Više od dvije godine trajao je rad na knjizi o Radio Sarajevu. Nije sve bio rad, nešto je bilo i mučenje. Trebalo je usklađivati termine sa više od 90 autora. I sa onim koji su brzi i sa onima kojima uvijek nedostaje par sedmica da okončaju pisanje. Sređivati te brojne rukopise. Pa onda pronaći stotine fotografija, skenirati ih, očistiti i srediti, složiti sve u jednu cjelinu i sve bez ijedne marke. Pa tek pronaći pare za štampu, slušati obećanja, odbijenice i napokon sresti ljude koji shvataju šta bi ovakva knjiga mogla značiti.

 

A sve je počelo od jednog slučajnog susreta u gradu sa Zoranom Udovičićem.

 

Pozvao me na kafu i bez ikakvog uvoda započeli smo priču o radiju. Uglavnom sam ga pitao o radiju iz šezdesetih, čak saznao da je glasoviti poljski Švicarac gospodin Stefan Kudelski, otac magnetofona Nagra, tih godina posjetio Radio Sarajevo. Ispričao je nekoliko storija koje su me nasmijale. Posebno ona kada direktor Radio Sarajeva nije dozvolio nastavak prenosa slijetanja prvog čovjeka na Mjesec jer se radio program, po standardnoj šemi, završavao sat iza ponoći a modul sa astronautima, suprotno očekivanjima, još uvijek bio visoko u orbiti iznad zemljinog satelita. To mi je toplo prijepodne u sarajevskoj ljetnoj kafani baš prijalo pa sam spontano predložio - zapišite te priče za portal Mediacentra. Da čvršće utvrdim ponudu, dodao sam – to bi mogle biti prve priče za neku knjigu o Radio Sarajevu. I stvarno, te su štorije vrlo brzo stigle. Slijedile su ih još neke, pisane rukom nekadašnjih novinara Radio Sarajeva. I kako to obično biva, jedan kasniji susret na groblju, oproštaju od kolege, potvrdio je dogovor koji su već ranije postigli Zija Dizdarević i Zoran Udovičić. Ukratko, sakupimo tekstove i fotografije od ljudi koji su nekada radili u Radio Sarajevu i to će biti zajednički spomen o našoj kući.

 

Tako je nastala ova knjiga.

 

 

Radio sam 20 godina u Radio Sarajevu. Mislio sam da znam sve o toj kući ali trebala mi je ova knjiga da je napokon razumijem i zavolim iako je nepovratno nestala. Slično, u Ibrišimovićevom romanu, Adem Kahriman hoće da napiše knjigu kojom bi spriječio zločin koji se već dogodio, tako i priča o Radio Sarajevu može spasiti ovdašnje medije iako su odavno uništeni.

 

Na 608 stranica knjige i kroz 300 fotografija, pažljiv čitalac naći će detalje koji danas izgledaju nevjerovatno. Od muzičke urednice i majstora tona koji stižu u Glavatičevo i sve sa punom opremom kreću pješke na put od 20 kilometara da snime kazivače narodnih napjeva do zanosnih opisa atmosfere unutar kuće u kojoj dominiraju karakteri Vlade Dijaka i Ćamila Sijarića ili Mirka Kamenjaševića i Velje Miloševića. 

 

 

Ali, moje otkriće jeste podatak da je uspon i razvoj Radio televizije Sarajevo krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih nastao pritiskom političke vlasti na kuću. Ondašnje rukovodstvo BiH, uključujući republilčku Skupštinu, na svakom zasjedanju pitali su zaposlene u RTV Sarajevo šta je urađeno sa razvojem predajničke mreže, kada će krenuti novi programi, gdje su novi kadrovi, kako dovesti najbolje ljude, zašto zaostajemo za drugima, kako se ogromna kulturna baština BiH može medijski predstaviti i tako sačuvati itd, itd...

 

Kad uporedite sa sadašnjim trenutkom, možete samo plakati. Ali nije sve izgubljeno. Postoji iskustvo i ono je sada zabilježeno. Onaj ko želi da ga iskoristi ne može reći da nije znao. I to je možda najveća vrijednost ovih sjećanja o Radio Sarajevu između aprila 1945. i maja 1992. godine.