Posljednjih godina, u nekoliko navrata, u medijima se pojavila vijest koja mi je izazvala mješavinu zbunjenosti i nelagode. Nakon toga, bila je zaboravljena do sljedećeg pojavljivanja. Radilo se o nastupu bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije beskućnika na evropskom i svjetskom prvenstvu. Priznajem da me informacija o postojanju te reprezentacije šokirala, a brzo sam shvatila da nisam sama i da je slično djelovala i na druge ljude s kojima sam pričala. Čini se da su beskućnici još uvijek prilična tabu tema u našem društvu i da se termin 'beskućnici' generalno rijetko koristi i da se o njima slabo govori. To može biti zbog toga što ne mogu doći na red od drugih socijalno ugroženih kategorija stanovništva, penzionera i radnika, a i zbog još uvijek prisutne 'egzotičnosti i novosti' termina beskućnik, koji se prije asocirao sa Zapadom. Tako se i danas ta imenica vezuje za metropole zapadnog svijeta i vizuelno smješta pod mostove, u napuštene zgrade ili na ulice urbanih centara, a prosjaci, Romi, 'alkosi i đankiji', te druge socijalno ugrožene kategorije koje svakodnevno viđamo na ulici se ne nazivaju beskućnicima, iako mnogi od njih to po definiciji jesu. Zbog toga nisu toliko ni sablažnjive izjave da kod nas nema beskućnika, iako je potreban zavidan nivo sljepoće da se svakodnevno previde pobrojane kategorije. Ono što je meni, pak, zasmetalo u vezi sa ovim terminom, jeste njegovo vezivanje s nogometom.

 

Svjetsko takmičenje beskućnika u malom nogometu postoji još od 2003. god i cilj mu je da poveća svijest o toj kategoriji stanovništva. Bosna i Hercegovina od 2011. zadovoljava uslove za učestvovanje, a nosilac projekta ispred BiH je HO Međunarodni forum solidarnosti EMMAUS, na čijoj stranici stoji sljedeće: ''Projekat Svjetskog prvenstva beskućnika ima za cilj pozitivnu stranu nogometa usmjeriti na teško socijalno ugrožene osobe i druge marginalizirane ljude u društvu, kako bi putem sporta promovisali potrebu za pomoć tim ljudima. Jedan od najvažnijih ciljeva je socijalno uključivanje sudionika, koja se pokazala kao najuspješnija strategija u mnogim državama.” Tako su bh. beskućnici 2013. godine bili viceprvaci Evrope, a prošle godine su osvojili srebro na Svjetskom prvenstvu. Međutim, i pored tog sjajnog uspjeha, ne bih rekla da je to imalo odjeka i učinilo mnogo za poboljšanje položaja bh beskućnika. I pored plemenite ideje koja stoji iza takmičenja, problematično mi je što se beskućnici stavljaju u ulogu nogometnih zabavljača publike, umjesto da im se ponudi druga vrsta resocijalizacije ili pomoći, te pokuša pronaći sistemsko rješenje.

 

 

Inače, načini predstavljanja beskućnika u medijima su često sramotni i neukusni, iako se veoma često prodaju baš pod idejom 'podizanja svijesti' o problemima te populacije. Najčešće se spominju kao brojke, anonimne žrtve hladnoća, poplava ili drugih elementarnih nepogoda, dok se pojedinačni slučajevi predstavljaju ako se radi o nekoj vrsti kurioziteta. Sjetimo se Slavika, modno osviještenog beskućnika, kojem je ukrajinski fotograf dvije godine slikao odjevne kombinacije. U 'projektu' 'Sva lica holivudskih beskućnika' su predstavljena, je li, lica holivudskih beskućnika, izbrazdana teškim životom i patnjom, i funkcija im je da naglase autorovu ideju o kontrastu sa holivudskim glamurom i luksuzom. 'Beskućnik zlatnog glasa' je postao 'planetarno poznat', nakon što su ga slučajno snimili dok priča kao televizijski voditelj. Dakle, u svim ovim primjerima estetike bijede, beskućnicima se ne pristupa kao ljudima, nego kao bizarnostima ili nositeljima autorove ideje koja pak služi promociji samog autora, pri čemu je njihovo beskućništvo karakteristika koja ih određuje prije svih drugih. Zanimljivi su samo kao neka ulična, savremena varijanta freek show-a. 

 

Tekst  koji mi je nedavno privukao pažnju bavio se i problemima s kojima se susreću beskućnice za vrijeme menstruacije, u Velikoj Britaniji. Dok se kondomi i druge higijenske potrepštine u skloništima dijele besplatno, to nije slučaj sa ulošcima i tamponima, pa je novinarka odlučila da intervjuiše nekoliko beskućnica o načinima snalaženja u tom periodu. Cilj teksta je, također, bilo povećanje svijesti o ovom problemu koji jeste problem, ali mi se sama akcija čini kao odličan primjer onog što bih nazvala 'licemjerjem liberalnog feminizma', bez obzira na autoričine intencije i njeno izjašnjavanje. Umjesto da se o problemu beskućnica progovori na sistemski način i prozovu krivci koji su ih doveli do toga gdje jesu, inistira se na problemu koji je marginalan u odnosu na njihovu cjelokupnu situaciju. Drugim riječima, država se ne proziva zato što beskućnice postoje, nego zato što oporezuje uloške! Valjda zato srbijanska novinarka ni nije došla do te teme, kad je inspirisana spomenutim tekstom došla u jedno beogradsko prihvatilište. Usljed problema i bijede koje je tamo zatekla, ulošci jednostavno nisu uspjeli doći na dnevni red.

 

 

Također, vrijeme u kome živimo kao da je još nenaklonjenije beskućnicima nego što su bile prethodne godine i radi se na metodama njihovog isključivanja i smanjenja vidljivosti. S tim u vezi se koristi i termin tzv. 'defensive architecture', odbrambene arhitekture. Alex Andreou, koji je i sam bio beskućnik, nedavno je u Guardianu objavio sjajan članak o svojim iskustvima i sve prisutnijem aparthejdu. U Manchesteru, Londonu, New Yorku, Hamburgu, Kini... su na strateškim mjestima, onima koja bi inače bila napučena beskućnicima (nadvožnjaci, zidići i trotoari ispred luksuznih dućana i knjižara, klupe u bogatim četvrtima), instalirani šiljci i prskalice kojima je jedini cilj da ih otjera odatle. Oduzimaju im se, dakle, i javne površine zbog neugode koju njihovo prisustvo izaziva u 'kućnicima'. Istovremeno, opet u skladu sa globalnim licemjerjem i proturiječnostima, imamo Svjetski dan beskućnika, koji se obilježava 10. oktobra svake godine. 

 

Bosanski beskućnici još nemaju taj problem, budući da su, kako rekoh na početku, još prilično nedefinisana kategorija, pa se često ni ne vide dok spavaju po klupama u parku ili autobusnim stanicama. Spominju se samo u vezi Svjetskog nogometnog prvenstva, a i tu zadobijaju lokalni kolorit i njima se manipuliše u svrhu domaće ideologije, pa se tako pojavio i tekst pod nazivom: Balkanski fudbaleri beskućnici zajedno protiv mržnje i podjela. Tu se, na jedan posve nadrealističan način, spominje udruživanje regije kroz savezništvo reprezentacija beskućnika!

 

Selektor Škrebo kaže: "Kroz okupljanja, utakmice i takmičenja međusobno se druže, a potom pomažu jedni drugima u prevazilaženju brojnih problema. Reprezentativci su iz cijele BiH, odnosno oba njena entiteta. Na terenu svi srcem se bore za svoju zemlju…(...)’’, ''U reprezentacijama beskućnika BiH, Hrvatske i Slovenije ističu kako imaju izvanrednu saradnju, kao i da se na svakom koraku "zajednički bore protiv politika mržnje i podjela". Selektoru Škrebi i reprezentaciji najiskrenije čestitam i želim im dalji uspjeh na takmičenjima! Nisu oni krivi što ih je zapalo da budu beskućnici baš u BiH i što im je, umjesto brige za vlastitu egzistenciju, zapalo pod dužnost i udruživanje entiteta i regije, iako ih se ovi sjete od takmičenja do takmičenja.