Pod presijom opstanka na tržištu, u kojem su odnosu komuniciranje informacija kroz nove medijske forme i kvaliteta novinarskog rada?

Jedno od rješenja za ograničenu slobodu štampe i glasa u komunističkim i socijalističkim društvima dvadesetog stoljeća je bila demokratizacija javnog prostora. To je ujedno značilo, u kontekstu pada Sovjetskog saveza, i promjenu dominantnog političko-ekonomskog sistema. Novonastala kapitalistička društva su trebala da uspostave funkcionalne tržišne ekonomije i kvalitetnu štampu neophodnu za informisanost građana kako bi racionalno mogli da sudjeluju u potrošnji i potražnji.

Da je tranzicija dovela do veće slobode medija u odnosu na prijašnji sistem je neupitno. Međutim, osim što je sloboda u izričaju veća nego prije, svjedočimo sve učestalijim cenzurama, protjerivanjima pa čak i ubistvima novinara radi pisanja. Kontradiktorni efekti medija usredsređenih na osiguravanje monetarnog uspjeha u tržišnoj ekonomiji su doveli do situacije gdje nastaje polarizacija između onih koji participiraju u medijskom svijetu čisto radi obrtanja profita i onih koji snažno stoje iza slobodarskih principa ali su svejedno podvrgnuti testovima opstajanja na tržištu.  

Ubrzavanje potrošnje

O utjecaju informacionih tehnologija na medije je već dovoljno rečeno ali jedan momenat, koji je direktno povezan sa sistemom tržišta u kojim mediji rade, jeste ideja pretrpavanja online prostora informacijama. Ključna motivacija jeste da se dođe do čitatelja a naivna logika koja se prati sugeriše generisanje suficita informacija kao valjanu strategiju. Nažalost, onda kada to svi rade i ne biraju sredstva, to baš i nije najdjelotvorniji način za doprijeti do čitatelja.

Postavlja se onda ključno pitanje: kako prodati višak informacija? Na koji način upakovati vašu ili tuđu vijest kako bi se uhvatila pažnja čitatelja, koja je ionako rasuta i bez kursa luta po bespućima slobodnih medija?

Ono za što sigurno nema mjesta jeste idealiziranje čitatelja. Ideja je da čitatelj sam treba da prepozna najveće probleme u društvu i onda na osnovu toga donosi odluke o tome šta će pratiti i čitati – te kome će platiti. Ali u slobodnom kapitalističkom društvu, u kojem bismo trebali da živimo, čitatelj želi maksimizirati korisnost svog vremena pa tako i medije konzumira na način da će izabrati najlakši put da se informiše. Kao što će kampanje za repopularizaciju pozorišta teško imati efekta na veću posjećenost predstava, tako ni dugi članci neće biti ništa drugo već, gledano statistički, prestižna potrošnja sadržaja.

Francuski situacionisti su taj maksim autentičnosti izvrnuli i insistirali na tome da društvo, u velikom broju slučajeva, već sugeriše izbore za nas:

“Neautentičnost je pravo čovjeka… uzmite tipičnog tridesetpetogodišnjaka. Svako jutro ulazi u auto, vozi se na posao, radi sa papirima, ruča u gradu, odigra bilijar, odradi još malo papira, izađe iz kancelarije, ode na piće, vrati se kući, pozdravi ženu, poljubi djecu, pojede večeru ispred TV-a, ode u krevet, vodi ljubav, zaspe. Ko reducira život ovog čovjeka na ovako patetičnu seriju klišea? Novinar? Policajac? Marketinški direktor? Pisac soc-realizma? Niko od njih. On to radi sam, dijeljeći svoj dan u niz poza koje bira više manje nesvjesno iz dijapazona dominantnih stereotipa”. Raoul Vaneigem, The Revolution of Everyday Life

Da su se društveni mediji pojavili šezdesetih oni ne bi bili ništa nego ono što su i danas: ekstenzija izbora koje ljudi prave svakodnevno. Mediji amplificiraju signal onoga što već postoji, tj. onoga za šta osnova već postoji.

Ono što se čini djelotvornim jeste pakovanje i prepakiranje sadržaja u kompaktnije formate gdje se željeno može iskomunicirati daleko brže. Tehnike su poznate: infografike, kratki video klipovi, agregacija sadržaja, timeline formati narativa zasnovanih na vremenu – sve je to odbijanje holističkih pristupa tekstocentrizma.

Šta je onda uopšte informacija?

Direktor ruske dnevne novine Kommersant je 2011. izmislio pojam kvantum sadržaja (quantum of mass media content) da bi objasnio tranziciju od gledanja čitave novine kao najmanje jedinice medijske potrošnje do članaka kao sasvim autonomnih jedinica za informisanje. Neki su, sa pravom, rastegli pojam na društvene medije te ponudili Facebook status ili tweet kao standard. Tako član The New York Times Lab-a kaže kako članak nije budućnost već samo dio popratnih formata koji prate određenu informaciju – kvantum sadržaja.

Trend je takav da je fragmentiranje i iscijeđivanje formata dovelo do toga da se proces poklapa sa: 1) masovnom proizvodnjom koristeći softver i mreže; 2) mogućnostima mjerenja popularnosti kvantuma sadržaja (daleko je lakše kvantitativno predstaviti like ili share nego kritiku u pisanoj ili video formi kvalitativno) i 3) prepakiranjem postojećih vijesti i informacija.

Granična linija između istinitosti i virtualnosti stvarnog stanja iskomuniciranog kroz medije je proizvoljnija nego prije. To ne znači da mediji ne mogu imati glavnu riječ oko toga šta je stvarno a šta ne, već da su metode verifikacije istinosti daleko kompleksnije kada je dotok fragmentiranih informacija ogroman i kada je borba za čitanost uslovljena pojednostavljivanjem sadržaja.

Na primjer: Wikileaks je tražila od International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ), organizacije koja je predvodila objavljivanje The Panama Leaks, da nekoliko terabajta podataka daju u ruke javnosti kako bi ljudi mogli da se sami uvjere u šta žele da se uvjere koristeći te podatke o korupciji. ICIJ je to odbio kako bi zaštitio nevine koji su implicirani u slučaj na ovaj ili onaj način.

Stvarni odgovor onda nije u sadržaju, u ekskluzivnosti, već pažnji. Daleko od toga da samo prazni clickbait sadržaj dobija svu pažnju. Ni stari mediji nisu preko noći tražili da postanu autoritativni kanali informisanja već su sa vremenom gradili svoju poziciju i na taj način zadobili povjerenje i pažnju. Nikad im nije uručena plaketa “najiskrenijih” i “najpouzdanijih” u društvu već su konzistentnim radom dobili priliku da postanu takav filter. Na isti način i savremene mreže medija, bloggera, novinara koji rade korektan posao dobijaju pažnju.

Jedan od pozitivnih dijelova tržišne logike aplicirane na medije jeste upravo element reputacije, dosljednog kvalitetnog rada, koji je neophodan za pouzdanost. Forma komunikacije, clickbait ili ne, nije ključna. Žal za tekstocentrizmom prijašnjih dana ne znači kvalitetan rad.

Ipak, slika svijeta je jako neizvjesna i mobilna. Stres oko biranja “pravog” kanala informisanja će postojati i pratiti nas danas i u budućnosti. Ali barem se takav stres može do određene mjere ublažiti formiranjem zajedničkih stavova poduprijetim istim alatima i principima (ali drugom namjerom) kojima se napravio decentralizirani haos online medija. Taj princip počiva na onome što mreže već nude – lakše prepoznavanje najmanjeg zajedničkog sadržioca kolektivnih interesa. Neka bude to ono što se amplificira, pa i kroz clickbait.

Jedna od anegdota koja označava ovo vrijeme jeste situacija gdje The New York Times zabranjuje svojim reporterima pristup praćenju čitanosti njihovih reportaža kroz analitičke alate, sve u cilju toga da se ne vode kratkoročnim brojkama već da samo rade svoj posao. To je zato što potreba za pravim informacijama postoji i zato što se sama pažnja kao neophodno gorivo za rad može dobiti korektnim radom.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.