Posmatrati ljude kako leže, jedu, peru zube i takmiče se u trčanju u vrećama za spavanje, ispred bazena kuće Velikog Brata, ničim izazvani. Obični ljudi. Zvijezda možeš biti ti. Svi te možemo gledati. 

 

Ozbiljno ugrožena internetom, koji ne svodi korisnika na konzumenta, već nudi interaktivnost, televizija je ponudila gledateljima privid da i oni sudjeluju u sadržaju koji im nudi. 

 

I to, u slučaju reality showa, i u ideološkom i u praktičnom smislu. Glasanjem za najboljeg stanara kuće Velikog Brata privid je sudjelovanja u jednom malom, izoliranom prostoru, koji gledamo autističnim okom visoko postavljene kamere.  Gledanje reality showa istovremeno je i privilegija, i narodno veselje.

 

 

Svašta se skrilo iza privida de-elitizacije kulturnog i medijskog prostora: naša stvarnost, snimana u klasičnim reality showovima kao svakodnevnica iz minute u minutu, odjednom je postala sve što treba za uspjeh. A uspjeh je, svakako, biti na televiziji. Uspjeh je kad su sve oči u nas uperene, uspjeh je kad je važno šta smo jeli to jutro i koliko puta smo opsovali. 

 

Ima nešto u reality showovima što daje gledatelju božanski, svevideći osjećaj. Jer, u potpuno komercijaliziranom i sadržajem praznom televizijskom programskom rasporedu, šta nas drugo može natjerati da se osjećamo bolje (ili boljim?) nego što jesmo? Kamera. I tijela koja se, u papučama i kupaćem kostimu, prešetavaju moderno i jeftino sređenim, prostranim sobama koje ne sliče kućama u kojima ljudi žive. Čovjek se osjeća bogom ne po uvidu u velike, nego u male stvari. Kroz male ekrane. 

 

 

 

Posve nova stvar događa se kad u kupaće kostime, vreće za spavanje i na ležaljke pred bazenima legnu poluslavne osobe. Pjevači koji su imali jednu pjesmu, starlete koje se ne mogu odlučiti između glume, manekenstva, pjevanja, modnog dizajna, ugostiteljstva, prava i medicine, tekstopisci, producenti, ponekad čak i pravi glumci, fotografi i ostali profesionalci. Kako izgleda ostarjeli frontmen grupe čijeg se imena jedva sjećate, ali zato znate refren jedne pjesme, dok go do pasa reže domaći kruh, maže ga obilato kajmakom i trpa u usta, a iznad idilične farme diže se sunce i vrijeme je da se, iz nekog razloga, ustane rano i radi u polju. 

 

Slavni cijepaju drva, slavni čerupaju kokoši, slavni se kupaju u rijeci, i mi sve to gledamo. Zatim o tome čitamo u vijestima. Na internetu. Na portalima televizijskih kuća možete se podsjetiti na svoje omiljene momente. Na svoje omiljene likove. 

 

 

 

Šta je to što drži osobu prikovanu za ekran dok na njemu drugi ljudi rade banalne stvari? Šta zaokuplja našu pažnju dok gledamo kako ostarjeli ali ne i onemoćali rock pjevač jede kruh s kajmakom? Zašto je interesantno gledati nekog nasumičnog Marka kako brije pazuhe? Zato jer je moguće biti na televiziji iako samo jedeš kruh s kajmakom. Ili briješ pazuha. Slobodni ste postati slavni zato što postojite. Nije neophodno biti poseban da bi se bio slavan. Šoubiznis je postao velikodušan. 

 

Čak i ako niste ni za šta nadareni, čak i ako ni počemu niste posebni, možete imati sve što imaju oni koji sve to jesu, i to da pritome ne radite apsolutno ništa.