Jučer su sahranili Baju. Nisam uspio dobaciti do Beograda, a volio bih da jesam, žao mi. 

Jučer se vratila i moja tetka Nada iz posjete sinu. Bila u Zagrebu. Putovala je vozom, veli da malo ljudi koristi najudobnije i čovjeku najprimjerenije prevozno sredstvo. Udobno, možeš noge protegnuti, a i uživati u krajoliku. Priča da je jedan dio puta veoma uživala, sve negdje do mjesta u BiH odakle studenti dolaze na studije u Sarajevo. Veli da je od te stanice počela noćna mora. Gospođa Nada je penzionirani profesor, supruga profesora, kći učiteljice, unuka direktora škole i inspektora školstva i majka dvojice profesora, muzike i fizike. Veli, sa neskrivenom tugom u glasu, potresena, nisu to djeca, to su akademski građani. Nemaju osnovne kulture, galame, nadvikuju se, guraju. A ekologija, pojmovi o skladu života sa prirodom, to je pravi užas. Ne postoji papirić od ambalaže, ni plastična flaša, niti bilo kakva vrsta smeća i otpada koji nije završio u letu kroz prozor. Ne izdržavši upozorila je mladost da to nije način ponašanja, pogotovo mladih i obrazovanih ljudi. Duhoviti mladac joj odgovori da čuvaju čistoću voza i vagona??? 

Nedostaje moj drug Timoti, osjeti se. Godine 1988. Bajo kako smo ga nas nekolicina zvali, ponovo je boravio u Sarajevu da režira ekološku seriju za decu, Tragom Tice Dodo. Silno me je obradovalo kada su me pozvali na razgovor i ponudili mi da budem voditelj te emisije. I sam sam prilično zainteresiran za pitanja ekologije i odnosa čovjeka prema prirodi. Kao dugogodišnji ronilac imam iskustvo podvodnog užasa koji čini otpad, pogotovo plastika, od vrećica, flaša, ambalaže općenito. Brzo smo se sprijateljili odmah smo ustanovili da smo jedan period svog profesionalnog angažmana proveli kao inspicijenti, doduše on u Royal Shakespeare Company-u, u Londonu, a ja u Narodnom Pozorištu u Sarajevu.

Sviđao mi se njegov nikad savladan akcent našeg jezika, kojeg je sjajno poznavao. Snimanje je, kao i uvijek kada su Timotijeve emisije u pitanju, bilo prilično zahtjevno. Obično je upošljavao gotovo sve segmente TV tehnologije. Čini mi se da su najviše gunđali ljudi iz TV arhive, činilo se da bolje poznaje arhiv sa snimljenim materijalima TV Sarajeva no ljudi kojima je to bio posao. Obišli smo gotovo sve nacionalne parkove na području ondašnje Juge. Od prvog dana me je fasciniralo njegovo znanje i pripremljenost za posao. Spremnost za šalu i poneki vic vezan za lokalitet na kojem smo snimali. Dan danas pamtim izreku za koju mi je rekao da pripada mještanima koji žive oko Crnog jezera u Crnoj Gori. “Kada lisica pređe preko zaleđenog potoka ili jezera, može preći i medvjed“. Ili njegovu priču o prvoj „solarnoj kući“ u Tenjskom Antunovcu, blizu Osjeka, koja je ostvarivala uštedu energije od oko 80% godišnje.

Timoti je bio enciklopedija koja hoda, vrhunski profesionalac, učitelj po rođenju. Čovjek koji je znao i davao odgovor i na pitanje koje mu nisi stigao ni postaviti. Bio je prilično tolerantan na razne šale. Primjerice Vajta mu je dao ime Bajro uz napomenu da se lakše izgovara nego li Bajford. U nekoliko dana ga je cijela ekipa „Nedjeljnjeg zabavnika“ zvala Bajro. Bio je veoma precizan i insistirao je na nekim sitnicama do kraja. Tek kada je prilog bio montiran i spreman za emitovanje i najveća gunđala su mu davala za pravo i slagali se sa njegovim stavom. Jedino gdje je dozvoljavao totalnu slobodu i improvizaciju bili su dijelovi emisija u kojima su se pojavljivali tada veoma popularni „Nadrealisti“. Sjećam se da je emisija napravila pravu pomamu među osmoškolcima u svim dijelovima BiH i SFRJ u skupljanju starog papira, novina, stakla. Donošene su tone papire u škole i svi su se takmičili da skupe što veću količinu. Bile su postavljene kante za smeće za različite vrste otpada. Nakon snimljenog serijala smo se dogovarali o eventualnom nastavku, a onda se dogodio "nemili događaj na Balkanu“ i ...

Poslije rata sam se u nekoliko navrata telefonom čuo sa Bajom. Pričao mi je kako je dio Banjičke šume, po kojoj je šetao uspio pretvoriti u Ornitološki park pod zaštitom države. Napravio je spisak od 76 vrsta ptica i većinu ih snimio. Uživao je u njihovom cvrkutu. Bio sam silno ponosan kada su se moje kolege i uposlenici RTV BiH bili udružili tražeći da Timoti postane BiH penzioner jer su mu ta prava osporavali u Srbiji.

Naš posljednji razgovor se odnosio na lijekove koji su mu bili neophodni. Bio je i ostao skroman, a bezgranično veliki čovjek. Bez obzira što znam da nije bio vjernik ja mu želim sretan put u vječita lovišta i da tamo pronađe zgodnu čeku s koje će moći uživati u posmatranju rajskih ptica i njihovom pjevu.

Zbogom prijatelju.