Ubijena tišinom

Midhat Ajanović

14/09/2014

masovni mediji

izbori2014

demokratija

profesionalni mediji

John Grierson

Walter Lippmann

Ima li bosanskohercegovačkih izbora u velikim svjetskim medijima? Budimo realni: u svijetu u kojem živimo moguć je samo jedan odgovor na to pitanje.

Prije skoro sto godina, u vrijeme kada su mas-mediji još uvijek bili relativno nov civilizacijski fenomen, mladi Škot John Grierson vratio se sa studija u USA odlučan da promijeni svijet - nabolje. Proučavajući masovne komunikacije Grierson se susreo sa radovima zlogukog proroka Waltera Lippmanna koji je u svojim analizama došao do zaključka da je, pojednostavljeno rečeno, stvarna demokracija nemoguća jer su masovni mediji oteti od javnosti i ustrojeni tako da sakriju istinu. Lippmann je smatrao da je sustav masovnih komunikacija konstruiran kao nevidljiva arhitektura laži kojima je impregniran cijeli javni prostor. Zadaća medija uopće nije informiranje već, suprotno tome, trovanje konzumentove svijesti lažima, poluistinama i fragmentima istine. Zbog izloženosti takvom utjecaju građaninu je, smatrao je Lippmann, nemoguće razumno zaključivati i djelovati pa se demokratska praksa polako ali sigurno pretvara u kontroliranu farsu. Lippmannovu pesimističnu viziju dopunit će Upton Sinclair koji godine 1920-te upozorava na diktaturu koju mediji provode nad javnošću. Već tada se broj novina počeo smanjivati, a one preostale su bile u rukama sve moćnijih kapitalista, mogula i magnata. Sinclair je zapazio početak procesa koji je danas skoro dovršen, izbacivanja iz novina dugih tekstova i analiza u korist zavodljivih fleš informacija pisanih siromašnim jezikom propagande ili naprosto objavljivanjem reklama namjesto istinskog novinskog sadržaja. Iako je bio poznati romanopisac, Sinclair je svoju knjigu o medijima The Brass Check morao izdati privatno. U toj knjizi zapisao je da je nemoguće imati slobodno, demokratsko javno mnenje tamo gdje su vlasnici svih medija teški kapitalisti kojima su jedina briga vlastiti interesi.

Definicija političke pozicije intelektualca

Grierson je o svemu tome imao radikalno suprotan stav. Njegovo duboko uvjerenje bilo je da masovni mediji mogu i moraju biti u službi edukacije građana, upoznavanja sa stvarnim problemima društva i jačanja demokratije na čvrstim moralnim načelima. Ne znam niti jednu bolju definiciju političke pozicije intelektualca i javnog djelatnika od one koju je formulirao baš Grierson: «Budi uvijek jednu inču ulijevo od partije na vlasti». Zahvaljujući svom zaraznom entuzijazmu i energiji koje je imao dovoljno za devet života, Grierson će definirati cijelu jednu formu pokretnih slika kojoj je dao ime dokumentarni film, a čiji je temeljni smisao vidio u promicanju demokratije. Ne samo dokumentarni film, on će u svojim britanskim i od 1937 kanadskim filmsko-produkcijskim kućama stimulirati društveno angažiranu animaciju. Zajedno sa holivudskim rediteljem Frankom Caprom utjecat će na formiranje ozbiljne ratne propagande koja je značajno pridonijela pobjedi nad fašizmom ali i definiranju principa na kojima je utemeljen svijet nastao nakon rata, kada je rečeno famozno «nikad više». Mnogo od Griersonovog duha i ideja ugrađeni su u primjerice BBC ili kasnije Chanel 4, ono na što većina nas pomisli kada se spomene demokratski, ozbiljan i, važno je reći, moralan žurnalizam.

VIDEO: BBC trailer koji predstavlja Johna Griersona

Romantizirana vizija novinarskog heroizma

Profesionalno i na demokratski načelima zasnovano novinarstvo imalo je svoj veliki period negdje od kraja Drugog svjetskog rata pa do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vjerovatno ne postoji bolji primjer djelotvornosti «grirsonovski» shvaćenog novinarstva od tretmana rata u Vijetnamu u tadašnjim profesionalnim medijima, kada je snagom javno emitirane riječi i slike raskrinkana jedna zločinačka politika što je rezultiralo djelotvornom reakcijom javnosti i konkretnim političkim posljedicama. Neki od plodova tog vremena kakvi su recimo dokumentarni film Mills of the Gods (1965) autorice Beryl Fox danas se, nažalost, mogu uzeti više kao romantizirana vizija novinarskog heroizma iz prošlosti koja gotovo da nema ništa sa sadašnjim vremenom.

VIDEO: Najpoznatija sekvenca iz filma Mills of the Gods (1965) Beryl Fox

Demokratija kakvu nismo sanjali

Iz današnje perspektive gledano, jasno je da su osamdesete bile godine kada nije trulio i na kraju se uz prasak urušio samo jedan sustav, takozvani «komunistički blok», već se u pozadini raspao i onaj njemu suprotstavljeni koji se najčešće nazivao «država blagostanja». Danas znamo da socijalizam, nije propao samo u Istočnoj Evropi, gdje ga zapravo nije ni bilo ako pojam uzmemo u izvornom značenju, već i na Zapadu, tamo gdje je jedino i postojao (Austrija, Zapadna Njemačka, Kanada, Švedska, Norveška, Finska...). Desetljeće ”tačerizma” i ”reganizma”, što se očitovalo u rasponu od brutalnih gušenja rudarskih štrajkova pa do zabrane filmova Kena Loacha, okončalo se tzv. «Novim svjetskim poretkom», čitaj brutalnom privatizacijom koja sada više ne poznaje granice, ni geografske, a još manje moralne. Na razvaline Sovjetske imperije nisu stigli ljudska prava i pravna sigurnost građana već globalizacijska gramzivost, pljačka i nepravda. Demokratija nije došla u obliku u kakvom su je zamišljali oni koji su krajem osamdesetih hrlili na trgove, već se ukazala kao sustav u kojem jučerašnji siromašni komsomolac danas kupi ”Chelsea” i gdje je u ideološki ispražnjen prostor upumpana vulgarno i na srednjovjekovni način shvaćena i primijenjena religija koja u današnjem svijetu ponovo ima funkciju koju je Marx opisao čuvenom kovanicom - «opijum za narod».

Moderni mediji su dakle nezavisni i slobodni koliko je to svaki privatni dućan. Možeš ući tamo i kupiti ono što ti je vlasnik izložio. Jednako kao što je recimo u velikom tržnom centru nemoguće naći neko bezalkoholno piće koje nije Fanta, Pepsi i Coca-cola ili vidjeti u multipleksu bilo šta što nije Hollywood, tako se u velikim medijima može naći samo brižljivo selektirana „roba“. S druge strane postoje cijeli niz tabu-tema koje se apsolutno nikad ne spominju, kao i praktički recepti prema kojima se predočavaju određene osobe, kulture, religije itd. I postoji naravno ledena tišina kojom se, kako se to kaže u novogovoru privatiziranog novinarstva, «ubija tišinom», što će reći totalno se ignoriraju teme koje se žele istisnuti iz javnosti. Umjesto analize i argumenta imamo dakle dnevni fragment - i zaborav. Može li se danas na primjer pročitati razumna i na činjenicama zasnovana analiza krize i rata u Ukrajini? Može li se neko sjetiti kako su isti ovi barbarski koljači iz «Islamske države» bili tretirani u medijima do prije godinu dana? Da, kao demokratske snage koje žele srušiti diktatora Asada. Sličnih primjera krajnje neprincipijelnosti i drskog vrijeđanja inteligencije medijskih konzumenata je bezbroj.

Zametanja pod tepih nepoželjnih tema

Nestanak analitičkog novinarstva i uopće analitičkog mišljenja velika je tragedija našeg vremena i poraz naše civilizacije. Naravno, da je u svijetu koji je postao mnogo više «lipmanovski» nego «grirsonovski», Bosna jednostavno «ugašena» u medijima. Logično da je u takvoj situaciji odgovor na pitanje o prisutnosti bosanskohercegovačkih izbora u medijima samorazumljiv. Ono što se tamo dogodilo naziv se danas «Balkanski ratovi iz devedesetih». Svako udubljivanje u „bosanski slučaj“ morao bi uzeti diskusiju o elementarnim ljudskim prava i o teškom nemoralu i nepravdi ugrađenima u temelje Dejtonskog ugovora. Svaka razumna analiza dovela bi do prostog zaključka da Republika Srpska i BiH ne mogu postojati u isto vrijeme i na istom mjestu, jer jedno drugo isključuju. Konačno, i to je ono najgore, način na koji je nastala i postoji Republika Srpska nije više presedan već je u ovih dvadeset godina sva sila «republika srpskih» iznikla po svijetu, ali se mediji prave da to ne vide. U takvoj situaciji odgovor na pitanje o prisutnosti bosanskohercegovačkih izbora u medijima je samorazumljiv. Inercija zametanja pod tepih svih nepoželjnih tema pokazala se u drastičnom obliku proljetos kada su kataklizmičke poplave tokom prvih dana jednostavno prešućene. U Švedskoj je recimo stanje promijenjeno tek nakon sto je Erik Niva (vrijedi mu ime spomenuti), inače odličan sportski novinar, zavapio u svojoj nogometnoj kolumni u „Aftonbladetu“ da ne shvaća kolege iz «ozbiljnih» rubrika koji ne primjećuju katastrofu biblijskih razmjera.

Bosna je, da zaključim, eventualno interesantna kao rasadnik islamskih „džihadista“, kako su tu anakronu pojavu krstili balkanski mediji, ali i to samo na nivou fragmenata koji se mogu uklopiti u kurentnu medijsku sliku stvarnosti bez i najmanjeg pokušaja proučavanja razloge koji stoje iza pojave „džihadista“ u jednoj evropskoj zemlji koja, eto, ima i demokratske izbore.