Nakon Mladićeve smrti javni prostor preplavljen je negiranjem zločina, omalovažavanjem žrtava i veličanjem zločinaca

foto: Canva

Za Ratka Mladića sam prvi put čula krajem maja 1992. godine, kada sam imala devet godina. Rat u Bosni i Hercegovini već je uveliko trajao. Stan smo zamijenili skloništem, maltretiranje sarajevskih civila postalo je dio svakodnevice, život se sve više svodio na čekanje, strah, paniku, neizvjesnost i pucnjavu.

U to vrijeme još je uvijek je bilo struje, pa sam tako na televiziji čula Mladićevu naredbu da se „tuku Velušići“. Nakon ispravke njegovog sagovornika Mirka Vukašinovića da su u pitanju Velešići, izrekao je svoj čuvenu naredbu koja mi se duboko urezala u sjećanje: „Velušiće tuci i Pofaliće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo“. Naređivao je da se pod direktnim gađanjem drže pod vatrom Predsjedništvo i Skupština i da se „tuku“ i područja oko ulica Dobrovoljačke, Humske i Đure Đakovića, uz zahtjev da se granatira toliko da ljudi ne mogu spavati i da im se „razvuče pamet“.

Razvlačenje pameti se nastavilo i u naredne tri i po godine. Sarajlije su bile izložene sistematskom teroru – uskraćivani su nam hrana, struja i voda, grad je godinama držan pod opsadom, a život se sveo na preživljavanje. Jela se hrana iz humanitarne pomoći koju ni psi ne bi jeli. Mladićevi vojnici pucali su na ljude kao na glinene golubove – snajperisali djecu i odrasle, a pucalo se i gađalo ljude koji su stajali u redovima za hljeb i vodu.

Razvlačenje pameti nije prestalo ni skoro 31 godinu nakon okončanja rata. Niti će Mladićeva smrt išta promijeniti. Iza njega i njegovih vojnika su ostale masovne grobnice, mrtvi i iskasapljeni ljudi, ruševine, etnički čiste teritorije i masovna podrška. Umjesto murala i ploča u entitetu Republika Srpska, sada ćemo gledati njegove spomenike. Bit će sahranjen uz sve vojne počasti u Srbiji.

Protok vremena će svakako doprinijeti da mu se učitaju brojne karakteristike, koje nije posjedovao ni u tragovima, jer tako je to s mitovima i legendama. Smrću bilo koga ne nestaje ideologija, ona uglavnom još dodatno jača, upisujući ideolozima mitske karakteristike. Tome i svjedočimo u ovim danima.

'Branio je Srbe od novog Jasenovca'

Ako je vjerovati vajnim „stručnjacima“ koji nas ovih dana zaskaču sa svih strana – iz medija u Republici Srpskoj i Srbiji, a da ne govorimo o društvenim mrežama, toj septičkoj jami neograničenog mišljenja, sve su to, zapravo, Sarajlije uradile same sebi. Ovom ogavnom relativizacijom, poricanjem i prekrajanjem činjenica pozabavit ću se u nastavku teksta. Jer ovdje više nije riječ samo o različitim tumačenjima prošlosti, šta god i taj izlizani termin značio, nego je riječ o pokušaju da se odgovornost počinilaca zamagli, da se žrtve dovedu u pitanje, a temeljno dokumentovane činjenice proglase zavjerom i zamijene podobnijim verzijama događaja i da se zločin proglasi herojskom odbranom. U pitanju je ozbiljan oblik historijskog revizionizma i normalizacije zločina. Ali to nije nikakva novost, niti se dogodila sa smrću Ratka Mladića.

Dovoljno je pogledati medijske sadržaje koji dolaze iz pomenutih područja svakog 11. jula ili nekog od datuma obilježavanja ratnih stradanja, kao što je npr. početak opsade Sarajeva, godišnjica nekog od brojnih masakra. Ili recimo proslavu 9. januara svake godine.

Može se slobodno reći da je ovakva reakcija bila očekivana, ali ne može čovjek da ne zanijemi pred „tumačenjima“ koja dolaze iz usta brojnih javnih ličnosti, koji se smjenjuju kao na traci, pri čemu ne govorimo o mišljenima nekakvih influensera i drugih „zaposlenika“ društvenih mreža.

Tako nam npr. rođena Sarajka Ljiljana Smajlović, nekadašnja urednica lista Oslobođenje u svom komentaru na televiziji Euronews Srbija objašnjava da će srpska istorija da ga pamti kao generala koji je Srbe branio i koji su u bivšoj Jugoslaviji ostali da žive na teritorijama na kojima ih je branio Ratko Mladić. „Protiv takve činjenice, koja je činjenica, ništa neće moći da urade ni haške presude, ni mržnja naših suseda u regionu. Ratko Mladić je komandant pod kojim su opstali, odnosno, kako će da bude u mitu, u narodnom predanju, po mom mišljenju, u narodnom predanju će biti da se zbog Ratka Mladića nije ponovio Jasenovac i nije ponovio genocid nad Srbima“.

Ta teza je već dugo vremena prisutna u javnom prostoru, a posebno na društvenim mrežama. Etničko čišćenje je po ovom tumačenju „odbrana“, vršljanje vojnih i paravojnih formacija koje su očistile istočnu Bosnu i brojne druge dijelove u prvim mjesecima rata 1992. je odbrana doma, pa taj dom „brane“ i paravojne formacije sastavljene i od vojnika koji sa BiH nemaju ništa. Sve to je, kao i razvlačenje pameti Sarajlijama, da se poslužim tezom pomenute urednice, ništa drugo do odbrana od novog genocida. Da čovjeku pamet stane.

Zločini u Prijedoru su isto tako bili „odbrana“. I tu tezu koju nam serviraju nasmijani „tumači prošlosti“ slušamo i u komentarima običnih ljudi koje imamo priliku gledati na raznim televizijama sa najavama da ćemo sada čuti šta građani misle o Mladićevoj smrti.

Itekako je znao šta radi

Ratko Mladić je u vrijeme naredbe sa početka teksta bio već dobro poznato ime. Da se ne zadržavam na njegovim biografskim podacima, naročito jer je do sada objavljeno na stotine tekstova, podsjetiću da je bio profesionalni oficir JNA, da je Vojnu akademiju u Beogradu završio kao najbolji u klasi, s prosjekom 9,57. Cijeli svoj profesionalni život je proveo u vojsci, napredujući kroz komandne dužnosti u Skoplju, Ohridu, Kumanovu, Prištini. U vrijeme rata u Hrvatskoj bio je u Kninu. U taj rat nije, dakle, ušao kao vojnik bez iskustva, nego kao već formiran i visoko rangiran oficir jugoslavenske vojske.

Njegov ratni put nije počeo u Bosni i Hercegovini. Kao komandant 9. kninskog korpusa JNA učestvovao je u ratu u Hrvatskoj 1991. godine. Županijski sud u Šibeniku osudio ga je u odsustvu na 20 godina zatvora. Njegovi zločini u Hrvatskoj, međutim, nisu ušli u hašku optužnicu, ne zato što su bili nevažni, nego zato što se Tužilaštvo usmjerilo na najteže zločine za koje je imalo najčvršće dokaze.

Da podsjetim čitatelje na još jednu njegovu izjavu. Već 12. maja 1992. godine, Mladić je vrlo jasno pokazao da razumije prirodu onoga što se priprema. Govoreći o planu etničkog razdvajanja stanovništva, rekao je: „Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu [...] ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.“

On je vrlo dobro znao šta radi i kakav je karakter nasilja koje provodi. To možda najbolje pokazuje ono što je pred kamerama izjavio u Srebrenici 11. jula 1995. godine. Nakon što je grad pao, pobjedu svojih snaga predstavio je kao „poklon“ srpskom narodu, govoreći da je napokon došao trenutak da se, nakon istorijske bune protiv dahija, „Turcima osvetimo na ovom prostoru“.

Dokumentacija zločina

Poslijeratne godine obilježilo je njegovo skrivanje u Srbiji, baš kao što se i mnogi drugi tamo još skrivaju (po podacima nevladinih organizacija, najmanje njih 67), koje je završilo hapšenjem 2011. godine, gotovo 16 godina nakon genocida u Srebrenici, za koji će nam „objektivni“ tumači prošlosti decenijama objašnjavati da se nije ništa desilo, potom da se ipak desio zločin, ali da statistike i kvalifikacije nisu tačne, da bi se sad došlo do teze da je Mladić humanista koji spašava žene i djecu, a ubijeni muškarci su zapravo vojnici. U trenutku kada je postupak počeo, optužnica protiv njega imala je 11 tačaka, suđenje je trajalo gotovo pet i po godina. Osuđen je na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, progon, istrebljivanje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje, terorisanje stanovništva Sarajeva, protivpravne napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Žalbeno vijeće je u junu 2021. godine potvrdilo presudu i doživotnu kaznu.

Ništa od toga nije dovoljno njegovim sljedbenicima, jer tu je još jedna teza – Haški tribunal je sudio samo Srbima, to je NATO sud (iako ti isti sljedbenici gorljivo podržavaju izraelski genocid nad Palestincima, nema veze što je riječ o jednom od najmoćnijih NATO saveznika), svjedoci su lažni, utamničen je nevin, pa sve do posljednjih tvrdnji da je otrovan i ubijen u zatvoru.

Koliki je bio obim dokaznog materijala najbolje govori sama statistika procesa. Suđenje je trajalo gotovo pet i po godina, od toga su ročišta održavana 530 dana, pred Sudskim vijećem svjedočilo je 377 svjedoka, dok ih je ukupno 592 bilo pozvano da svjedoči, u spis je uvršteno 9.914 dokaznih predmeta. Vijeće je uzelo u obzir i oko 2.000 već pravosnažno utvrđenih činjenica iz drugih postupaka. Dokazni postupak trajao je više od četiri godine, a završne riječi održane su u decembru 2016. godine. Prvostepena presuda iz 2017. godine imala je 2.526 stranica, dok je konačna, žalbena presuda iz 2021. godine imala više od 1.304 stranice. Svi koji sumnjaju u objektivnost suda, izjave svjedoka, dokazni materijal, mogu sami pročitati sve ove dokumente, kad uhvate vremena od veličanja Mladića po društvenim mrežama, pa mogu i sami donijeti sud.

Reakcije iz Federacije BiH

Ovih dana političari i drugi javni akteri iz Federacije BiH pozivaju građane da prijavljuju Tužilaštvu BiH sve one koji negiraju genocid i veličaju ratne zločince. Kada bi se čovjek zaista prihvatio tog posla, mogao bi danima sjediti i prijavljivati, jer toliko je negiranja, omalovažavanja žrtava i veličanja zločinaca prisutno u javnom prostoru. Uostalom, sasvim je jasno da je nemoguće procesuirati toliki broj slučajeva, čak i kada bi za to postojala politička volja. A odavno smo se uvjerili da je Tužilaštvo BiH sve osim profesionalna i politički nezavisna institucija na čijem su čelu profesionalci. Za to postoje mnogi dokazi, puno snažniji od onih koji nam poručuju da je Hag napravljen da osudi „srpske heroje“. S tim u vezi, teško je očekivati da će upravo ono biti mjesto na kojem će se ova priča ozbiljno i dosljedno završiti. I tu ne treba imati nikakvih iluzija.

Mediji su ovih dana zatrpani sadržajima o Mladiću, od kojih se veliki dio svodi na banalno prenošenje onoga što je rekao ovaj ili onaj influenser, kao da svaka objava na društvenim mrežama predstavlja relevantan doprinos razumijevanju rata i zločina. U tom haosu, provlači se i jedna mnogo ozbiljnija, ali podjednako banalna relativizacija, koja je pažljivo upakovana u naizgled pravednu poruku da „svako treba da odgovara“. Jer ne, ne može svako odgovarati na isti način, niti kazne mogu biti iste. Ne može se u istu ravan staviti čovjek koji je pravosnažno osuđen za genocid, progon, ubistva, terorisanje civila i druge najteže ratne zločine i neko ko je recimo odgovoran zato što zločince nije procesuirao, zato što je šutio, relativizovao ili politički opstruisao suočavanje sa zločinima. To nisu iste vrste odgovornosti, niti ih je moguće svesti pod istu moralnu i pravnu mjeru kako nam „ljubitelji pravde“ poručuju ovih dana. Ako ćemo ih ipak izjednačavati, onda nam sudovi više nisu ni potrebni. Možemo odmah uvesti jednu univerzalnu kaznu za sve, pa neka je svako dobije, bez obzira na ono što je učinio. Tako bismo, u ime navodne jednakosti i pomirenja, zapravo ukinuli samu ideju individualne odgovornosti i težine počinjenog zločina.

Mladićeva smrt neće vratiti mrtve niti će preživjelim donijeti mir. Ipak, važno je da smrt nije dočekao na slobodi, nego kao pravosnažno osuđeni ratni zločinac, nakon presude u kojoj su njegovi zločini opsežno dokumentovani. Sve današnje relativizacije tu činjenicu ne mogu promijeniti. Ma koliko se relativizatori trudili.

Možda je konačno vrijeme i da priznamo da silne NVO radionice raznih međunarodnih organizacija o suočavanju s prošlošću, pomirenju i izgradnji povjerenja, u kojima su se činjenice itekako relativizovale i tendenciozno selektovale nisu donijele ono čemu su navodno bile namijenjene. Zapravo su, paradoksalno, često samo dodatno učvršćivale nacionalističke narative. Koliko je to posljedica njihovih metoda, a koliko stvarnih namjera onih koji su ih organizovali, tema je za neki drugi dugački tekst.

Članak je finansirala Evropska unija i regionalni projekt „SMART Balkans – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan“ koji implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) kojeg je finansijski podržalo norveško Ministarstvo vanjskih poslova.

Sadržaj članka je isključiva odgovornost implementatora projekta i ne odražava nužno stavove Evropske unije, norveškog Ministarstva vanjskih poslova, Centra za promociju civilnog društva (CPCD), Centra za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) ili Instituta za demokratiju i medijaciju (IDM).