Prva zvučna slika iz okupirane Evrope
Prva zvučna slika iz okupirane Evrope
08/04/2013
Foto: Prix Italia 1977- Specijalno priznanje
Priča o tome kako je na Radio Sarajevu sedamdesetih godina prošlog vijeka otkrivena i rekonstruisana prva dokumentarna radio reportaža BBC-a o jugoslovenskim partizanima.
Snaga zvuka, snaga dokumenta za radio je nenadmašna. Kad radio reporter vidi i shvati događaj, kad osjeti njegovu dramu, kad zna da upotrijebi zvuk sredine, nastaje prava priča. Ovo je scena iz snimka reportera Denisa Džonstona i snimatelja Vejda negdje na otoku Visu 1944. godine:
„Krenuli smo za Podhumlje da snimim ranjenike u bolnici. Krenuli smo u suton....Kao da mrak nije bio dovoljno opasan za vožnju strmom i vijugavom cestom. A onda smo čuli pjesmu. Zaustavili smo naš kamion sa opremom na samoj litici...Dolazili su partizani koji su pješke išli do noćnih položaja. Preko vode su stigle nove glasine, a u glasinama tvrdnje da će Nijemci napasti te noći.
Vojska koja prolazi pored našeg kamiona je neuobičajeno i neviđeno bodra. Muškarci i žene, odjeveni u šarenilo italijanskih, američkih, britanskih i zarobljenih njemačkih uniformi, sa 'titovkama' na kojima se gnijezdila crvena zvijezda, pa zamislite, veseli i nasmijani...! Koračaju pritisnuti teškim mitraljezima, gurkaju magarce što nose kozje mješine sa vinom i potpuno su se predali harmoničnoj borbenoj pjesmi. Pjesma odjekuje po planinama, stijenama, gudurama. Naš kamion se očajnički drži vijugave ceste. Iznenada veliki talas njihovih glasova. Pa to je kao eolski zvuk, sočan, iskidan, neuhvatljiv, veličanstven, maestralan, kao da ga na svojim krilima nosi vjetar. Ovaj zvuk nam duva u lice iz procjepa ispred nas, prolazi kroz nas kao bujica i, protiv naše volje, u nama stvara neslućenu herojsku opijenost, gotovo drhtanje, gotovo delirij! U taj njihov prkos, pjesma je unosila veličanstvenu ljepotu. Tako je ta ljepota bila zarazna da, u trenutku kada smo se mimoišli, našli smo se u središtu salvi glasova, skoro nije bilo važno da li će nam se kamion survati niz liticu. Tako je bilo moćno to pjevanje, tako strašno, tako potresno.“
I slamka može da svira
Fasciniran zvukom bio sam i prije nego što sam došao na radio i prije nego sam čuo ove fascinantne zvuke sa engleskog radija. Još kao dječaka u osnovnoj školi, negdje 1948. ili 1949. godine, doveli su me jednog dana na predajnik Radio Sarajeva u selu Moštre pored Visokog. To je bio predajnik srednjeg talasa, relativno male, ali za to vrijeme zavidne snage – 45 kilovata. Čika Šemso (Šemsudin Jamaković), mislim da je on tada bio glavni na predajniku, dao mi je u ruku jednu travčicu da je prislonim uz željezni stub antene. Fantastično, travčica je vibrirala, zapravo, svirala! Kasnije sam saznao da su to bili snažni eletromagnetski talasi koji su takve vibracije izazivali u podnožju samog predajnika. Uskoro sam postao i član lokalnog kluba radio amatera. Bio sam ponosan i izazivao zavist kod djece kada sam prvi put pokazao mali radio detektor, ustvari jednu drvenu pločicu sa kristalom, preko koga se jednom iglom, što je imala vezu sa slušalicama na ušima, moglo tragati za zvucima radio stanica. Kasnije smo kod kuće nabavili radio, sjećam se tipa, „Kosmaj“. Tu čarobnu kutiju smo držali na vidnom, gotovo počasnom mjestu u sobi. Kasnije, u mnogim kućama, su prvi televizori zauzeli takvo mjesto – na stoliću sa prostrtim miljeom i vaznom za cvijeće. Znao sam sate provoditi uz radio tragajući po skali: Monte Karlo, Hilversum, Praha 2, London, Beograd, Sarajevo, Zagreb...
Kraljica „Nagra“
U Radio Sarajevo sam došao 1967. godine. Pričali su mi da prvih godina poslije rata na radiju i nije bilo magnetofona: sve se čitalo uživo, muzika se puštala sa ploča, događaji su se prenosili telefonom, a glumci, muzičari i pjevači dolazili su u studio i uživo izvodili svoj program. Jednom nam je Ismet Alajbegović Šerbo, čuveni vođa narodnog orkestra, pričao kako je sa svojim orkestrom, za Prvi maj, u tada tradicionalnom programu „Budnica“ morao da svira i prati uživo pjevače već od pet sati ujutro.
Ipak, godine kada sam ja došao na radio bile su drugo vrijeme. Tu su već bili moderni magnetofoni, „Grundig“, „Studer“, na kojima su spretni tehničari izvodili prave bravure miksajući zvuk iz studija sa zvukovima snimljenim na terenu. Umjesto „žičanih“ reporterskih uređaja, isprobavanih još u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, pojavili su se magnetofoni sa magnetnom trakom, a među njima je kraljica bila „Nagra“. Do nje nije mogao svako doći, sem profesionalnih snimatelja i iskusnih reportera. Ali ubrzo sam i ja stekao tu priviligeiju. Kad sam jednom sa toncem Brankom Vasićem krenuo da radim omladinsku emisiju pitao sam ga mogu li i ja da nešto snimim sa „Nagrom“. Branko mi je rekao da pitam u tehnnci. Pošao sam do servisa, gdje je tada radio Đorđe Lukić Cigo, svima dobro poznati, prvi tehničar, koji je riječima „Smrt fašizmu - Sloboda narodu!“ označio početak emitovanja Radio Sarajeva 10. aprila 1945. godine. Cigo me pitao da li znam išta o snimanju. „Ništa“, odgovoirio sam, „ali sam u vojsci bio radista.“ „Dobro“, reče Cigo, „ onda neka ti Branko da Nagru, ali dobro pazi na nju!“ I tako sam napravio svoj prvi zvučni snimak na Radio Sarajevu.
Postoji tekst i slika, ali nema zvuka
Foto: Kamion sa opremom za snimanje ploča
Moju fascinaciju zvukom najbolje sam iskoristio deset godina kasnije. Sve je počelo od otoka Vis, u središtu Jadrana, koji je od 1943. do kraja Drugog svjetskog rata, bio isturena jadranska baza saveznika i odbrambeni bedem partizana prema Njemcima koji su se nalazili na obali i njoj bližim otocima. Vis je bio prepun uspomena na to vrijeme: male lučice iz kojih su kretali partizanski borbeni čamci u napade na susjedne otoke, pećina u kojoj je našao svoje utočište i Vrhovni štab sa maršalom Titom nakon neuspjelog njemačkog desanta na Drvar, strmi obronci brda iznad predivnih plaža na kojima su partizani postavili burad sa benzinom ako dođe do pomorske invazije, aerodrom koji su na Viškom polju izgradili Englezi i koji je bio tranzitna saveznička baza između već oslobođene Italije i teritorija koje su u Srednjoj Evropi i na Balkanu bombardovali njihovi avioni, sela gdje su bile smještene komande Engleza i partizana i gdje su se u smiraju borbi održavale priredbe...
Ljetujući godinama na Visu saznao sam sve, napisao i snimio mnogo o ovome otoku. Vidio sam fotografije i filmske snimke koje su napravili saveznički reporteri, ali nisam čuo da je na tom ili bilo kom drugom mjestu u okupiranoj Jugoslaviji napravljen bilo kakav terenski zvučni snimak. Tada nije bilo mobilnih magnetofona, a zvuk se za radio snimao na pločama, na komplikovanoj i glomaznoj tehnici koju je bilo nemoguće dovući u ratna područja.
Moju priču o Visu često sam ponavljao Maji Topolovcu, kolegi koji je radio na Drugom programu Radio Sarajeva. Topolovac je jedno vrijeme bio spiker i na BBC – u, u emisiji na srpsko - hrvatskom jeziku. Odlično je govorio engleski i ruski, bio vrstan poznavalac muzike, dječiji pisac, pa čak i pisac tadašnjih popularnih „Iks romana“, a povrh svega poznavalac radiofonije i istorije radija. Takva njegova medijska svestranost odvela je i mene do tada nepoznatih tajni zvuka.
Ovdje Radio London, govori Denis Džonston
Foto: Denis Džonston intervjuiše partizane
Jedne majske večeri 1975. godine nazvao me Majo: „Eureka! Čuo sam nešto fantastično na BBC-u. Zvučni snimak engleskog reportera iz Drugog svjetskog rata, načinjen negdje kod nas...! “Već sutra smo Majinim vezama u Londonu saznali da je taj snimak doživio svjetlo dana tek tada zahvaljujući pravilu BBC-a da se dokumenti sa, za državu važnim političkim, vojnim i bezbjednosnim karakteristikama, čuvaju van domašaja javnosti 30 godina. BBC je upravo 1975. godine otvorio svoje tajne arhive iz Drugog svjetskog rata i pronašao dragocjen materijal koji je ponovo emitovao na 30. godišnjicu pobjede nad fašizmom.
Dobili smo odobrenje BBC-a za korišćenje 50 posto autorskih prava na taj nimak, a drugih 50 posto trebalo je da daju novinar i snimatelj. Računali smo na njihovu benevolentnost kad ih pronađemo. Sa nestrpljenjem smo čekali da stigne snimak iz Londona. Sjeli smo u studio. Bilo je fascinantno!
Najavu je čitao Džon Sneg (John Snagge), spiker BBC-a, koji je saopštio sve važne vijesti o događajima tog vremena: početak rata protiv Njemačke, pobjedu kod Staljingrada, kapitulaciju Italije, iskrcavanje u Normandiji, oslobođenje Beograda, vijest da će kroz jedan minut nastupiti bezuslovna kapitulacija Rajha... Sneg je imao običaj da govori veoma glasno, rečenica mu je bila zvonka, prodorna i teško bi ikakvo neprijateljsko ometanje emisije moglo zaustaviti tu silinu glasa.
Evo najave:
„ Predstavljamo vam snimak sa možda najčudnijeg putovanja koje je ikad preduzeo jedan dopisnik BBC-a. Oni su upravo stigli iz Armijskog štaba, ali kada i kako su načinjeni ne možemo vam reći. Denis Džonston (Denis Johnston ) i Vejd, naš snimatelj, prebacili su terensku opremu za snimanje u Jugoslaviju, pa vam BBC prenosi glasove naših hrabrih i plemenitih saveznika-partizana. Evo, dakle, Džonstonovog glasa, snimljenog u okupiranoj Jugoslaviji“.
Slušamo taj glas. Sasvim dobro se osjeća atmosfera otvorenog prostora. Žamor, poneki uzvik, zvuk motora - vjerovatno je neki džip projurio pored reportera. A zatim jedan glas sa dobrim irskim naglaskom:
„Across the Adriatic Sea, up and down that once happy hunting ground for pleasure cruisers – the Dalmatian coast... S one strane Jadranskog mora, uzduž i poprijeko po nekad bezbrižnim lovištima za bogataške jahte – po dalmatinskoj obali – i u divljim, pitoresknim visijama Jugoslavije, danas se vodi jedna od najherojskijih borbi ovoga rata. To je borba njenog naroda protiv krajnje nepopustljivog neprijatelja i protiv još gorih kvislinga i satelita – rat u kome se nesretnici što padnu u ruke neprijatelju skoro nikada ne mogu nadati milosti, rat u kome se muškarci i žene, bez obzira na razlike u polu ili položaju, bore rame uz rame...“
Početak rekonstrukcije: ko, kada, gdje...
U BBC-u su cijenili da je to njihov prvi snimak u središtu ratnih operacija u Evropi. Odmah smo odlučili da dođemo do cjelokupnog tonskog materijala koji se nalazi negdje u arhivama BBC-a, a možda nešto i kod reportera i snimatelja. Trebalo je rekonstruisati original, jer zbog zaštite podataka o ljudima i jedinicama koje je snimao, reporter nije smio objaviti gdje je snimak načinjen, kada i ko na njemu govori. Jedino što smo znali jeste da je to „negdje na tlu okupirane Jugoslavije, u Dalmaciji“.
Moje znanje ratne istorije Visa začas je razriješilo prvu dilemu - gdje - na Visu. Ostalo je trebalo istražiti. Formirali smo ekipu, uz mene - Majo Topolovac, majstor tona Eduard Lozančić i organizator Vetko Šalaka. Urađena je i strategija istraživanja: identifikovati sve učesnike na snimku, utvrditi lokaciju i vrijeme pojedinih snimanja i karakter događaja, što bi nas odvelo do šireg istorijskog, vojnog i profesionalnog konteksta i ambijenta vremena u kome su se događaji desili i bili snimljeni.
Snimci koje smo kasnije pronašli govorili su o susretima reportera sa partizanima i američkim i engleskim vojnicima i oficirima na Visu, partizanskim diverzantskim akcijama i odbrani otoka. Snimak je sadržavao autentične priče ljudi, zvukove, atmosferu...Bilo je tu i snimaka razgovora kontrole leta na aerodromu i vojnih aviona koji su preletali Vis, partizanskih priredbi i izvanredno uvježbanih horskih pjesama, pa i pjesama koje su zajedno pjevali engleski i američki vojnici i partizani. Nekad seljaci i radnici komiških tvornica ribe znali su vrlo dobro da otpjevaju kultnu pjesmu engleske vojske „Dug je put do Tipererija“ („It's Long Way to Tipparary“).
Da bi došli do bilo kakvog novog podatka o snimku organizovali smo susrete sa preživjelim borcima i vojnim rukovodiocima partizanskih brigada u Visu, Komiži, Splitu, Šibeniku, Rijeci, Pločama... Kontaktirali smo saveznička udruženja veterana u Engleskoj, Americi i Australiji. Pozvali smo slušaoce radio stanica da nam se jave ako išta prepoznaju ili nešto znaju o tim snimanjima. Novine su objavile tekstove o ovom otkriću, jer je to bio prvi zvučni dokaz istorijske, kulturološke i profesionalne medijske vjerodostojnosti tog vremena na našim prostorima.
„Ovi ljudi znaju za šta se bore“
Foto: Zagrebačka revija „Arena“ u stopu je pratila tok istraživanja
Pola godine nakon početka istraživanja uspjeli smo pronaći reportera Denisa Džonstona, u Dablinu, u Irskoj. Imali smo podatak sa BBC-a da je napustio BBC po zavšetku rata, da je prestao da se bavi novinarstvom. Ustvari, Džonston je sa BBC-a otpušten, jer je svoju reportažu sa Visa, znajući da ona mora proći vojnu cenzuru u štabu u Kairu, poslao mimo te procedure u London. U BBC-u urednici dnevnih emisija nisu mogli ni pomisliti da bi neko mogao napraviti takvu „diverziju“, a oduševljeni snimkom nisu ništa provjeravali. Snimak je, umjesto vojnom procedurom, do BBC-a donio jedan američki pilot (za šteku dobrih cigara, pričao nam je kasnije Džonston).
Ali da je samo bilo riječi o kršenju vojne discipline Denis Džonston bi bolje prošao. Ovako, ne samo da mu nije bilo dozvoljeno da pokuša napraviti intervju sa Titom „ negdje unutar okupirane Evrope“, već mu je i po hitnom postupku zabranjen povratak na ratišta, a snimak je poslije tog nenadanog emitovanja stavljen u povjerljiv trezor koji se otvara jednom u tri decenije.
Da napravim jednu istorijsku digresiju. Pred kraj Drugog svjetskog rata saveznici, Čerčil posebno, uvažavali su i pomagali partizansku vojsku u Jugoslaviji koja je vezala za sebe više neprijateljskih divizija nego saveznici u Italiji. To je bio pragmatski vojni rezon, ali u političkom smislu Englezi su podržavali kraljevsku vladu u Londonu. Nisu još bili načisto da li će i kako sa drugim saveznicima, posebno Staljinom, osigurati pravno priznanje Jugoslavije nakon rata, sa Titom ili kraljem, ili će tu zemlju raskomadati po već razrađenom scenariju podjele interesnih zona na zapadnu i prosovjetsku. Zato je novinarima državnog BBC-a bilo strogo naloženo da o jugoslovenskim partizanima, ako ih gdje i susretnu, pišu samo kao o respektabilnoj vojnoj sili. Međutim, reportaža Denisa Džonstona bila je suprotnost, bila je puna emocija i slika koje su daleko od hladne vojničke predodžbe rata i života nakon njega, o čemu su sa oduševljenjem reporteru govorili i saveznički vojnici. Džonstonov moto u cijeloj reportaži bio je: „Ovi ljudi znaju za šta se bore!“
„Marjane, Marjane...“
Foto: Nakon trideset i tri godine- bivši partizani ponovo pjevaju „Marjane, Marjane...“
Denis Džonston i snimatelj Vejd doplovili su u Komižu na Visu iz jedne savezničke baze u Italiji. Sa palube borbenog broda iskrcan je kamion sa gomilom opreme. U Muzeju zvuka u Londonu te 1975. godine smo vidjeli kako je izgledala ta oprema: ogroman generator za struju, nekoliko kanti sa gorivom, snimač sa pločama na koje se urezuje zvuk. Ploče su bile za jednokratnu upotrebu, od nekog mekanog materijala, pa ih je u studiju trebalo presnimiti na tvrdu verziju, koju smo poznavali kao nosač zvuka za muziku. Mikrofon je bio izvrstan. Uvjerili smo se u to kad smo slušali snimke izvan studija.
Engleski reporter, inače, nije imao namjeru da pravi reportažu o partizanima. BBC mu je zatražio da pokuša nekako doći sa opremom za snimanje do engleskih vojnika koji su stacionirani na otoku usred vojnih operacija i da snimi pozdrave porodicama u domovini. I to je mogao biti profesionalni podvig. Nekoliko nedjelja je čekao odobrenje za ovaj poduhvat. Ali, čim se iskrcao na otok shvatio je da ga tu čeka sasvim nova priča.
„A evo i grupe partizana oko mene. Naslonjeni su na puške. Tačno preko puta – jedna mala grupa; pred njom čovjek sa harmonikom. Vidim markantnu, zanosnu djevojku crvene kose. Odmah pored nje majušnu plavušu vrlo svijetle puti odjevenu u britansku bluzu. Obucite je u školsku kecelju, dajte joj šesnaest godina i pomislićete da je upravo stigla iz neke engleske privatne škole! Usput da primijetim, puška joj nije čista kao što bi mogla biti. Srećom, ne razumije šta govorim. No, moram prestati, jer samo što nisu zapjevali.“
Rekonstruisali smo ovaj segment originalnog snimka. Bio je to zbor pri oblasnom Narodno– oslobodilačkom odboru za Dalmaciju. Dirigent i harmonikaš Ante Vesanović. Petnaestak učesnika tog zbora smo uspjeli pronaći u Dalmaciji. Doveli smo ih na Vis 1978. godine, ponovo su zapjevali „Marjane, Marjane“ i „Po šumama i gorama“, sada malo ostarjelim glasovima, ali sa istim uzbuđenjem kao što su ga osjetili i na snimanju prije više od trideset godina.
Kad je to bilo? Kad loza još nije bacila pup...
Denisa Džonstona smo našli u Dablinu. Poslije rata se povukao iz novinarstva, iako je bio poznati BBC-ov reporter i jedan od prvih novinara eksperimentalne engleske televizije još 1936. godine. Sada se bavio pisanjem drama, bio je savremenik Beketa i Džojsa, a kad smo ga upoznali bio je savjetnik predsjednika Republike Irske. Takav Džonstonov ugled u Irskoj omogućio je da drugo izdanje knjige o ovom istraživanju „S one strane Jadrana“, 25 godina nakon smrti Denisa Džonstona, 2010. godine, doživi promociju uz prisustvo irskog predsjednika. Uspomene na njegov novinarski put u Jugoslaviju danas čuva njegov sin, koji radi na Irskom radiju, i Udruženje veterana i njihove djece iz Drugog svjetskog rata.
Foto: Denis Džonston i Majo Topolovac u Dablinu, 1977.
U Dablinu, prilikom prvog susreta sa Džonstonom, našli smo mnoge fotografije sa njegovog boravka na Visu, kao i ploče koje je nekako kriomice presnimio u BBC-u za sebe, a koje su otkrivale do tada nove nepoznate detalje koje smo istraživali. Prvo nas je interesovalo kada je došao na Vis. Nešto ranije smo u susretu sa bivšim borcem Zoranom Kovačevom na Visu čuli ovakav „dokaz“ za procjenu vremena snimanja: „ To je moralo biti početkom 1944. godine, jer su tada napadi Njemaca urijedili, a loza još nije bacila pup, pa je to moralo biti u martu...“
Denis Džonston je na Vis došao 8.marta, a napustio ga je 12. marta 1944. godine. Pozvali smo ga da ponovo dođe na Vis. Sa svojih osamdeset godina obišao je sva mjesta gdje je bio 1944. godine, susreo ljude koji su bili na njegovim snimcima, a mi smo sve snimili za naš projekat.
Iza istraživanja koje smo završili 1981. godine ostao je veliki multimedijalni projekat: više reportaža, dokumentarna radio drama „Ovi ljudi znaju za šta se bore“ (nagrađena specijalnim priznanjem na Gran Prix Italija 1981. godine ), tv reportaža, više feljtona u dnevnim novinama, knjiga „ S one strane Jadrana“. Istorijsku građu smo ustupili Vojno - pomorskom institutu u Splitu, muzičke snimke etnomuzikolozima u Zagrebu i Sarajevu, a sav originalni fono materijal i rekonstrukciju ostavili smo u Radio Sarajevu.
Denis Džonston je umro u Dablinu 1984. godine. Snimatelja Vejda nismo pronašli. Koautor istraživanja Majo Topolovac umro je u Londonu. Majstor tona Eduard Lozančić i organizator Vetko Šalaka su u penziji, žive u Sarajevu. A ja sam svoju karijeru završio kao predavač u Školi novinarstva Media plan. Studentima sam pokazivao kako smo radili prvi istraživački multimedijalni projekat u bosansko– hercegovačkom novinarstvu.
---------------------------
Poslušajte dokumentarnu radio reportažu "S one strane Jadrana" (De l'autre cote de l'Adriatique) koju su novinari Radio Sarajeva Zoran Udovičić i Majo Topolovac sa tonskim snimateljem Eduardom Lozančićem snimali od 1975. do 1977. godine. Reportaža je napravljena na bazi zvučnih snimaka koje su sa jugoslovenskim partizanima na Visu 1944. godine snimili ratni reporter BBC-a Denis Džonston i snimatelj Vejd.