Tri decenije od Bijele Olimpijade

Tri decenije od Bijele Olimpijade

Tri decenije od Bijele Olimpijade

Sjećanje na ZOI84 Zdravka Lipovca, jednog od velikih bh. imena sportskog novinarstva radio stanica 80-tih. 

Na ZOI 84 briljirali su sportaši iz DDR-a sa devet zlatnih medalja. Najuspješniji su bili u bobu i sanjkanju, te brzom klizanju. Nijemce će u Sočiju zastupati 153 sportaša. Skijaši Kristijan Nojrojter i Marija Hofl-Riš perjanice su od kojih se očekuju medalje.

Tri decenije od najvećeg sportskog događaja na području bivše zajedničke države svijetla „bijele olimpijade“ sa trebevićke bob i sanjkaške staze poput spektra najljepših boja isprepliće sjećanja. Brojna i zanimljiva. Ovdje u Kölnu na Rajni uz znamenitu Katedralu (najpoznatiji turistički objekat u Njemačkoj) nerijetko pomislim šta se sve promijenilo od tada. Teško nam svima pada to što su mnoga olimpijska borilišta, prije svega skupa bob i sanjkaška staza na Trebeviću (10 miliona dolara) uništena. Većina nas „protagonista– domaćina“ raseljena je po svijetu, gdje brižljivo i sjetno čuvamo sjećanja na grad Sarajevo koji nikad više neće sijati kao tada (daj bože da sam se prevario i da me život i vrijeme demantuju).

Foto: Srušena bob staza na Trebeviću i ispred nje Siniša Tubić, koji je vozio na olimpijadi dvojac sa Zdravkom Stojnićem

Ne mogu sebi oprostiti što nemam poneku fotografiju sa takmičenja koja sam pratio na Trebeviću u okviru zajedničkog „YU-radio-Poola“. Foto-aparat je i tada bio luksuz. Srećom kolega Nikola Bilić je ponešto “škljocao“ i zahvaljujući „Noki“ imam poneki fotos. Mnogo toga nestalo je u ruševinama rata. Danas jednostavno sa mobilnog napraviš fotografiju ili kamerom zabilježiš neki trenutak i za tili čas ga putem interneta pošalješ na bilo koju adresu u svijetu.

Jedne „olimpijske večeri“ sam sa Trebevića krenuo kući na Otoku i bezbeli, svratio u „kafić“ kod Seje u „Adams“. Smjestim se „u kiflu“ kraj šanka kraj dvojice „olimpijaca“ u američkim uniformama sa kaubojskim šeširim širokog oboda. Malo smo popričali i saznali da su to Stiv i Fil Mer (Steve i Fill Mehr) koji će kasnije osvojiti dvije najsjajnije medalje u slalomu! Tako je to, prije tri decenije, bilo nešto sasvim nomalno. Družiti se sa asovima. A, kod mene foto-aparata ni za lijeka! No, i da ga je bilo, znam da mi u Sarajevu i nismo volili da se slikamo. Plešu i slikaju se samo „pederi“, znala su govoriti starija raja u našem siromašnom djetinjstvu.

Foto: Vajsflog leti do olimpijskog zlata na Igmanu 1984.

Kako bi bilo lijepo da sam imao foto sa Wolfgangom Hoppeom dvostrukim olimpijskim pobjednikom u bobu! Dan i noć sam „visio“ uz stazu. Prije trka u bobu i sanjkanju održavali su se obavezni treninzi i gotovo smo mi novinari i oni koji su rukovodili stazom postali prijatelji sa hrabrim i odvažnim sportašima. U Sarajevu su, tada, bobisti iz DDR-a napravili „revoluciju“ svojim hidrauličnim bob-bolidima i nadmoćno su pobijedili. Dok je snijeg na Trebeviću „sipao kao iz vreće“, Hoppea sam na malo naučenog njemačkog jezika na Goethe institutu u Münchenu (Radio Sarajevo je školovao svoj kadar za ZOI 84), nakon što je sišao sa pobjedničkog postolja, pokušao intervjuisati za centralni dnevniki Radio-Sarajeva. Poželio sam i gotovo zavapio što ne umijem bolje govoriti njemački jezik. Ali, za dva puta po dva mjeseca kursa u bavarskoj prijestonici nisam baš znao mnogo. Želja mi se ispunila, tek, dvije-tri decenije kasnije kada nas je sudbina natjerala u svijet (17 godina sam bio novinar Bosanskog programa DW u Kölnu).

 

Foto: Katarina Witt na Dobrinji

Da sam se tada stigao uslikati sa „DDR-ovcima“ bila bi to „istorijska fotografija“ koja bi, sigurno, podigla i moju „cijenu“ među njemačkim novinarima danas. “Zlatnog Hoppea“, četvrt vijeka kasnije, telefonski sam intervjuisao za DW. Živi u Lajpcigu, kao i klizačica Karin Enke (dva zlata i srebro) i trener je ženske bob ekipe danas ujedinjene Njemačke. Sjećam se da mi je pričao o čevapčićima na Baščaršiji, koje nikad neće zaboraviti. Gotovo je plakao, govorio je „zlatni olimpijski Nijemac“ kad je vidio da je porušena bob i sanjkaška staza na Trebeviću. Djeca su ga pitala: “Tata, ko ubija one dobre ljude u Sarajevu o kojima si nam pričao pred spavanje?“

Foto: Predazzo 2014, u Italiji: Stajić, Jelovac, Lipovac i Korić

Nedavno smo na susretu novinara-skijaša Hrvatske (mnogo gostiju iz ostalih zemalja bivše zajedničke države) koji se održava tradicionalno poslije Nove godine u Dolomitima (Val Di Fiemme, Predazzo) sa televizijskim skijaškim znalcem i Sarajlijom Momirom Jelovcem (živi u Londonu) i Duškom Stajićem (živi u Bostonu, na Olimpijadi bio rukovodilac bob staze) i Davorom Korićem (WDR Köln, ranije režiser u TV Sarajevo) “preturali“ po sarajevskim olimpijskim sjećanjima. Lani je tu bio i Božo Sušec (TV Zagreb) i Milojko Pantić (TV Beograd). Momo je u stalnom kontaktu sa skijašima iz Slovenije (Križaj, Jure Franko, Mateja Svet, trener Tone Vogrinec…) pošto je za BBC često pratio trke na Olimpijadama i Svjetskim prvenstvima, te trke Svjetskog Kupa (danas radi za Al Jazeeru). Legendarni Bojan Križaj radi za „Elan“.

 Foto: Bojan Križaj u akciji

Prije jednu deceniju sam kupio jedne skije u Begunju zu njegov potpis za mog sina Bojana, koji je po njemu dobio ime. Danas, „Bokica“ kako ga zovemo u familiji vjerno čuva zelene skije sa Križajevim potpisom! Križaj je kod mališana u Sarajevu uživao status “skijaškog boga“. Momo Jelovac se prisjetio magle na Jahorini koja je, prije ravno tri decenije u nekoliko navrata na odgađala start slaloma i veleslaloma za žene. Na kraju je pobijedila italijanska Paola Magoni! Magonijeva danas u svom gradu Bergamu ima „kafić“ koji nosi naziv (pogodite kako)- „Sarajevo“! Uvijek me „prođu trnci“ (tako je govrila moja baka Ruža) kad mi neko od njemačkih kolega ispriča ponešto sa sarajevske „bijele olimpijade“ i pokuša imitirati zavijanje „Vučka“ (maskota Igara) .

Sjećam se da sam po zatvaranju igara za dnevnik Radio Sarajeva sa aerodroma ispratio Antonija Samarana, s kojim se pozdravio Branko Mikulić (predsjednik OK ZOI 84) a ja to zabilježio na velikom magnetofonu marke “Nagra“ („Doviđenja drago Sarajevo“!) Bio je to posljednji radni zadatak na ovom velikom sportskom događaju.

Ostala su sjećanja. Neka od njih sam pretočio u priče za moju prvu knjigu “Teferič na ničijoj zemlji“(„Križaj u Prači“ i „Bob“ 2007. Sarajevski izdavač Buybook).

FOTO: Detalj iz knjige Zdravka Lipovca