Kada sam diplomirala novinarstvo prije deset godina i ja sam željela biti međunarodni dopisnik, ali negdje usput sam se zainteresovala za internet, počela sam ga istraživati i shvatila da je budućnost na internetu. Jako sam se zainteresovala za ideju da ljudi koji su iz različitih zemalja pričaju svoje priče međunarodnoj publici, odnosno kako možemo iskoristiti internet da svijet napravimo manjim.

 

 

Mislim da je jasno – internet je ono čemu sve ostalo teži. On je najpraktičniji, mladi ljudi ga koriste, imamo ga u svojim telefonima, u svojim džepovima svaki dan, koristimo ga da se povežemo sa porodicom i prijateljima, i, stoga, internet također postaje najprirodnije mjesto na kojem konzumiramo vijesti. Što prije to mediji prepoznaju, prije će moći preživjeti.

 

 

Veoma je važno ne samo da čitaju i konzumiraju online medije, već da ih i stvaraju. Da budu uključeni u zajednice, da budu ravnopravni učesnici. To je nešto što je novinarima jako teško, jer podrazumijeva da  odstupe sa 'postolja', pridruže se običnim ljudima i prihvate da oni (ljudi, op.a.) možda imaju više informacija ili da njihovo mišljenje može biti vrijedno. 

 

 

Prvi instinkt mnogih novinara je bio da kažu ne, ovo je novo, ne razumijem to i ne sviđa mi se, to je izazov onome što ja radim, glupost i gubitak vremena. Mislim da novinari zamišljaju da građani idu okolo i pokušavaju ih imitirati, ali kada okupite građane-novinare, oni ne pričaju o novinarstvu, novinarima ili medijima uopšte. Način na koji oni razmišljaju o onome što rade nema nikakve veze sa novinarstvom. Oni se ne poistovjećuju sa novinarima, oni su samo građani koji pokušavaju da plasiraju informaciju.

 

 

 

Publika govori novinarima da su zainteresovani za neku informaciju i ako od novinara ne dobiju to što žele i zaslužuju, stvorit će svoju alternativu. Veliki dio građanskog novinarstva koji vidite svuda u svijetu, posebno u zemljama gdje nema mnogo slobode govora, je zapravo akt građana koji osjećaju da moraju izaći i izvijestiti o stvarima o kojima mediji ne izvještavaju. To je glavni izazov medijima i novinarima, kako ga ja vidim –novinari koji u očima građana ne rade dobro svoj posao.

 

 

Mislim da je novinarstvo na neki način sada manje usamljenički posao nego ranije. Izložite se svijetu i rizikujete, ali također imate hiljade ljudi koji će vas podržavati ukoliko ste iskreni prema nečemu važnom. Važno je za novinare da se vrate temeljnim vrijednostima onoga što novinarstvo čini posebnim i uzbudljivim. To ne znači kopirati sve što drugi rade ili imati što više naslova o sexu i nekim ludim stvarima koje privlače ljude, već doći do duboke temeljne vrijednosti onoga što bi novinarstvo trebalo biti.

 

 

 

Novinarstvo je nekada bilo dio vašeg identiteta, onoga što jeste, neki  klub privilegovanih, nešto što će vas odvesti na različita mjesta, nešto što je podrazumijevalo se da vi imate više informacija od ostalih i to vam je davalo određenu dozu moći. Ali sada je sve drugačije. Dio čarolije je skinut sa profesije novinara. Ljudi sada razumiju kako se prave vijesti, postavljaju sve više pitanja i zahtijevaju više standarde, jer sada shvataju kako se to radi i znaju da i oni to mogu raditi.

 

Global Voices je mreža koja okuplja te ljude, na koji način funkcioniše ova organizacija?

Imamo osoblje od 30 ljudi koji većinom rade pola radnog vremena i nekoliko stotina volontera. Nemamo ured, sve je virtuelno. Većina našeg novca dolazi od filantropa i donacija organizacija koje podržavaju novinarstvo i slobodu govora.

 

 

 

Teško je. Najvažnije je da radimo sa ljudima koje znamo i da upoznamo ljude sa kojima radimo. Započnemo razgovore sa ljudima, provjerimo šta je ta osoba ranije pisala, ko je prati na Twitteru, i tako dalje. Postoji također i unutrašnji instinkt, razgovarate sa nekom osobom, slušate je i vidite u kojem pravcu ide razgovor. Također, za svaku regiju imamo urednika koji provjerava sve što je napisano. Do sada nismo imali nikakvih slučajeva zloupotrebe ni skandala.

 

 

Jedna veoma važna stvar koju smo godinama postizali je privlačenje međunarodne pažnje na priče ljudi koje vlade i vodeći mediji blokiraju u nastojanju da kažu nešto. To je veoma moćno. U mnogim slučajevima smo bili prvi ili čak jedini koji su govorili: „Hej, slušate li šta govore ljudi u ovoj zemlji?“ Tunis je dobar primjer – izvještavali smo o protestima, svi blogeri su govorili da je to velika stvar, da može biti revolucija, ali ni Al Jazeera, ni Reuters niti bilo ko drugi nije izvijestio o ovome.

 

 

Novinari uvijek žele da znaju kako možemo vjerovati onome što je tamo, kako možemo znati da nas neko ne vara ili nam laže i ja to uvijek okrenem i kažem kako ljudi mogu vjerovati onome što vi napišete u novinama? U mnogim slučajevima građani zapravo ispravljaju ono što novine rade. Ne možete zaglaviti u tome da se pitate da li je dobro ili loše to što ima puno lažnih informacija na internetu, tako je kako je. Ono čemu se moramo nadati jeste da ljudi, kako postaju aktivniji u kreativnim medijima, postaju pametniji korisnici online medija. Pametnije će čitati stvari koje su na internetu i pametniji će čitati i vaše novine.