Bakir Izetbegović i Dragan Mektić zloupotrijebili su svoje pozicije - prvi da zatraži sankcije zbog reakcije djevojke na njegovu automobilsku pratnju, a drugi da analizira zdravstveno stanje autora koji je pisao o njemu. Što medijsko izvještavanje o tim događajima govori o javnosti i njenom ukusu?

foto: pixabay

Tranzicijski put Bosne i Hercegovine od troplemenskog konstitutivnog uređenja do demokratije zapravo je niz odnosa koje zbir zajednica u BiH mora uspostaviti da bi postao društvo. Stoga nije ispravno reći da je Bosna i Hercegovina društvo u tranziciji, nego da je zbir zajednica u tranziciji ka društvu.

Dvije vijesti ili interpretacije dva događaja, bosanskohercegovačkoj zajednici javnih mnjenja podarili su tačan opis zbog čega Bosna i Hercegovina nije društvo, i zbog čega na koncu nema ni javnost. Prvu vijest je objavila najtiražnija dnevna tiskovina u Bosni i Hercegovini, Dnevni Avaz: Skandal: Amerikanka pokazala Bakiru Izetbegoviću srednji prst pa završila u policiji!, a drugu je objavio RTRS na svom portalu: Mektić ponovo napada novinare i to medicinskom dokumentacijom (VIDEO).

Dragan Mektić, ministar sigurnosti u Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, objavio je dokument za koji tvrdi da je zdravstveni karton Josipa Šimića, autora na portalu Dnevno.ba. Objašnjavajući navodno zdravstveno stanje Šimića, ministar je tvrdio da autor u saradnji sa državnom tužiteljkom Gordanom Tadić radi protiv njega. Mišljenje tužiteljke nije niko objavio, a Šimić je najavio tužbu protiv ministra. Istog dana, samo nekoliko kilometara dalje od zgrade Savjeta ministara BiH, L.F.P. (26), državljanka Sjedinjenih Američkih Država i njezin neimenovani prijatelj, državljanin BiH, privedeni su u II Policijsku upravu u Sarajevu. Amerikanka je kao suvozačica iz automobila pokazala srednji prst ka jednom od automobila sa zatamnjenim staklima. Ispostavilo se da je to pratnja Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, te da je srednji prst uperen direktno ka njemu. To privedena L.F.P. i njen prijatelj nisu znali. Kako saznaje Avaz, Izetbegović je lično tražio da djevojku privedu, a onda joj je izrečena kazna za kršenje čl. 8, stava 1a, Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira Kantona Sarajevo prema kojem će se sa 100 KM kazniti onaj “ko na javnom mjestu narušava javni red i mir svađom, vikom, nepristojnim ili drskim ponašanjem”.

Što je najvažnije o ta dva događaja? Upravo to što im je zajedničko: dvojica političara su iskoristila političku poziciju za svoju korist. Tako oni svojim primjerima govore šta smatraju legitimnim.

Mediji su objavili da je Amerikanka privedena zbog pokazivanja srednjeg prsta Bakiru Izetbegoviću, ali nisu doveli u pitanje to što je on poslao policiju da privede nekog jer mu je pokazao srednji prst. Objavili su da je Dragan Mektić optužio autora da radi protiv njega, ali nisu ispitali zbog čega i kako ministar napada autore zbog tekstova koje pišu.

Privođenja i napadi

Pokazivanje srednjeg prsta ponajbolje komunicira poruku. Kulturološki gledano, simboliku tog gesta jednako doživljavaju u raznim kulturama i tradicijama komuniciranja. Amerikanka L.F.P. kažnjena je jer je Izetbegović uspješno dekodirao značenje. No, Izetbegović je napravio dva gafa ne vodeći računa o okolnostima. Doista je teško odlučiti je li gore to što Izetbegović nije uzeo u obzir da L.F.P. nije komunicirala poruku njemu, jer ga nije mogla vidjeti kroz zatamnjena stakla, ili što je ignorisao poziciju na kojoj se nalazi, kao i pretpostavljena očekivanja građana od nekog na takvoj poziciji i u takvoj situaciji.

Njegov lični ugled i ugled Bosne i Hercegovine narušen je upravo time što je po američku državljanku na putu ka Bjelašnici poslao policiju. Da je Izetbegović ignorisao potez L.F.P., ništa se ne bi desilo. Ovako izgleda da član Predsjedništva BiH četvrtkom oko podne pod pratnjom patrolira Sarajevom, i hapsi i privodi one koji mu ne odgovaraju.

Istovremeno, državni ministar sigurnosti bavi se radom pravosudnih institucija, tvrdi da Tužilaštvo preko novinara Josipa Šimića pokušava da ga diskredituje, čita Šimićeve statuse na Facebooku, komentariše njegovo zdravstveno stanje i iznosi stavove o podacima koje nipošto nije smio objaviti. U pozadini Mektićevog govora na konferenciji, na video zapisu koji je objavila TV Hayat vidi se da su se na Mektićeve izjave okupljeni smijali. UO BH Novinara osudio je javnu hajku na Šimića, ali pravi je problem što perspektiva o kojoj ta osuda govori nije postojala kod novinara i urednika prije nego su objavili ili priredili ovakve vijesti.

Idemo li ka javnosti?

Na Mektićevoj konferenciji za štampu nije postavljeno niti jedno pitanje otkud njemu kao ministru pravo da to uradi, niko nije pitao ko mu garantuje ovlasti da može objavljivati podatke o zdravstvenom stanju nekog novinara ili autora. Kakav je to javni ukus BiH ili percepcija legitimnog u javnosti ove zemlje kad ministar Mektić može objavljivati lične podatke autora koji piše o onome što on radi? Što o ugledu BiH i njene javnosti govori to što je Izetbegović naložio da djevojku koja mu je pokazala srednji prst hapse?

Kako će BiH ikada formirati javnost kad ni dva medija (RTRS prema Mektiću ima animozitet koliko i Avaz prema Izetbegoviću) nisu spremni pitati svoje “lake mete” ono što zaista jeste bitno, i vjerovatno jedino pitanje? Ko bi to Izetbegovića i Mektića u BiH mogao pozvati na odgovornost, ako ne Avaz i RTRS? Samo još BHRT, kao onaj javni servis koji bi trebalo da socijalizuje javnost da raspravlja o takvom ponašanju državnih ovlasti. Ipak, BHRT tome nije posvetio vrijeme u Dnevnicima 24. i 25. Augusta, a Avaz i RTRS tih dana jesu izvještavali, ali nedosljedno, izostavljajući bitno pitanje.

Zbiru zajednica javnih mnjenja, što se u BiH želi nazvati javnost, na putu da zaista i postane javnost stoje upravo ova dva problema: to što fokusiramo manje važno, ili što propuštamo priliku za potpunom, preciznom, korisnom, bitnom i posljedičnom viješću. Da BiH zaista jeste javnost, ovakve vijesti ne bi bile moguće. Prevashodno jer bi državnici znali koji je to domet kritike koji moraju podnijeti i kako se ponašati prema kritici. Pogotovo bi znali razdvojiti namjerno od nenamjermog. Ne bi ni bilo ovakvih incidenata da oni već nisu iskustvo i ukus gomile koja tranzitira u javnost.

Očigledno je da je javnost jedne države primorana živjeti s posljedicama odluka njenih političara ili državnika, kao i s rezultatima rada njenih medija. Samo je pitanje koja će od te dvije zajednice prva prestati zloupotrebljavati publicitet. I hoće li ona druga to prestati odmah nakon prve. U slučaju da javnost postoji, onda treba stvarno da se zapitamo kako će tek izgledati društvo, ako ga ovakva javnost bude socijalizovala. Ili bi se neko drznuo argumentovati kako je BiH ipak demokratsko društvo, i kako je ovo najviše što možemo kao zbir zajednica? Takva rasprava, kao i ove dvije vijesti i ova dva događaja, odgovaraju demokratskoj javnosti koliko i BiH demokratskom društvu.