Zemlja, lijepa kao slika
Zemlja, lijepa kao slika
24/07/2013
Proteklih dana svjetski mediji su objavili vijest o mogućem čudesnom arheološkom otkriću novih piramida u egipatskoj pustinji navodno tri puta većih od glasovite, Keopsove. Iako još ništa nije potvrđeno jedna stvar je sigurna. Do ovog je „otkrića“ arheolog Angela Micol došla nakon desetogodišnjeg proučavanja i kombinovanja fotografija dobijenih sa Google Earth-a. U prvim reakcijama ima puno skeptika posebno među arheolozima i geolozima koji ne vjeruju da bi se korištenjem Google Earth-a moglo doći do ovako značajnih otkrića. Oni tvrde da stjenovite formacije i neobične uzvisine predstavljaju čestu pojavu u pustinji.
Priča o mogućnostima koje vam pruža Google Earth se tek otvaraju. Prije nekoliko godina i naš Boro Kontić je istraživao potencijale Google Eartha. Nije pronašao priramide ali mu se čini da je „Zemlja ravna kao slika“. Tekst prati neobjavljene fotografije sa tog „putovanja“.
Foto: Google Earth 2013
Sve je počelo kada je umro Heinrich Harrer.
Ko je bio H.H.? Planinar i istraživač, sportista i učitelj, pisac.
Vijest o smrti vratila me je njegovoj knjizi „Sedam godina u Tibetu“. U to vrijeme otkrivao sam Google Earth i izgledalo mi je prirodno da se iz nebeskih visina direktno spustim u taj prostor. Ukucao sam Tibet pa onda opet bez uspjeha i riječ Lhasa. Dobio sam desetine adresa restorana i klubova širom Amerike ali ne i očekivani virtuelni vodič koji bi me iz visoke orbite spustio iznad mitske zemlje izmedju Indije i Kine. Kina je okupirala taj teritorij 1951. godine i danas se čak i u kompjuterskim programima ne vodi pod izvornim imenom. Kroz taj zemaljski prostor, dok je svima bio znan kao Tibet, više od 20 mjeseci, probijao se Heinrich Harrer sa svojim prijateljem Peterom Aufschnaiterom nakon bijega iz britanskog zatvora u Indiji. Prešavši 65 planinskih vrhova i blizu 2000 kilometara početkom 1946. godine stigli su u Lhasu glavni grad Tibeta i ugledali zlatne krovove Potale, dom Dalai Lame. Bio je to početak jednog novog života ove neobične ličnosti kojoj će upravo taj višemjesečni put i petogodišnji boravak u Lhasi obilježiti sav kasniji život, strasno posvećen Tibetu i njegovoj kulturi. Heinrich Harrer je umro 7. januara 2006. godine.
Pokušavajući da virtuelno pronadjem Tibet uočio sam zanimljiv detalj. Dok ste se posredstvom, te rane verzije, Google Eartha spuštali prema odredištu prije nego što bi vam se ekran ispunio nazivima gradova ili nekim drugim geografskim lokacijama povremeno su se pred vama ukazivale neobične, zapanjujuće lijepe kombinacije boja koje su se doimale kao već dovršene slike.
Ponekad su izgledale kao akvareli, nježni i providni, čas kao pokušaj freske ili čak palimpsesta ispod kojeg bi, ako ste bili dovoljno uporni, otkrivali ranije naslage ili prethodne tragove. Onda kao nježna tempera za koju ste strahovali da joj sklad ne poremeti iznenadna kiša. Ili bi ličilo na neki neobičan otisak u kamenu. Često bi podsjećalo samo na energične poteze uljanim bojama bez figuracija.
„Nastajanje“ ovih slika posebno je bilo moguće kada ste istraživali prostore koji su malo ili nimalo naseljeni. Dijelovi Sibira su fascinantni, sjeverni dio Kanade i cijela Aljaska su nepresušan izvor ovog „nebeskog slikarstva“. Pojedini dijelovi Južne Amerike, Australije, Afrike, posebno Sahara i Azije takođe. Evropa i Amerika skoro su izgubljeni za ove igrarije – još dok ste visoko u orbiti počinju izranjati nazivi kao da je na ovim prostorima sve popunjeno do vrha.
Ponekad je bilo moguće da se dugo ponire i zumira prostor gotovo do krajnjih granica prije nego se pojavi bilo koji naziv. Tada bi dobijali čudne kombinacije izgledom kao „otisci u travi“, „supa u vegetarijanskom restoranu“, „ovčice“, „seoska rukavica“, „šare na smrznutom prozoru“, „pješčana oluja“, „nešto kao Pollock“...
Sve slike načinjene su od zemlje, trave, kamena, pijeska, vode, leda i oblaka. Dokumentovao sam ih 187. Pokušao sam slijediti logiku iz eseja Susan Sontag „O Fotografiji“: „ Napraviti snimak znači biti zainteresovan da stvari budu kakve jesu“. Zapravo, kao da sam ih snimkom želio i fizički sačuvati ili zaštititi. Ovdje ih je 42. Jedina selekcija za ovu priliku bilo je odsustvo bilo kakvih vidljivih geografskih odrednica. Naime, u jednom trenutku počinju se pojavljivati pravilne oker/žute linije - vjerovatno oznaka kasnije detaljno ispisanih putnih pravaca - tako da je dobar dio zamamnih kolora ostao izvan ove stroge selekcije. Jedina bojazan koju sam imao odnosila se na moguće štampanje. Strahovao sam da će otiskom na papiru biti izgubljena čarolija koje su slike emitovale sa ekrana kompjutera. Slično kao kad dječak otkrije ljepotu obojenih kamenčića u morskom plićaku. Dok su u vodi doimaju se kao rijetka dragocjenost. Onog trenutka kada ih izvadite iz prirodnog okoliša, kada se osuši blagi premaz morske pjene, ostavljeni u košarici pod vrelim suncem gube svoj sjaj, magiju i postaju obično kamenje. Ili, kako je pisalo u pjesmi Dobriše Cesarića „Voćka poslije kiše“ koju su sarajevski srednjoškolci iz 1970-tih htjeli/nehtjeli znali napamet: „Gle malu voćku poslije kiše/ Puna je kapi pa ih njiše/ I blješti suncem obasjana/ Čudesna raskoš njenih grana /Al¸ nek se sunce malo skrije/ Nestane sve te čarolije/ Opet je voćka ono prvo/ Obično malo jadno drvo“.
Boraveći u Lhasi Heinrrich Harrer susreo je samo nekoliko stranaca. Među njima i rimskog profesora (Giuseppe) Tuccija koji je bio jedan od „najvećih stručnjaka za Tibet – preveo je brojne knjige a puno ih je i napisao“ - navodi Harrer. „Jednom me je u društvu doveo u nezgodan položaj“, dalje kaže Harrer, stavivši se za vrijeme jedne rasprave na stranu Tibetanaca. Tema je bila oblik zemlje. Na Tibetu „preovladava razmišljanje da je zemlja, ravni disk“. Zastupajući sfernu teoriju pozvao sam profesora Tuccija kao podršku „ali on se na moje iznenađenje, stavio na stranu skeptika“ rekavši „da znanstvenici stalno mijenjaju svoje teorije pa bi se jednog dana i tibetansko učenje moglo pokazati ispravnim“. Završavajući ovu epizodu Harrer navodi kako su ove riječi profesora Tuccija „bile popraćene nijemim smijehom nazočnih jer su znali da po Lhasi držim satove zemljopisa“.
Nekih 60-tak godina nakon ove rasprave u uzaludnom pokušaju da pronađem Tibet koji nesumnjivo još postoji, pronašao sam fotografije koje je vjerovatno danas teže uočiti.
Balansirajući između ovih nelogičnosti čitao sam staru raspravu o obliku planete u kojoj su se borile naučne i politički korektne činjenice.
Živeći u digitalnom svijetu pravi odgovor možda i nije u korist Zemlje kao lopte već potvrda onog što znamo u vlastitom srcu. Zemlja je ustvari kao slika, lijepa onoliko koliko smo spremni da joj se predamo.