foto: Slađan Tomić
Video: Marko Jovančić

U prvim danima proglašenja pandemije bez posla je ostalo na desetina uposlenih u medijima u Bosni i Hercegovini, a novinarstvo se pokazalo kao jedna od najranjivijih profesija. Tačan broj otkaza u novinarskoj profesiji niko nema, a sve se svodi na procjenu. Ekonomista iz Banjaluke Damir Miljević je proveo istraživanje o uticaju pandemije na medije, a od 100 upita koje je slao na adrese medija u BiH, od trećine je dobio odgovore. Kaže da to nije dovoljno za egzaktne nalaze, ali ipak oslikava određene trendove.

“Niko ne raspolaže potpunim podacima o broju otkaza u medijima. Neke moje procjene se kreću da je negdje između 110 i 150 novinara dobilo otkaz u prvim mjesecima pandemije. Pored toga jako veliki broj novinara je vraćen na miminalac.  Veliki broj takozvanih honorarnih saradnika je ostao bez posla odnosno bez honorara. Imamo tu još jedan problem – ljudi koji su ostali bez posla u medijskom sektoru vrlo nerado govore o tome iz meni nepoznatih razloga”, kaže Miljević u razgovoru za Medicentar Sarajevo.

Velike finansijske posljedice, procjenjuje Miljević, osjetilo je od 300 do 350 novinara. To je 10-12 posto od ukupnog broja novinara i novinarki u BiH. Rezultati ankete Udruženja BH novinari govore da je broj novinara i novinarki, koji su pretrpjeli finansijsku štetu uzrokovanu pandemijom, daleko veći.

„Dvadeset posto novinara je pretrpjelo neku vrstu problema. U nekim od javnih emitera početkom pandemije odmah je smanjena plata jer je smanjen prihod. Što je firma manja i nesigurniji prihod, posljedice su veće“, kazao je u izjavi za Mediacentar Marko Divković predsjednik Udruženja „BH novinari“.

Prema anketi provedenoj za potrebe ovog istraživanja, četvrtina bh. novinara i novinarki je odgovorilo da je nakon proglašenja pandemije, prije skoro godinu, bilo suočeno s promjenom pozicije u medijskoj kući u kojoj radi, s otkazom ili smanjenjem plate. Podaci prikupljeni od predstavnika medijskih kuća govore da je 83 posto medija osjetilo finansijsku štetu uzrokovanu pandemijom, a prihodi su pojedinima pali i do 50 posto. 

Divković upozorava da se tačan broj otkaza u medijskim kućama ne zna i zbog činjenice da je veliki broj novinara i novinarki koji su ostali bez posla radilo bez ugovora o radu. Neki nisu imali čak ni ugovor o djelu, pa nisu nigdje ni bili evidentirani. Bez ugovora u radu, prema podacima Udruženja „BH novinari“ radi između između 40% i 50% novinara/ki.

„Oni su prve žrtve pandemije. Pri čemu ja lično mislim da su neki poslodavci jedva čekali da nađu neki, uslovno rečeno, razlog da ih se riješe. Medijima je na početku pandemije bilo teško i sve je teže, ali cijena koju su platili, pogotovo mlade kolege, je ogromna. Poenta je da će ovo dugoročnije ostaviti poveće posljedice ne samo u socijalnom nego i u najširem smislu u bavljenju ovom profesijom“, kaže Divković.

Miljević dodaje da je najgora situacija u lokalnim medijima koji su bili oslonjeni u prvom redu na lokalno tržište, što znači da nisu imali velike oglašivače.

“Nemaju neke budžete od opština, nisu podobni za to finansiranje i oni su zbog kontrakcije ekonomije u suštini najviše osjetili te posljedice jer se njihov prihod smanjio čak do 80% u odnosu na 2019. godinu”, kaže Miljević.

Otkaz je emotivni, a ne finansijski pad

Prema pisanju medija i izjavama novinara i novinarki, veći broj otkaza su dali Oslobođenje, Avaz, Al Jazeera Balkans, FENA, RSG. Upite smo poslali na email adrese svih nabrojanih medija, ali jedini odgovor dobili smo od direktora RSG-a. Bivša uposlenica ove kuće nam je u prepisci putem Messengera kazala kako je ona, skupa sa još 10 kolega, dobila otkaz „nekoliko dana nakon proglašenja pandemije” ali Adnan Osmanagić, direktor RSG-a to demantuje. Novinarka, koja nam je obećala dati izjavu, prestala je odgovarati na naše upite nakon što nam je kazala da izjavu mora dati nakon odobrenja urednika medija u kojem sada radi.

Osmanagić u izjavi za Mediacentar ne spori da je bilo otpuštanja i samovoljnih odlazaka u mediju na čijem je čelu, ali kaže da nije bilo sistemskih otkaza već da su to radili individualno.

„Odgovorno tvrdim, što je vrlo lako za provjeriti, niko nije dobio otkaz zbog korone, apsolutno niko, znači niko. Mi smo u toku pandemije zaposlili ljude, na mjesta tih ljudi koji su otišli, a otišli su iz sasvim drugih razloga“, tvrdi Osmanagić.

Dodaje da su razlozi za otkaz bili individualni, a tačan broj podijeljenih otkaza i zahtjeva za prekid ugovora o radu ne zna.

„Nekoliko ljudi je iz profesionalnih razloga već prije pandemije dobilo uslov da ukoliko ne postignu profesionalni nivo rada koji koji je neophodan u ovoj kući, tu neće moći ostati. I oni to znaju. Njima je to najavljeno puno prije“, dodaje Osmanagić. Nijedan otkaz, objašnjava nam, nije dao sam već je to bila i odluka urednika. Iako otkaza zbog pandemije, kako kaže, nije bilo, uposlenici su na drugi način osjetili finansijsku krizu.

„Plate smo smanjivali. Klijenti su odmah otkazali, svi su povukli svoje kampanje ne znajući šta se dešava, mi smo faktički ostali bez 80% prihoda, međutim mi smo bili spremni. Formirali smo budžet, otvorili kreditne linije, i bili spremni finansirati taj dio bez ijednog otkaza. Ne znam koliko je tačno bilo smanjenje, možda nekih 20 posto“, objašnjava Osmanagić.

Medijska kuća u kojoj je bilo otkaza je i Al Jazeera Balkans. Među otpuštenim radnicima je i naš sagovornik koji nije želio biti imenovan. Kaže da je u Al Jazeeri Balkans otkaz dobilo 20-25 uposlenika, od čega je 15 uposlenika radilo u Sarajevu.

“Trećina ljudi koji su dobili otkaze bili su novinari (urednici, novinari/reporteri ili pomoćnici urednika). Problem jeste da se o ljudima koji nisu novinari, pa nisu ni u novinarskim udruženjima, baš ne priča – ni kad rade, a kamoli kad dobiju otkaz. U ovom slučaju, kao i u svim redakcijama do sada, smatram ih ravnopravnim kolegama”, kaže naš sagovornik.

Dodaje da su otkazi podijeljeni krajem juna prošle godine uz obrazloženje da je firma u krizi izazvanoj pandemijom, pa je iz Dohe, gdje je sjedište medijske kuće, stigla odluka da se otpusti 10 posto uposlenika.

“Svi uposlenici su dobili ugovorom utvrđena prava prilikom davanja otkaza što podrazumijeva otpreminu, dokumentaciju spremnu za prijavu na biro (i primanje naknade narednih šest mjeseci) i slično. Dakle, u tome je poslodavac bio prilično korektan”, dodaje naš sagovornik. Za njega je problem što su otkazi stigli preko noći, bez najave i mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

Otkaz preko noći dobio je i Darko Omeragić, i to nakon 23 godine rada u medijskoj grupaciji „Oslobođenje“.

“Otkaz boli, pogotovo kada ga dobiješ bez razloga. Umjesto zaslužene nagrade za 23 godine poštenog rada, znoja, muke i pretrpjelog stresa u najgorem trenutku za cijelo čovječanstvo, očekuješ mrvu razumijevanja i kolegijalnosti, zrno nade da ćeš preživjeti zajedno sa svojim kolegama u mediju koji si gradio poslije rata i da ćeš iz tog medija jednog dana otići u penziju. U čudu ostaneš kad shvatiš da te više cijene na nekom drugom mjestu nego u novini u kojoj si prošao sve, izgradio zavidnu karijeru, učio od starijih, obučavao mlade i držao nivo profesionalizmu”, prepričava Omeragić svoj doživljaj otkaza koji u profesionalnom radu novinara sada stvara sumnje i pitanja da li se novinarski rad u BiH cijeni.

Darkova nekadašnja radna koleginica Minela Pamuk dobila je otkaz u istom danu kao i on. Nije previše razmišljala i odmah je izašla na tržište rada, a nakon nekoliko honorarnih novinarskih poslova, zaposlenje je našla u PR agenciji.

“Tu sam još i mogu reći da sam zaista imala sreće što sam tako brzo našla posao, kao i većina mojih kolega, međutim, ima i onih kolega kojima i nije bilo tako lako i koji još uvijek nisu našli stalni posao. Nadam se da će se i to uskoro promijeniti”, kaže Pamuk.

Bez posla nije ni Maja Nikolić, dopisnica BHRT-a iz Tuzle. I ona spada u nepotpunu statistiku novinara i novinarki koji su dobili otkaz. Ona je do 2007. radila kao freelancer, a godinama je, skupa sa još jednim kolegom, radila kao stalna dopisnica FENA-e iz Tuzle. Otkaz saradnje je prvo dobio njen kolega.

„Mislim da nije prošao ni mjesec, a ja sam obaviještena mejlom da se ukidaju svi ugovori dopisnicima, mislim da čak nije bilo mejlom, nego da je to bila cirkularna poruka putem Viber grupe. Znam da nije bilo poruke da nam se menadžement zahvaljuje, nisu se udostojili da nas nazovu“, priča Nikolić.

Kaže da joj nije jasno kako novinska agencija može raditi bez dopisnika, a još je manje jasno kako je kriza prošla brzo. Dodaje da su honorari dopisnicima bili skromni i vjeruje da njihove naknade nisu mogle ugroziti poslovanje agencije koja je budžetski korisnik.

„I onda nakon dva mjeseca imate situaciju da je ta agencija tražila dopisnike. Nikad me niko neće moći uvjeriti da je razlog raspuštanja dopisničke mreže, ekonomska kriza. Ma ne, to ne dolazi u obzir“, sumnjičava je Nikolić.

Pandemija unazadila medije

Prema anketi za potrebe ove priče, na koju je odgovorilo 20 novinara i novinarki iz BiH, većina medija nije dijelila otkaze. Jedan od medija u kojem je za vrijeme pandemije COVID-19 došlo do smanjenja broja uposlenih je i Magazin Žurnal, kazala nam je Mirela Porobić, predstavnica ovog medija koji se suočio sa smanjenjem prihoda.

“Da, donatorska sredstva predviđena za određene medijske projekte su preusmjerena na druge aktivnosti vezane za COVID-19”, navela je Porobić.

Broj medija u kojima je došlo do smanjenja plata uposlenicima je daleko veći od broja medija koji su dijelili otkaze. Prema podacima dobijenim iz ankete, 40% medijskih kuća smanjilo je plate svojim uposlenicima. Jedan od tih medija je i BHRT.

„Plate uposlenika smanjene su za 10 posto od marta 2020. godine, i do danas uposlenici BHRT-a primaju plate sa istim umanjenjem”, kazali su za Mediacentar iz Odjela za odnose sa javnošću BHRT-a.

Angelina Albijanić Duraković, direktorica portal DEPO kaže da otpuštanja uposlenika nije bilo jer je njihov broj, i prije pandemije, bio sveden na minimum neophodan za funkcionisanje portala.

“Ali smo bili prinuđeni da prekinemo sve vanjske i sporadične angažmane (novinari/saradnici, fotograf...) Takođe, nismo smanjivali plate (izuzev privremene obustave isplata toplog obroka i putnih troškova za uposlenike), s obzirom da su primanja novinara skromna, ali smo ih isplaćivali u dijelovima i sa zakašnjenjem. No, nekako smo ih uspijevali isplatiti svaki mjesec”, kazala je Albijanić Duraković.

Nermin Krdžalić, direktor DSO "Unomedia" Tuzla u okviru kojeg posluje portal Tuzlanski.ba kaže da u tom mediju nije bilo smanjenja plata, honorara, niti uposlenih. Otkaza nije bilo ni u redakciji eTrafike, a štedili su obustavom nabavke opreme i službenih putovanja.

“Sada smo u situaciji da imamo novca za naredna dva mjeseca, ukoliko u tom periodu ne dobijemo nijedan projekat moraćemo otkazati sve honorarne saradnike i odjaviti zaposlene. To nipošto ne znači prestanak rada eTrafike jer mi jako dobro znamo kako je to raditi sa 0 KM na računu, ali znači nekoliko koraka unazad”,  kazala je za Mediacentar Vanja Stokić, glavna i odgovorna urednica portala eTrafika.

Trećina novinara želi napustiti novinarstvo

Prema odgovorima iz ankete, pet posto novinara je nazadovalo u poslu, dok je svaki deseti novinar za vrijeme trajanja pandemije napredovao u poslu: promjena ugovora, povećanje plate, ugovor na neodređeno vrijeme.

„Da, u svakom smislu je pandemija ugrozila moj status. Mnoge kolege nisu dobile produženje ugovora, suočeni su sa bahatošću nadređenih šefova. Dolazi i do fizičkih obračuna u redakcijama. Svjedočim stalnim prijetnjama jer su ljudi na rubu egzistencije i verbalni i fizički obračuni su znak nemoći da se institucionalno zaštite jer nema organizovanog sindikata niti podrške od strukovnih udruženja. Prepuštena sam sama sebi. Panično se pokreću nove emisije, mijenja programska shema i na svaki način odluke donose ‘u hodu’ što onemogućava profesionalnu i kvalitetnu produkciju. Potpuno sam nezaštićena i izložena velikom zdravstvenom riziku a kada to glasno kažem ponudi mi se bolovanje kao rješenje. Niko u kući nije epidemiloški zaštićen, što se vidi po broju zaraženih, a svaki terenski posao dodatno povećava rizik”, kaže za Mediacentar novinarka jednog javnog medija koja želi ostati anonimna. 

Sa smanjenjem plate suočila se i Špela Cvitković-Iličić, dopisnica HRT-a iz Sarajeva, ali kaže da je smanjenje trajalo do kraja 2020. godine.

„Sve se iznivelisalo jer nije bilo zakonske osnove za smanjenje plaća. Prvih mjeseci lockdowna smanjenje je bilo u vrijednosti najmanje 200 KM jer nismo dobijali naknadu za topli obrok, poslodavac je računao kako se uglavnom radi od kuće, pa nema potrebe za izdvajanja za topli obrok i prevoz”, kaže Cvitković-Iličić.

Proglašenje pandemije za novinarku Anisu Mahmutović značilo je i odlazak na biro za zapošljavanje.

„Na samom početku pandemije u Bosni i Hercegovini naprasno mi je prekinut radni odnos bez objašnjenja, najave ili nekog konkretnog razloga. Prosto je vlasnik odlučio samo da me obriše sa rasporeda. Naravno, zbog kršenja Zakona o radu protiv kuće u kojoj sam radila podnijeta je tužba, te taj proces još uvijek traje” kaže Mahmutović.

Novinar RTRS-a, ima sasvim drugačije iskustvo: „Možda sam jedan od rijetkih novinara koji je u vrijeme pandemije čak i nagrađen od strane poslodavca, zbog zalaganja na samom početku krize, a onda i kasnije”.

Slično iskustvo imala je i novinarka RTV USK Aida Štilić: „Ja sam valjda bila jedna od onih rijetkih čiji je radnopravni status definisan na bolje već u početku pandemije. Konkurs na koji sam se prijavila, objavljen je prije pandemije, skoro sve procedure su prošle prije proglašenja, tako da sam ugovor o stalnom radnom odnosu potpisala dan, dva nakon početka pandemije”.

Smanjenje plate nije bilo ni u novinskoj agenciji SRNA, a novinarka tog medija kaže da je jedina promjena, rad od kuće. Plata je ostala ista, ali radnici RTV BPK Goražde smatraju da su zaslužili povećanje. Radili su više, a bili su izloženi riziku.

„Sve vrijeme smo radili prekovremeno čak i do kasnih sati, radili smo vikende i uveli smo nove sadržaje koji su bili fokusirani na zdravlje stanovnika. Istovremeno smo i sami bili veoma izloženi, radilli smo u veoma teškim uslovima, sve su to pratila i bolovanja i jedan broj zaraženih. Nažalost, niti jedan prekovremeni sat nije plaćen, a da ne govorimo o nekom nagrađivanju. Naravno ovo drugo nismo ni očekivali s obzirom na tešku finansijsku situaciju, međutim smatramo da nije pošteno da novinari, snimatelji i ostali uposlenici u medijima, koji su sve vrijeme radili, budu tretirani kao manje vrijedni u odnosu na sve druge ‘budžetske korisnike’ koji su ostvarili sve benefite, regrese i ostalo”, kaže za Mediacentar Elvira Aganović, glavna i odgovorna urednica RTV BPK Goražde, napominjući da uposlenici te medijske kuće imaju najmanje plate u Kantonu u odnosu na javnu administraciju, ali i realni sektor.

Iz odgovora dobijenih tokom istraživanja jasno je da je obim posla bio prisutan u većini medija, posebno medijima u privatnom vlasništvu. Šest od 10 novinara kaže kako za vrijeme pandemije trpe ogroman pritisak većeg obima posla, ali i da su izloženi pritisku javnosti. Novinarski rad otežavali su i novi uslovi rada, rizik od zaraze i nemogućnost odlaska na teren.

“Prvenstveno, sagovornici nisu htjeli kontakt u smislu susreta, a vrlo često im je upravo pandemija bila izgovor i pokušaj da izbjegnu pitanja. Mnogo stvari se svodilo na telefonske ili unaprijed snimljene izjave (Viber, Messenger, Skype) po određenom pitanju. Događalo se da i kada bismo uživo radili razgovor, sagovorniku bi se ‘prekidala’ veza, internet bi bio loš. Takve stvari su zahtijevale više vremena, a samim tim i stresnih situacija jer radim u Informativnom programu RTVUSK, a Vijesti, Dnevnik bez obzira na sve, svakodnevno moraju biti emitovani”, objašnjava Štilić probleme uzrokovane pandemijom.

“Otežavajuće je bilo, prije svega zbog maski i rukavica, stalne dezinfekcije, ali i zbog kontakata sa sagovornicima i gostima. Uvijek smo bili u strahu od moguće zaraze. Obim posla je bio otprilike isti, ali je postojao taj neki pritisak. Sada, godinu dana nakon same pojave virusa, strah i dalje postoji ali nekako nemam taj pritisak u glavi, ne osjećam tu neku blagu paniku. Čuvam sebe, čuvam ljude oko sebe, poštujem pravila i distancu”, kaže jedna novinarka koja nije željela biti imenovana.

Novinari RTRS-a, kaže naš sagovornik, nisu imali povećan obim posla. „Promijenili su se uslovi rada: obavezna maska, rukavice, dezinfekcija radnog mjesta, vođenje računa o kontaktima, ali su mi obaveze ostale iste, kao i prije pandemije”.

Jedna dugogodišnja novinarka u odgovoru na anketu kaže da je pandemija pomogla njenom poslodavcu u njenom degradiranju, te da nakon decenija iskustva obavlja početničke poslove.

Od ukupnog broja novinara i novinarki koji su učestvovali u anketi, njih 42 posto kaže kako su otkazi kolegama iz branše, uticali na njihovo mišljenje o novinarskoj profesiji, a 28 posto ispitanika kaže kako otkazi nisu uticali već samo potvrdili mišljenje da je novinarstvo nesigurna, nezahvalna i profesija koja troši.

„Otkazi kolegama su izazvali gnušanje, ali ne spram novinarske profesije, već spram tajkunsko-medijskih grupa koji uglavnom kontrolišu i gazduju. Jer novinare nije otpustila profesija, već pohlepa i želja za bogaćenjem, odnosno održavanjem bogatstva u vremenu kada bi svi trebali snositi dio teških posljedica jedne pojave poput pandemije COVID-a”, kaže Rasim Belko, novinar portala Patria.

Jedan novinar kaže da je shvatio da, osim solidarnosti ništa više nije u stanju uraditi. „Žao mi je što se kao novinari više borimo za prava svih drugih radnika, a za svoja najmanje. Eto to mi nije jasno. Polazim od sebe – neaktivan sam.”

„Da, razočarala sam se i shvatila sam da se tu više uopće ne radi o angažiranom novinarsvu i da ta profesija sve manje i manje vrijedi i unutar sebe ima sve manje i manje profesionalaca (onih koji žive novinarstvo)”, stoji u odgovoru jedne novinarke.

Svaki četvrti novinar ne zna da li su otkazi njihovim kolegama bili opravdani, jer nisu upoznati sa detaljima. Nemaju dovoljno informacija, a nema ni strukovnog sindikata koji bi izvijestio o detaljima otkaza novinarima, dok 60% novinara smatra da otkazi nisu bili opravdani.

Pojedini mediji su privremeno smanjili plate kako ne bi dijelili otkaze, a neki mediji su i pored otkaza smanjili plate uposlenicima. Novinari uglavnom kažu da bi pristali na smanjenje plata kako bi sačuvali radna mjesta svojih kolega, dok 30 posto novinara ne bi pristalo na smanjenje jer su im plate ili već smanjenje ili smatraju da se finansijska kriza ne rješava na taj način, dok 20 posto novinara ne zna kako bi postupilo.

Pandemija je uticala i na osjećaj sigurnosti uposlenika u medijima, a svaki drugi novinar i novinark se osjećaju zabrinuto za budućnost u svom mediju.

Čak trećina novinara bi, da ima priliku, napustila novinarstvo, a razlozi koje navode za takvu odluku uglavnom se tiču visine primanja, pritisaka i degradacije profesije.

__
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.