Odredbe zakona kojim se kažnjava stvaranje i/ili širenje lažnih vijesti uglavnom su zastarjele ili ih je teško prepoznati, pa se mora lutati kroz nekoliko akata.

foto: unsplash

Tko izmišlja ili širi lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.

Upravo tako glasi Član 16. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je na snazi u Republici Hrvatskoj i kojim se kažnjava stvaranje i širenje lažnih vijesti (fake news) u javnom prostoru. Zakon je posljednji put promijenjen 1994. godine, kad je spomenuta kazna izražena u njemačkim markama još pretvarana u hrvatski dinar. No, kuna je iste godine zamijenila hrvatski dinar, sedam godina kasnije i njemačka marka je otišla u povijest, no zakon se nije promijenio. Ni zakonodavac nije pratio trendove, jer su se u međuvremenu pojavili i portali, a nakon njih i društvene mreže, pa je izmišljanje lažnih vijesti, glasina, dezinformacija samo dobilo brojne mogućnosti za širenje.

Na činjenicu da zakonodavstvo baš ne prati suvremene trendove ukazali su nedavno hrvatski mediji, kad je policija priopćila kako su podnesena 32 optužna prijedloga pred lokalnim sudovima zbog izmišljanja ili širenja lažnih vijesti o korona virusu. Činili su to, kako je za Al Jazeeru Balkans potvrdila Marina Mandić, glasnogovornica Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, „najčešće preko društvenih mreža ili širenjem informacija putem različitih grupa, Vibera ili WhatsAppa“. Kao i ako budu kažnjeni, počinitelji će, jasno, kaznu platiti u kunama ili poći u zatvor.

Novac, politika, stvaranje nevolja kao motivi

Ključni motivi za širenje lažnih vijesti, barem će ih tako definirati analitičari Hunt Allcott i Matthew Gentzkow čije je određenje fake news i najčešće korišteno u suvremeno doba, jesu materijalni (objave na društvenim mrežama mogu privući značajne prihode od oglašavanja kada korisnici posjete određenu stranicu), odnosno ideološki (zbog potpore određenom političkom kandidatu, stranci ili njihovom programu). No, Claire Wardle nudi još jedan razlog za proizvodnju fake news, koji se ovdje čini logičnijim. Osim što oni koji stvaraju takve sadržaje žele „zaraditi novac i imati politički utjecaj, bilo strani ili domaći“, prema autorici oni imaju namjeru i „stvoriti nevolje“.

„U vrijeme početka pandemije korona krizom kružile su razne 'lažne informacije' kako gradovi kreću u totalnu karantenu te kako je potrebno kupiti namirnice, jer se u protivnom neće moći izaći iz kuće“, podsjeća hrvatski komunikacijski stručnjak Petar Tanta, govoreći za Media.ba upravo o „stvaranju nevolja“ kojima su se posvetili pojedini neodgovorni pojedinci.

„Takav oblik širenja panike i lažnih vijesti uvelike je utjecao na psihu ljudi, a jedini tko se s takvim informacijama pozabavio su novinari koji su na sebe preuzeli ulogu smirivanja situacije u prvim danima neizvjesnosti. Od organa vlasti i regulatornih tijela nitko se tada time nije pozabavio“, dodaje.

Tek kasnije, kad su „ekskluzivne informacije iz visokih zdravstvenih krugova“ ili poruke da bi se novi potres u Zagrebu, nakon onog 22. ožujka, „trebao dogoditi prekosutra u 4.54 cca“ (elementarne katastrofe, naravno, nije moguće predvidjeti), sve je postalo puno ozbiljnije i počelo se djelovati po službenoj dužnosti – po zakonu iz 1994. godine, doduše.

„Da je, recimo, osoba u tim porukama poimence prozvala nekog političara ili javnu osobu, odvjetnici bi vjerojatno okarakterizirali to kao klevetu i tako se postavili prema toj temi. Dok svi ispaštamo zbog lažnih vijesti – nikome ništa. Kada ispašta pojedinac, koji zbog povrede časti i ugleda može profitirati od toga, onda drugačije pristupamo tome“, objašnjava Tanta. Prema njegovim riječima, u raščlanjenju pojmova lažnih vijesti i klevete leži bitna razlika zbog čega se prvima rijetko tko bavi.

„Lažna vijest u javnom govoru bi bilo svjesno širenje vijesti koja je netočna kako bi se postigao određeni cilj, dok je kleveta određeni dio lažne vijesti koja pogađa neku pravnu ili fizičku osobu pa ona mora na to reagirati. Ako je ta lažna vijest općenita, i ako ne pogađa pojedinca, ona će biti akceptirana i zapravo se nitko neće okrenuti za njom, eventualno neki fact-checking portal kao što je Faktograf“, konstatira Tanta. Svjestan je činjenice da su lažne vijesti i sumnjivi sadržaji svuda oko nas, ali i upozorava na „slabo funkcioniranje institucija“. Stoga i korisnicima medijskih sadržaja, i korisnicima društvenih mreža preporuča da „provjeravaju, upozoravaju i šire upozorenje na lažne vijesti, a po potrebi i da ih prijavljuju“.

Djelo koje nije lako 'utužiti'

Stvaranje ili širenje lažnih vijesti, dakle, nije u Hrvatskoj obuhvaćeno Kaznenim zakonom, ali zato jeste lažna uzbuna. Dakle, onaj tko lažno obavijesti policiju ili drugu javnu službu koja osigurava red ili pruža pomoć o događaju koji iziskuje hitno djelovanje te službe kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. U susjedstvu, konkretno u Srbiji, lažne vijesti obuhvaćene su kaznenim zakonodavstvom.

Prema Krivičnom zakonu Srbije, osoba koja „iznošenjem ili pronošenjem lažnih vesti ili tvrđenja izazove paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira […] kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine i novčanom kaznom“. Isti zakon navodi i da će, „ako je delo [...] učinjeno putem sredstava javnog informisanja ili sličnih sredstava ili na javnom skupu, učinilac biti kažnjen zatvorom od šest meseci do pet godina“. Međutim, medijski analitičar Nedim Sejdinović upozorava kako „ovo delo nije lako 'utužiti' jer se mora jasno dokazati da je iznošenje lažnih vesti zaista izazvalo paniku većih razmera, odnosno nije dovoljno da se dokaže da je vest lažna da bi neko bio osuđen za to krivično delo“. Koliko mu je poznato, „do sada niko od novinara i političara nije odgovarao za ovo krivično delo koje se, inače, goni po službenoj dužnosti“.

„U više navrata tokom vrhunca pandemije korona virusa objavljene su vesti da su anonimni pojedinci (predstavljeni inicijalima) uhapšeni zbog ovog krivičnog dela, odnosno širenja lažnih vesti i izazivanja panike. Obično je to bio slučaj da je neko na društvenim mrežama objavljivao informacije o broju obolelih, kao i o načinu kako se bolest širi“, podsjeća Sejdinović. No, dogodila se i zloupotreba zakona kad je, „pod sumnjom za to krivično delo uhapšena novosadska novinarka Ana Lalić, koja je pisala o teškoj situaciju u Kliničkom centru Vojvodine, u kojem, po njenom izveštaju, nije bilo dovoljno potrebnih sredstava za borbu protiv virusa i zaštitu zaposlenih“.

„Nakon pritiska domaće i međunarodne javnosti, Tužilaštvo je odbacilo prijavu, a ispostavilo se kasnije da je njen medijski prilog bio zasnovan na činjeničnom stanju“, dodaje Sejdinović za Media.ba.

Nije samo korona kriza vrijeme u kojem se šire lažne vijesti, pa se postavlja pitanje – primjenjuje li se u tom smislu zakon selektivno, od slučaja do slučaja, od prilike do prilike? I na kome je da lažne vijesti prijavi – policijskim službenicima, građanima, institucijama, udruženjima ili medijima?

„Mediji bliski vlasti, tabloidi uglavnom, ali povremeno i elektronski mediji, na dnevnom nivou šire lažne vesti, od kojih neke mogu biti svakako tretirane kao izazivanje panike. Međutim, nerealno je očekivati, stoga što izvršna vlast ima dominaciju nad sudskom, da oni zbog toga odgovaraju, odnosno da se pokrene krivični postupak protiv njih. Zaštićeni su kao beli medvedi“, smatra Sejdinović.

Ipak, prema informacijama kojima raspolaže, „do sada vlast taj mehanizam, izuzev u pomenutom slučaju Ane Lalić, nije koristila protiv (nezavisnih) medija i novinara“.

„Dakle, lažne vesti može prijaviti svako, ali da bi krivično delo bilo potpuno, kao što sam napomenuo, one moraju da budu takve da izazovu paniku širih razmera“, objašnjava Sejdinović.

U tome smislu, podsjeća na poplave 2014. godine kad je u Srbiji uhapšeno nekoliko ljudi zbog širenja lažnih vijesti i izazivanja panike. Pravosudni epilog tih slučajeva nije mu poznat.

Ne postoje posebni zakoni u Bosni i Hercegovini

Na pitanja postoji li zakonski okvir koji definira problem fake news-a, te kakve su sankcije predviđene za one koji stvaraju, odnosno šire takve sadržaje, nadležni u Federalnoj upravi policije odgovaraju kako „krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine ne definiše zasebno navedenu oblast“.

„Ukoliko uslijed širenja lažnih vijesti nastupi neka poslijedica, odnosno prouzrokuje činjenje nekog krivičnog djela ili stvori strah i uznemirenje građana, policijske agencije u Bosni i Hercegovini su dužne postupiti u skladu sa svojim ovlaštenjima i nadležnostima“, navodi se u odgovoru Federalne uprave policije.

Na ista pitanja, kao i na ono na koji način se lažne vijesti prijavljuju – radi li se to po službenoj dužnosti, odnosno mogu li to učiniti građani, udruženja, institucije... iz drugog bosanskohercegovačkog entiteta, Republike Srpske nije bilo odgovora do zaključenja teksta.

Ne postoji nikakva specifična zakonska odredba koja se odnosi na fake news, odgovara i Mehmed Halilović, novinar i bivši ombudsman za medije u FBiH. Podsjeća kako su u entitetu Republika Srpska, „na početku pandemije pokušali da to nadoknade donošenjem odluke i uredbe zbog širenja lažnih vijesti i izazivanja eventualne panike, ali su pod pritiskom javnosti i uticajem međunarodnih organizacija (OSCE, predstavnik za medije OSCE-a, neke ambasade) sve to povukli“.

„To ne mora da znači da se lažne vijesti mogu objavljivati bez zakonske odgovornosti. U slučaju uvreda i kleveta postoji ta mogućnost, ali takođe i u okviru krivičnog zakonodavstva. Istina, to se događa u vrlo specifičnim slučajevima kad fake news imaju posljedice koje krivični zakon regulira (izazivanje nemira, smrt, opasnost po zdravlje itd.)“, objašnjava Halilović.

Kad se cijela priča s državnog i entitetskog, spusti na kantonalni nivo, pa se analiziraju zakoni o javnom redu i miru, mogu se u tom području pronaći prekršaji i odredbe koje ih sankcioniraju. Za primjer, Zakon o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona navodi da onaj „ko iznosi ili pronosi lažne vijesti ili tvrđenja kojima se izaziva uznemirenje građana i ugrožava javni red i mir“ čini prekršaj. Za prekršitelje je predviđena kazna od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka (50 do 500 eura), odnosno kazna zatvora do 60 dana. I Zakon o javnom redu i miru Hercegovačko-neretvanskog kantona definira „širenje lažnih vijesti“ kao „s umišljajem iznošenje ili pronošenje lažnih vijesti ili tvrdnji, čime se remeti javni red i mir i spokojstvo građana“. Ne navode se sankcije. Zakon o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona, također, navodi da onaj „ko iznosi ili pronosi lažne vijesti ili tvrđenja kojima se izaziva uznemirenje građana i ugrožava javni red i mir“ čini prekršaj. Za prekršitelje je predviđena kazna od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka [od 50 do 500 eura], odnosno kazna zatvora do 60 dana. I Zakon o javnom redu i miru Brčko distrikta, u članu 10. kojim je definirano „iznošenje ili prenošenje lažnih vijesti, glasina ili tvrdnji“ konkretno navodi: „ko iznosi ili prenosi lažne vijesti, glasine ili tvrdnje kojim se može izazvati uznemirenje građana ili ugroziti javni red i mir, bit će kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 do 500 KM“ [od 50 do 250 eura].

Očito je, na kraju, da je u sve tri promatrane države nužno, uz apsolutnu zaštitu ljudskih prava i sloboda, ponajprije slobode govora, preciznije definirati zakonski okvir kojim se kažnjava stvaranje i/ili širenje lažnih vijesti, jer su odredbe zakona uglavnom zastarjele ili ih je teško prepoznati, pa se mora lutati kroz nekoliko akata. Time bi se i djelovanje onih koji stvaraju i šire lažne vijesti, uglavnom putem društvenih mreža, tzv. divljih portala ili aplikacija za razmjenu poruka (što im je omogućilo lakše i brže plasiranje sumnjivog i zlonamjernog sadržaja) da bi stvarali nevolje drugima, spriječilo ili barem umanjilo, a oni koji to rade bili sankcionirani. S druge strane, olakšan bi bio posao odgovornima koji bi nakon prijava puno lakše prepoznali inkriminirano djelo i znali kako postupiti, te svaki prijavljeni slučaj proslijedili nadležnim pravosudnim instancama.

I u svemu tome, naravno, neophodno je dobro paziti gdje su granice na kojima počinje cenzura i poštovati pravo svakoga na slobodu iznošenja mišljenja – sve dok to ne ugrožava slobodu drugoga, ali i ne preraste u govor mržnje, diskriminaciju i vrijeđanje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj, svakoj drugoj osnovi.

___