Izgledalo je neoprostivo ne otići na Svjetsko prvenstvo 1990. Italija je bila na dohvat ruke. Igrali su naši. Našao se i kombi.

Foto: WAATP

Krenuli smo kao na teferič. Neko je iz svoje mjesne zajednice uzeo na revers dvije jugoslovenske zastave zajedno sa dvometarskim drvenim sohama. Trebalo nam je prilično vremena da shvatimo da su baš ponosne sohe uzrok užasnutog pogleda jugoslovenskog carinika.

Potrošili smo puni sat moljakajući ga da nam ih makar sačuva do našeg povratka. Neko je uporno ponavljao: Kako ću pred čika Mahu iz mjesne zajednice, uzeo sam ih na revers.

Najzad su sohe ostale položene ispod carinarske kućice a mi smo granicu prešli sa zastavama.

Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. bilo je pod nevjerovatno jakom policijsko-vojnom zaštitom. Već pri ulazu u Veronu nastupale su temeljite provjere a policija pod punom opremom i dugim cijevima bila je u svim dijelovima grada. Ovoga ću se sjetiti šesnaest godina kasnije kad budem išao u Njemačku na svjetsko prvenstvo. Tamo neću vidjeti nijedno naoružano lice. Samo volontere koji će se ljubazno osmjehivati.

Prije nego smo se našli na veronskom stadionu prošli smo kroz dva kruga čiju uzajamnu povezanost može osmisliti samo veseli italijanski duh. U prvom je bila bogata ponuda navijačkih rekvizita kojoj naravno nismo odoljeli.U drugom krugu, udaljenom tek nekoliko desetina koraka, sve vam to hladnokrvno oduzmu. Kroz kapiju sam prošao tek kao ponosni vlasnik sladoleda.

Na stadionu smo se ugnijezdili puni sat pred početak utakmice. Bio je tu i Stole iz Bora čija su zastava i transparent računali na snimak iz aviona.

Utakmicu pamtim i po vrelini.Uzdao sam se u sjenu koja se kako je utakmica napredovala širila po stadionu.

Objašnjavajući kasnije prijatelju našu poziciju na tribinama - govorio sam mu: Kad je već cijeli stadion bio u hladu samo je jedan mali dio gledališta još bio pod suncem. E, tu sam ti sa sarajevskom ekipom ja sjedio.

Iskustvo “preostalog ćoška” se ponovilo i 1997. u Londonu kada sam prvi put bio na Arsenalovom Hajberiju (Highbury). Kada bi godinama kasnije tokom TV prenose gornja kamera prikazala skoro cijeli stadion bilo je jasno da kadar ne zahvata tek jedan mali dio uz korner zastavicu na sjevernoj strani. E baš je tu bilo moje i Slavenovo sjedalo, objašnjavao sam onom istom prijatelju.

Gotovo sam dehidrirao tokom veronskog meča koji je otišao u produžetke. Srećom, neprestano su odnekud izranjali voda, sokovi, voda. Nudili su ih i prodavali nekakvi umorni stari ljudi. Gledajući ih onako pretovarane bocama, pod utjecajem sunca koje je pržilo direktno u glavu, lamentirao sam: znaćemo da je kapitalizam i kod nas stigao kad ugledamo svoje očeve kako prodaju vodu i osvježenje po Grbavici i Koševu.

A utakmica? O njoj se sve zna. Poveli onom magičnom fintom Stojkovića, Španci izjednačili i u produžetku drugi gol Piksija iz slobodnog. Navijanje nas je držalo do Slovenije. Tamo su nas dočekale ponosne sohe. Mogli smo svijetla obraza pred čika Mahu. Pobjeda reprezentacije, sačuvane sohe, ugled mjesne zajednice neokrnjen.

I u polasku i povratku prespavali smo u Lipicama u jednom malom hotelu usred ergele prelijepih lipicanera. I danas ih pamtim u nekoj vrsti veze sa nastupom jugoslovenske reprezentacije. Lijepi lipicaneri i posljednja pobjeda jugoslovenske reprezentacije na svjetskim prvenstvima.

Foto: Nezavisne novine 17.04.2006. (kliknite na sliku za veći prikaz)

Sastav pobjedničke selekcije Jugoslavije: Tomislav Ivković, Predrag Spasić, Dragoljub Brnović, Refik Šabanadžović, Faruk Hadžibegić, Davor Jozić, Safet Sušić, Srečko Katanec, Darko Pančev, Dragan Stojković, Zlatko Vujović. U toku utakmice su ušli Dejan Savićevič (zamijenio Sušića) i Zoran Vulić (zamijenio Kataneca). Selektor: Ivica Osim.