Kada već donosimo odluke o čemu ili kome izvještavati, polažemo i prvi ispit iz profesionalne etike, nezavisno od toga kako izvještavati.

foto: Duško Vuković Facebook

Sticaj okolnosti je učinio da duže od mjesec dana pišem kao dopisnik iz Podgorice za novine iz Beograda i prodajem te novine ljudima kao kolporter iz nužde. Nikada kao tada 1995. godine nijesam osjećao bliskost sa čitaocima i nikada ni prije ni poslije nije se ponovio intenzitet svjesnosti o važnosti posla kojim se bavim i potrebe da taj posao bude u službi običnih ljudi, da im se bude oslonac i orijentir.

Bilo je to vrijeme kada su novinari i dio vlasnika pokušavali da antiratnu i prodemokratsku “Borbu”, koju nam je oteo Miloševićev režim, nastavimo pod imenom “Naša Borba”, koja na početku u Crnoj Gori nije mogla da se prodaje na kioscima zbog problema sa transportom iz Novog Sada.

Ova epizoda je, na izvjestan način, povezana sa dvjema na početka moje karijere, koje su odredile moj odnos prema novinarstvu i moju profesionalnu vjeru.

Kao i svakom početniku, ambicioznom ali profesionalno neznavenom, brojna pitanja su kljucala mozak, ali dva češće od ostalih. Prvo je bilo, o čemu novinari treba da izvještavaju? Drugo, za čije dobro oni to rade? Nekada slabije, a nekada jače, u zavisnosti od vremena i običaja, od političkih prilika i neprilika, od medija do medija, od novinarskih uloga u kojima sam se obretao do uloge onoga ko poučava mlade kolege i koleginice na radionicama i kursevima, ta dva pitanja su uvijek tražila aktuelne odgovore.

Nisam nikakav izuzetak, jer svakoga ko se novinarstvom počne baviti ova pitanja ne mogu mimoići. Pitanje je samo s kolikom pažnjom i odgovornošću će im se neko posvetiti i kakvim će odgovorima trasirati svoj profesionalni put.

Kad sam u prilici da mlađe i neiskusnije poučavam novinarstvu (što se posljednjih 15-tak godina dešavalo često), rado se laćam vlastitog iskustva s početka karijere iz koga sam za sebe izvlačio naravoučenija i profesionalno se kalio.

Tek sam počeo da radim u Radio Titogradu i još nisam dobijao novinarske zadatke. Iskusna koleginica mi je predložila da idem sa njom na sastanak opštinske organizacije Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) i da napišem izvještaj za neobjavljivanje, koji će ona pogledati i ocijeniti koliko sam bio uspješan.

Pošto sam bio diplomirani politikolog, poznavao sam politički sistem i ulogu SSRN-a u njemu, razumio o čemu je na sastanku pričano, ali nijesam uspijevao da prepoznam ništa suvislo i korisno za slušaoce Radio Titograda od onoga što je bio sadržaj sastanka. Kad smo se vratili u redakciju, pomno sam prokrstario bilježnicom i – ništa. Iskusnoj koleginici, koja je već ‘stukla’ opširan izvještaj, priznao sam da sam odustao od pisanja jer sam procijenio da na sastanku nije bilo ničega značajnog i vrijednog za naše slušaoce.

Tri godine kasnije još sam svrstavan u mlade ali već iskusne novinare i dobio sam priliku da uređujem jutarnji program. I u ovoj epizodi sam pokrivao jedan sastanak, ali sada samoinicijativno.

Prijatelj me informisao da grupa roditelja ima sastanak sa direktoricom svih tadašnjih dječjih vrtića u Titogradu i da roditelji misle da je važno da o tome nešto bude objavljeno. Uticajni roditelji, okupljeni u neformalnom savjetu koji je pomagao da se ubrza gradnja novog vrtića, postali su balast upravi kada je gradnja privedena kraju, a roditelji izrazili želju da nastave participirati i kontrolisati upravu.

Nijedana redakcija nije dobila poziv da izvještava sa sastanka, niti je iko osim moga prijatelja znao da se među roditelje i članove uprave infiltrirao novinar. Napisao sam izvještaj i objavio ga, koristeći povoljnost da sam sljedećeg dana uređivao jutarnji program. Vraćajući se iz radijskog studija nakon emitovanja posljednjih jutarnjih vijesti, vidio sam direktoricu svih titogradskih dječjih vrtića kako zamiče hodnikom prema kancelariji generalnog direktora RTV Titograd.

Da li je, zbilja, mladi politikolog koji je želio da se bavi novinarstvom znao bolje od iskusne koleginice koja je pokrivala SSRN da to što je na sastanku govoreno ima značaja samo za one koji su na sastanku bili, ali da nema nikakvog značaja za javnost? Siguran sam da je to znala i iskusna koleginica, ali je ona, za razliku od mladog politikologa koji je žalio da postane novinar, rutinski odradila zadatak koji joj je povjeren, ne opterećujući se time koga to i koliko zanima, te za čije je dobro taj sastanak održan.

Da li je mladi urednik jutarnjeg programa znao bolje od direktorice svih titogradskih dječjih vrtića da javnost treba da bude obaviještena o njenom sastanku sa roditeljima koji su željeli da joj se miješaju u posao? Da je mislila da javnost opterećuje tim problemom, i sama bi pozvala novinare na sastanak, rekao bi neko sklon PR viziji novinarskog posla. Novinar-urednik je mislio da direktorica svih titogradskih dječjih vrtića nema pravo da javnosti uskrati uvid u ono što se dešavalo na relaciji uprava - roditelji.

Tokom novinarske karijere sam, na žalost, često svjedočio novinarstvu koje se nije opterećivalo pitanjima koga uopšte zanima to o čemu oni pišu ili govore, novinarstvu koje ne razmišlja o svojoj publici, o njenim potrebama, brigama i strahovima, njenim nadanjima i očekivanjima.

Mene su epizode s početka karijere poučile da je novinar taj koji treba da zna procijeniti da li je ono što čuje i vidi vrijedno pažnje onih kojima se obraća, odnosno da li postoji interes javnosti da se skine veo tajnosti sa nekih pitanja. Uloga dopisnika “Borbe” i “Naše Borbe” mi je omogućavala da budem dovoljno samostalan u izboru onoga o čemu ću pisati, a puna profesionalna saglasnost sa uređivačkom politikom novina za koje sam radio olakšavala mi je izbor načina na koji ću izvještvati.

Svo moje kasnije novinarsko iskustvo potvrđivalo je ono što sam skontao na početku – zlatne žile vijesti i novinarskih priča ne otkrivaju se na sastancima otvorenim za javnost, već na onim koji se održavaju iza jedne ili sedam brava. Izbor onoga o čemu ćemo izvještavati čini da budemo samo novinari ili šizofrena bića u kojima se hrvaju novinar i voljni/nevoljni saradnik PR i marketinških službi ili prikrivenih propagandista.

Kada već donosimo odluke o čemu ili kome ćemo izvještavati, polažemo i prvi ispit iz profesionalne etike, nezavisno od toga kako ćemo izvještavati.

Ako novinar sa bezveznog sastanka izvještava samo zato što ga je tamo poslao urednik blizak organizatorima bezvezarije, a od toga njegova publika nema nikakve vajde, da li imamo pravo da mu opalimo poučnu čvrnjoku o novinarstvu kao javnom dobru koje se ne smije arčiti samo zato što se tako ćefnulo nekom lično zainteresovanom? Moj odgovor je afirmativan.

Ako je novinar u prilici da bira hoće li ispričati zavodljivu i istinitu priču o atraktivnoj junakinji TV rialiti programa ili priču o mladoj samohranoj radnici koju je tranziciona metla očistila zajedno sa fabrikom i ostavila na ulici sa dvoje djece, a on izabere da pripovijeda o rialiti junakinji, da li imamo pravo na prijekor da je postupio neetično? Moj odgovor je i u ovom slučaju afirmativan.

Naravno da nemam ništa protiv priča o junakinjama rialiti programa, niti o onima koji te priče pišu i objavljuju, ali imam protiv toga da se uloga novinarstva kao ozbiljnog i nasušno potrebnog načina društvene komunikacije svede na neobavezno i zabavno čaršijsko ćaskanje o manje ili više sporednim stvarima.

Kada su medijska preduzeća prinuđena da posluju po kapitalističkoj ekonomskoj logici, naravno da će vlasnici medija, zarad opstanka na tržištu i kakve-takve dobiti, od novinarstva tražiti da se prilagođava ukusima publike, da tom ukusu podilazi, a ne da ga kultiviše. Kad se tako stvari poslože i medijski car bude doćeran do duvara, na svakom ko želi da se bavi novinarstvom ili to već čini je da odluči u čijoj će službi da bude i kakve je i kolike kompromise spreman da čini.

Može se prelomiti jednom za vazda, ali se češće dešava da se pitanja izbora o čemu će se pisati i kome će se tom pričom pričiniti šteta a ko će od nje imati koristi novinare muče cijelog bogovetnog profesionanog života.

___