mostaru informacije nije tražilo od građana. Ništa nismo čuli o tome što je njima preostalo sačuvati osim nacionalnog ponosa na kojem već godinama lešinare političari birani po nacionalnom ključu. Što oni misle o valu prosvjeda i ima li vodstvo HDZ-a u BiH uistinu dovoljno široku njihovu potporu za izazivanje novih nacionalnih sukoba? Umjesto toga hrvatski mediji prenose izjave čak i onih bosanskih političara hrvatske nacionalnosti koje je EU odavno prepoznala kao korumpirane. 

 

 

Uzalud se prosvjednici brane da nisu ničija ispostava, jer ako nisu opasna prijetnja nacionalnim interesima Hrvata, vodeći hrvatski mediji predstavljaju ih u najboljem slučaju tek kao zbunjenu i izmučenu gomilu starih zanesenjaka i nezrele omladine ili kao huligane koji nasrću na državnu imovinu, uništavaju i pljačkaju. 

 

Čak i tamo gdje dobiju prostora, poput kratkog razgovora koji je s osnivačem facebook grupe "Udar" Aldinom Širanovićem vodio novinar Maro Đaković za HTV-ovu emisiju Studio 4, prosvjednici i ono što imaju za reći kao da se ne uzimaju za ozbiljno. Nakon pitanja upućenog Širanoviću je li on vođa nereda, što je sve uništeno i što sad, kolega Đaković se s pitanjem o ustavnosti zahtjeva prosvjednika obraća Širanovićevom odvjetniku.

 

Ako se u izravnim javljanjima s terena i ne spominju nacionalnosti prosvjednika, niti se o tome među njima provodi neka anketa, hrvatska javna televizija u studio poziva goste koji će stvari nazvati pravim imenom. Poput novinarke Večernjeg lista Višnje Starešine i predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Sabora RH (?!) Miroslava Tuđmana u emisiji Studio 4 10. veljače.

 

Istog će dana kolumnist Jutarnjeg lista Davor Butković zaključiti kako u Republici Srpskoj i hrvatskim krajevima Federacije BiH nije bilo prosvjeda, a ove 'bošnjačke' nazvati opasnima zbog mogućeg raspirivanja nacionalne mržnje. 

 

Odjednom kao da je pitanje nacionalnog interesa postalo odvojiti Hrvate u BiH od ovih prosvjeda. Popularni politički analitičari poput Mislava Bage, počeli su tako nabrajati 'bošnjačke' gradove: Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać umjesto korištenja njihovog zajedničkog nazivnika - najveći gradovi u BiH. 

 

Bosansko je proljeće u hrvatskim medijima postalo Bošnjačko proljeće i, s izuzetkom Novog lista i nekoliko manjih medija, to počinje funkcionirati kao opće prihvaćena ocjena s kojom se kreće u svako izvještavanje o aktualnim zbivanjima kod susjeda.

 

 

Tako silna potreba hrvatskih medija za prebrojavanjem krvnih zrnca prosvjednika ne mora biti dio velike zavjere o razbijanju događanja naroda standardnim etničkim podjelama. Premda, dio hrvatske javnosti počeo se, slušajući glas prosvjednika koji odbijaju biti nacionalno ili politički svrstani, pitati koliko je u Hrvatskoj bolje. 

 

Ovoga četvrtka u Zagrebu je planiran prosvjed podrške Tuzlanskim radnicima jer veći dio hrvatske civilne scene naziva ove prosvjede radničkima. Iste probleme hrvatski građani itekako osjećaju na vlastitoj koži, od zajedničkog rata do kriminalne privatizacije, visoke stope nezaposlenosti i političkog kadroviranja podobnih umjesto sposobnih. Najveći hrvatski mediji ipak su skloni uvjeravati nas kako smo miljama daleko od države koju nazivaju nazadnom i nesređenom, sve kako bi zaustavili da se val nezadovoljstva koji je zahvatio susjede, poput tsunamija ne obruši i na Hrvatsku. Vodeći hrvatski mediji za radnike nikada nisu imali lijepih riječi pa tako ni sada nije drugačije. 

 

Osnovno pitanje čini se ipak nisu političke ambicije Bošnjaka i kako one mogu ugroziti interese Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, premda se na tome u hrvatskim medijima uporno ustraje. Osnovno je pitanje, premda ga nitko na glas ne postavlja, što će na sve reći strani investitori. Hoće li socijalni nemiri u susjedstvu zatrti i taj tračak nade prema kojem se službena hrvatska politika okreće očekujući tako nadoknaditi sav novac i sve tvrtke koje su u privatizaciji nestale.