foto: Michael Vadon / Wikimedia Commons

Zgrada Capitola u Washingtonu. Ispred građevine se vijori zastava s polumjesecom i zvijezdom, dok se iz unutrašnjosti čuju povici „Allahu akbar“. Ovo je trebala biti scena otvaranja nikad započetog filma, a sinopsis se bavio prijetnjom radikalnog islamizma prema Americi i demokratiji. Scenario je pisao Stephen Bannon, Trumpov savjetnik i jedan od glavnih stratega Bijele kuće, još 2007. godine. Film nikad nije snimljen ali neke od ideja predstavljenih u sinopsisu nisu nepoznate novoj američkoj administraciji. 

Islamisti u filmu preuzimaju vlast i pretvaraju Sjedinjene Američke Države u Američke Islamističke Države. Film se trebao baviti šerijatom, islamističkom petom kolonom smještenoj u Americi, te liberalima koji su svojom naivnošću prepustili državu ekstremistima. No liberali nisu najgori. Jevrejska zajednica, vlada i mediji su pasivni, ne čine ništa da bi zaustavili val hordi zla i bude se kad je već prekasno. Zvuči poznato? 

U kontroverznom i rasističkom klasiku Rađanje nacije iz 1915., D. W. Griffith skicira tezu da će crnci, ako im se dopusti ravnopravno učestvovanje u američkoj demokratiji, uništiti istu. Pored toga, oni će uskoro preuzeti vlast i koristiti je da bi tlačili bijelce. 

Bannon mi je prije Trumpove kampanje bio potpuno nepoznat. Što sam više čitao o njemu i njegovim filmskim projektima, postajao je zanimljiviji: bivši mornarički oficir, bankar koji je nekada bio zaposlen u Goldman Sachsu i koji se obogatio kupovinom jednog dijela prava serije Seinfeld. Nakon što je bio urednik konzervativne i takozvane alt-right stranice Breitbart News, Bannon postaje poznat široj publici vodeći predsjedničku kampanju, te sad sjedi kao glavni strateg u Bijeloj kući, šta god to značilo.

Bannon je od 1991. godine producirao 18 filmova, među njima Indian Runner i Titus, a režirao devet dokumentarnih filmova. Prvi je kompilacioni uradak o Reaganu In the face of evil iz 2004. Najnoviji, Torchbearer, je iz 2016. Pogledao sam svih devet dokumentaraca u želji da vidim da li se iz Bannonovih filmova može razabrati konceptualni i / ili estetski autorski pečat, jedinstveni filmsko-misleći obrazac koji se možda može uporediti s prvih nekoliko mjeseci Trumpovog predsjednikovanja.

Pokušaj sumiranja i opisa tema, stilova i estetskih pristupa u samo jednom Bannonovom filmu bi iziskivalo desetine stranica teksta. Ipak, pokušaću skicirati odraz nekoliko haotičnih ideja i tema koje se tiskaju u svakom Bannonovom filmu. Moj pristup je teleološke prirode, ali moram priznati da u nekim situacijama zamjećujem određene paralele između retoričkog košmara Bannonovih uradaka i dekonstrukcije logike koja se može iščitati iz Trumpovih izjava, tweetova i razmišljanja.

Tematski se filmovi vrte oko jednostavnih dihotomija: dobro protiv zla, narod protiv elita, Amerikanci protiv antiamerikanaca, hrišćani protiv komunista / fašista / ateista / aktivista / muslimana / hipija / nacista / nihilista / demokrata. Sa stilističke strane su Bannonovi filmovi najbliži Michael Mooreu na speedu, s konstantno preglasnim i pretencioznim soundtrackom a lá Armageddon. 

Isprva se čini da se Bannonovi filmovi bave različitim pitanjima, često povezanim sa unutrašnjom politikom Sjedinjenih Američkih Država: 

- opasnost od ilegalnih imigranata koji preplavljuju Ameriku (Cochise County, USA (2005) i Border War (2006) u kojem se imigracija tretira kao nacionalna tragedija), 

- pokušavanje objašnjenja ekonomske krize s kraja prve decenije dvijehiljaditih (Generation Zero (2010), film koji kolaps Wall Streeta i banaka objašnjava narcisizmom hipi-pokreta s kraja 60-tih), 

- veličanje Tea-Party pokreta (Fire From the Heartland (2010), o konzervativnim političarkama i The Undefeated (2011) o usponu i padu Sarah Palin), 

- kritike američkih elita, otjelotvorenih u Clintonovima i skandalima vezanim za njih, aktivizam koji za cilj ima razbijanje Amerike iznutra, te razočarenje Obaminom politikom (District of Corruption, Occupy Unmasked i The Hope & The Change, svi iz 2012).

Zadnji u nizu je Torchbearer, film s idejnim temeljima Samuel Huntingtontonovih teorija o sudaru civilizacija. Kontroverzni Phil Robinson, slavom ovjenčani patrijarh iz reality serije Duck Dynasty, nas vodi kroz historiju hrišćanstva i oslanja se na pojednostavljena objašnjavanja historijskih događaja. Tako saznajemo da su ruska revolucija, razvoj komunizma i Holokaust rezultat ateizma koji potiče iz Nietzscheovog promišljanja o smrti Boga. 

Filmovi Stevea Bannona su direktan rezultat tehnološkog razvoja digitalnih programa za montažu. Arhivski snimci se bez većeg kontekstualiziranja, napora i objašnjavanja inkorporiraju u sopstvene teze o stanju stvari u svijetu. Nigdje se ne pojašnjava koji su izvori materijala te sve vodi neminovnom dekontekstualiziranju materijala. Ovu zavaravajuću metodu montaže je u zemljama bivše Jugoslavije otjelotvorio Boris Malagurski. Obojica koriste zbrku kao metodologiju te simplificiranu montažnu laž kao retoriku. Nevjerovatne i nelogične teze se spajaju brzo i bez većih premišljanja. Histerične igre sa zbunjujućim metaforama i zaključcima su ekvivalentni mnogim filmovima zavjere, gdje se povijesne činjenice rekontekstualiziraju da bi što bolje pasali u interpretaciju i reprezentaciju jednostranog pogleda na svijet. 

Svi Bannonovi filmovi imaju identičnu strukturu: haotični kolaž arhivskih snimaka u uvodu, začinjenih s teško propustljivom simbolikom, stihovi iz Biblije, kakofonija glasova koji nam govore o situaciji u SAD-u danas. Zavisno od filma, glasovi mogu odražavati idiotarije “ljevičara” ili mudrosti desničarskih mislilaca koji upozoravaju na opasnosti današnjice. Nakon upozorenja dolaze rafali nekoherentnih rezova koji se jedino prekidaju u predstavljanju novih poglavlja, koja nose moćna imena: "The Will to Power", "The Unraveling" ili "Act 3: Present at the Creation". Bannon se konstantno drži iza kamere te pušta druge konzervativne ideologe da budu naši vodiči.

Pokušaću predočiti izbor (djelić) slika i vizualnih metafora koje sam uspio zapisati u trenucima gledanja: krvavi dolari, pad domina, lešinari koji se hrane mrtvim životinjama, ubrzani rast i cvat cvijeća, miniranje zgrada, američke zastave, američke zastave koje gore, još zgrada koje se urušavaju, štampanje novca, novac koji se baca u WC šolju, spaljivanje novca, novac bačen u vazduh, Sarah Palin kao gazela koju jure lavovi, tj. Demokratska stranka, nuklearne eksplozije, Hitlerovi govori, lutke u autima za testiranje sudara, slike Jefferson Memorial-a noću, mačke koje se čiste i ližu krzno (?), bacanje bombi iz aviona, napad ajkule kao još jedan vizualni simbol ljevičarskih napada na bespomoćnu Sarah Palin, itd. Jedan filmski kritičar je napisao da se, gledajući Bannonove filmove, osjećao kao Alex iz Clockwork Orange kojeg tjeraju da gleda nepovezane nasilne banalnosti. 

Bannonova estetika nosi sa sobom moralne izbore koji se mogu shvatiti kao njegovo viđenje prošlosti, ali je u stvari revizionizam sastavljen i od eufemističkih izraza tipa ”Alt-right” i ”alternative facts”. Kao i u drugim kompilativnim dokumentarcima, spoj glasa i filmskih materijala stvaraju vrlo problematičan pogled na historijske događaje. Stoga se s impresivnom lakoćom i ogromnom dozom cinizma povezuje giljotina Francuske revolucije s plinskim komorama Auschwitza, dok Robinson recituje: "The story is always the same. When you take God out of the story of your civilization, you open the door to tyranny". Perfidne teorijske konstrukcije imaju samo jedan zadatak, ideološku demonizaciju neprijatelja ko god to bio u datom trenutku. 

Ni u jednom Bannonovom filmu ne postoji čak ni nagovještaj humora ili autoironije. Smijeh ne priliči krstaškim ratovima u kojima se režiser bori protiv svega što prijeti zacrtanim idealima. Ideja o slobodi, prisutna u svim Bannonovim filmovima, formulisana je kao želja običnih Amerikanaca o neuplitanju države u njihove živote. No drugi vidovi sloboda su opasni po američko društvo. U filmu Occupy unmasked se to očituje egoizmom hipi pokreta koji podriva idiličnu mitsku zajednicu.  

Kontrakultura 60-tih je i izdaja nacije, jer su sebičnosti elita nakon toga mutirale u ljevičarski anarhizam. Ovaj logički salto mortale se ilustruje mlazom nepovezanih rezova: scenom iz popularne TV serije s kraja 50-tih, Leave It to Beaver - gdje jedan od karaktera objašnjava moguće opasnosti otvaranja Pandorine kutije; djevojaka koje umjesto da ostaju kući pokušavaju istražiti sopstveni seksualitet; slike Abbie Hoffman, Angele Davis i Saul Alinskog... Nepovezanost vodi - ko zna kojom logikom - do ekonomskog kolapsa 2008. i predviđanja da će naredne godine rezultirati ”ratom, genocidima i mnogim ubistvima”.

Montažna frenezija Michaela Moorea i kreativne konspiracije Olivera Stonea su u poređenju s filmovima Stevea Bannona smirena promišljanja veselih početnika. Filmovima ne fali samo humora i distance, no i samokritike. Reagan se ne preispituje ni na koji način. Njegova suradnja s Talibanima se spominje u prolazu no pravda se hladnim ratom. Hrišćanstvo se takođe ne kritikuje. Nigdje ni riječi o torturama, maltretiranjima, progonima nehrišćana. Bannon, za razliku od mnogih propagandista, ne pokušava da pruži ni privid distanciranosti.

Bannon ima deterministički pogled na prošlost, često ističući i slaveći pojedince koji borbom mijenjaju tokove historije. Individue se bore protiv hordi neprijateljski nastrojenih grupacija, republikansko-demokratskih elita, te rade za dobro naroda. Reagan je sam slomio Sovjetski Savez, srušio zid u Berlinu, dok se istovremeno tukao s neprijateljima u oba tabora. Sarah Palin je postala popularna ne zbog populizma, no radi borbe protiv političkog konformizma.

Krajevi prvog i posljednjeg filma su interesantni i mogu se tematski uporediti s nikad napravljenim islamofobičnim filmom kojeg spominjem na početku ovog teksta. I In the Face of Evil i Torchbearer završavaju sa upozorenjima o mogućim ratovima civilizacija, gdje zapadnoj idili i hrišćanstvu prijeti monstruozni islam, divlja i nasilna religija kojoj je jedini cilj uništenje zapadnih vrijednosti. Na kraju In the face of evil vidimo slike napada na World Trade Center, a Torchbearer završava isječcima video snimaka ISIS-a i drugih islamističkih grupa koje pred kamerama ubijaju ljude. Cinično je Bannonovo korištenje terorističkih napada i tragedija u korist građenja emocionalnih vrhunaca kroz simplificirane i rasističke narative.

Bannon kaže da je studirao filmove Michaela Moorea, Sergeja Eisensteina, a i da je nazivan novom Leni Riefenstahl – nije poznato da li se to tiče ideoloških afiniteta ili filmske prakse. Nakon gledanja cca 13 sati pokretnih slika mogu samo konstatovati da Bannon ne posjeduje poeziju i suptilnost Riefenstahlove, ironiju i srce Moorea niti intelekt Eisensteina. Iako se najpoznatije lice FOX televizije, Sean Hannity, referirao na jedan od Bannonovih filmova kao na “the most powerful documentary I have ever seen", vjerujem da filmsko-historijski sud neće biti milostiv prema Trumpovom glavnom ideologu. Njegovi radovi su retorički šuplje bejzbol palice sa zloslutnim i iz konteksta istrganim Biblijskim citatima, te bombastičnom muzikom čija je jedina prednost da je ponekad tako bučna da nadglašava monologe. Bannon možda jeste uticajan ideolog, ali dobar režiser zasigurno nije.