Bowie i Dnevnici mog oca: Drugačiji narativi o Srebrenici

Bowie i Dnevnici mog oca: Drugačiji narativi o Srebrenici

Bowie i Dnevnici mog oca: Drugačiji narativi o Srebrenici

Dva dokumentarca prikazana na SFF-u daju uvid u iskonsku želju za kreativnošću bez obzira na okolnosti

Foto: Detektor.ba/Screenshot filma Samir Mehić Bowie – pisma iz Srebrenice

Jedan od načina uramljivanja određenih istorijskih događaja u domene kolektivnih sjećanja se između ostalog dešava i uz pomoć audiovizualnih medija. Razvoj tehnologije i mogućnost satelitskih odašiljača da šire slike mnogo većom brzinom nego dotad, omogućili su da rat u Bosni i Hercegovini postane i medijski događaj kojeg su ljudi pratili u realnom vremenu, sukob koji se publici sa strane objašnjavao uz pomoć pokretnih slika. Stvorene su opsežne arhive, a određeni materijali su se mogli koristiti kao dokazi na suđenjima.

U knjizi Iconic events, medijska znanstvenica Patricia Leavy analizira događaje koji su uz pomoć medija urasli u američko kolektivno pamćenje, od potonuća Titanica do 11. septembra. Nju prvenstveno zanimaju kontekstualne promjene medijskih reprezentacija i tvrdi da one više svjedoče o društvenim promjenama nego o događajima per se. Leavy definira ikonički događaj kao događaj koji doživljava intenzivne inicijalne interpretacije, pretvara se u mit unutar vlastite kulture i konačno je predstavljen i u okviru komercijalne kulture. Politički, ideološki, medijski i kulturni uticaj koji je rat u Bosni i Hercegovini ostavio za sobom je ogroman, a određeni događaji su prerasli okvire kolektivnog kulturnog sjećanja. Svakodnevno prikazivanje opsade Sarajeva te rušenja mosta u Mostaru su bile vizualne kulise 1990-tih, dio globalnog predočavanja rata na Balkanskom poluotoku, slike koje danas žive svojim životima, donekle čak i nevezane za narativ rata kojeg opisuju.

Snimci rata u Bosni i Hercegovini su tako zbog razvoja digitalne tehnike dovele i do neviđene dokumentacije počinjenih zločina. Jedan takav slučaj odnosi se na Srebrenicu i materijala snimljenog od jedinice Škorpiona, tokom egzekucija u julu 1995. U jednom od mnogih sablasnih trenutaka snimatelj požuruje likvidaciju jer ”baterija umire”. Kamera je u ovim trenucima i svjedok, i aktivni subjekt čina nasilja jer je sam trenutak ubijanja koreografirani performans stvoren da bi se dokumentirao. Morbidni materijal je sniman za određenu ”publiku”, ljude koji su sudjelovali ili podržavali etničko čišćenje. Između ostalog je to bio i razlog da se video mogao koristiti kao dokaz o počinjenim ratnim zločinima.

No rat u Bosni i Hercegovini nije bio samo satelitski, no i ”home video” rat. Obični su ljudi naime imali pristup jednostavnim kamerama i snimali dešavanja u svojoj neposrednoj blizini. Slike rata su u privatnim snimcima pokazivale mikro perspektive i lične priče, bilježene kao video hronike nenormalnih vremena. Privatni snimci lokalnih kamermana su bitni dokumenti ratnih svakodnevnica. Veliki dio materijala je dostupan na You Tube-u. Tako su naprimjer Ibro Zahirović (Filming Horror: How Videographer Captured Srebrenica’s Last Moments Before Genocide | Balkan Insight; In Srebrenica's Darkest Hour, a Videographer Shone a Light - New Lines Magazine) i Velid Delić (Video Messages from the Dead of Srebrenica | Balkan Insight) najpoznatiji video hroničari života u opkoljenoj Srebrenici a njihovi snimci daju uvid u jednu širu sliku opsade grada.

Dva filma koja se ove godine prikazuju na Sarajevo Film Festivalu i koja koriste pisane materijale i privatne arhive te na različite načine nijansiraju određene predodžbe o reprezentaciji genocida u Srebrenici su filmovi Samir Mehić Bowie – pisma iz Srebrenice, autorice Lamije Grebo iz Balkanske istraživačke mreže BiH, te Dnevnici mog oca, Ade Hasanovića.

Bowie je polusatna filmska rekonstrukcija dijelova života muzičara Samira Mehića, prije, i za vrijeme rata u Srebrenici. Autorica koristi raznolike načine oživljavanja talentovanog Samira, između ostalog kroz dramatiziranje pojedinih segmenata njegovog života uz pomoć glumca Igora Skvarice koji ga utjelovljuje. Dobijamo i uvid u i Mehićeva pisma slana preko Crvenog Krsta muzičkom kolegi i drugu Faruku Smajloviću. Pisma, intervjui sa prijateljima muzičarima i udovicom Nerminom, ali i pojedini privatni arhivski snimci čine priču o Mehiću bogatijom i nijansiranom. Pred nama se otkriva slika mladog čovjeka, potpuno nespremnog za jezivosti opsade i svakodnevnice ratne Srebrenice. Bowie živi radi muzike, ona mu daje sav smisao postojanja. Kroz korespondenciju sa bubnjarom Farukom, mi ulazimo u Bowieve intimne i egzistencijalne sumnje, ali i u trenutke u kojima je raspoložen, u kojima mašta o nekom životu i svakodnevnici koja je mogla biti a koja se nažalost nikad nije dogodila.

Hasanovićev film je donekle pokušaj rekonstrukcije sjećanja na rat kroz vizuru redateljevog oca Bekira. Za vrijeme opsade Srebrenice Bekir skupa sa prijateljima snima ratnu svakodnevnicu. Njihova alter ega ”Boys, Ben and John” se predstavljaju u lagano komičnom maniru no ubrzo shvatamo da je snimanje pokušaj da se u jednu ruku objasni i dokumentuje sav haos rata, a da je na drugi način pokušaj da se ostane koliko-toliko normalan. Život u Srebrenici postaje sve nepodnošljiviji a Bekir sve deprimiraniji što više vremena protiče. Materijal je ponekad isključivo dokumentarni, ali sadrži i sekvence u kojima se ključni incidenti rekonstruišu uz pomoć vojnika i drugih učesnika.

Dio snage filma proizilazi iz diskrepancije između snimaka mladog i energičnog Bekira koji se bori za svoje mjesto pred kamerom iako većinom snima ostale, zapisa iz dnevnika u kojem upoznajemo njegovu ranjivost i introvertnost te snimaka donekle grubog i suzdržanog oca familije koji ne želi da se prisjeća prošlosti. Bekirova trauma se samo nazire jer on o njoj ne želi da priča. Svaki Adin pokušaj da oca navede na reminiscenciju je uzaludan. Bekir je iritiran i gunđa, no u par navrata pomalo odškrinjava vrata prema prošlosti, možda i sam uplašen onim što nosi u sebi.

Hasanovićev film je duboko ličan ali ne i previše didaktičan. U jednoj sceni Adina majka Fatima, gledajući neki od snimljenih segmenata kratko konstatuje da skoro niko sa snimka koji prikazuje poveću grupu ljudi, nije preživio. Korespondencija sadašnjosti i prošlosti je na taj način fragmentirana i ostaje u vječnom diskontinuitetu. Ljudi sa snimaka nema i više ih nikad neće biti. Bekirovi su snimci važni dokumenti ljudskog postojanja, ali su istovremeno i melanholično prizivanje duhova, gledano iz današnje perspektive. Sličan utisak dobijamo gledajući i Bowie-a. Grebo nam oživljava protagonistu, njegove misli i strahove, ali smo istovremeno svjesni vječnog i nenadoknadivog gubitka.

Oba filma nijansiraju živote ljudi u srebreničkoj enklavi. Dobijamo uvid u detalje o kojima potencijalno malo znamo: o koncertima, o mijenjanjima žica kojih nema, o dizajniranju manjih turbina na vodi u koje su se priključivale baterije za kamere koje bi se tako punile. Dobijamo uvid u iskonsku želju za kreativnošću koja se ne da potpuno iskorijeniti, bez obzira na okolnosti. U Mehićevom slučaju je to muzika, nagon za sviranjem kao odmakom od svega, a u Hasanovićevom je to snimanje filmova, ne samo kao puko registrovanje stvarnosti već i kao sredstvo kreativnog izražavanja.

Ni Bowie a ni Dnevnici ne reduciraju svoje protagoniste na puke žrtve. U narativiziranju genocida u Srebrenici, ipak je bitno da dobijemo što kompleksniju sliku i ubijenih i preživjelih. Samo tako možemo graditi kredibilne mostove između ličnih i univerzalnih iskustava. Bekir u nekom trenutku nalazi ljubavnicu s kojom živi dok su Fatima i djeca zbrinuti na sigurnom. Snima je zaljubljeno, piše o njoj u dnevnicima. Ona je na kraju dana ta koja će materijal odnijeti na sigurno.

Oba filma izbjegavaju da o Srebrenici samo pričaju kroz optiku genocida, mada je on naravno sveprisutan. Vremenski ram je širi od samog jula 1995. tako da dobijamo uvid i u kontekst razvoja situacije u gradu i razvoj klaustrofobije koja postaje sve opipljivija.

Arhivski snimci su obilato korišteni u dokumentarnim filmovima o različitim segmentima rata u Bosni i Hercegovini zadnjih trideset godina. Veliki je dijapazon korištenog materijala, zavisno od svrhe, tematike, estetike i same forme filmova. Zbog same prirode novih otkrivanja i digitaliziranja arhiva, bilo privatnih ili javnih, još ćemo jedno dugo vrijeme na razne načine korespondirati sa prošlošću. Snimci pomenutih Ibre Zahirovića i Velida Delića tako dobijaju na snazi, daje im se prijeko potrebni kontekst i dramaturgija, uramljivanje u priče koje su veće od fragmentiranih materijala. Zahirovićevi snimci su inkorporirani u Grebin film, a već smo prije mogli gledati Srebrenica Cenotaph – Velid's Final Tape Harisa Prolića koji se koristi Delićevim snimcima ljudi u okruženoj Srebrenici. I Hasanović postupa na sličan način kada montira očev point-of-view u ličnu priču o traumi i medijaliziranim sjećanjima.

Već dugi niz godina smatram da je dokumentarna produkcija u regiji superiorna u odnosu na igranu. Veliki broj veoma kvalitetnih dokumentarnih filmova, ali i festivala svjedoči o inovativnim naratološkim, estetskim i formalnim načinima osvrtanja prema prošlosti. Filmovi koji kompiliraju već postojeći arhivski materijal nam mogu pomoći u mapiranjima naoko nepovezanih snimaka u nijansirane radove koje donekle mogu odgovoriti na neka pitanja. Bowie i Dnevnici mog oca se nastavljaju koristiti privatnim i javnim arhivima, i to čine snažno, donekle inovativno, autentično i istinito.  

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.