Negdašnji reisu-l-ulema Mustafa Cerić već drugi Bajram čestita koristeći svoju složenicu Hižaslav. Čemu mijenjanje samo jedne riječi u cjelokupnoj frazeološkoj konstrukciji „Bajram Šerif Mubarek Olsun“?

foto: zurnal.info

Od raspada zajedničke nam države, oformili su se pojedinačni projekti u nastojanju afirmisanja nacionalnog tijela kroz njegovu najplodonosniju i podatniju materiju – jezik.

Kao promjenljiv i različitim utjecajima podložan sistem, jezik predstavlja distinktivni marker koji povlači granicu između Nas i Njih, Naših i Tuđih, Pravih i Krivih – utoliko više što se od kraja rata naovamo konstantno vode polemike (nažalost, akademski neutemeljene i laičke) o mogućnostima postojanja formalno priznatih jezika koji su se izlegli iz jedinstvene srpskohrvatske, odnosno hrvatskosrpske jezgre.

U političkom smislu problem, dakako, nisu predstavljali dijelovi jezičkog kolača koji su i u samom gorespomenutom nazivu već naznačeni (hrvatski i srpski). Pitanje je bilo šta uraditi sa onim trećim, četvrtim, petim koji traže samostalno postojanje u smislu nacionalnog jačanja, ujedno zanemarujući i sve glasnije prigovore lingvista o propitivanju ovog dvadesetogodišnjeg insistiranja na razdvajanju jezika koji je, vrlo mogućno, jedinstven u lingvističkom smislu.

Hrvatska lingvistica Snježana Kordić je vrlo jasno i nedvosmisleno govorila (i dalje govori) o pojmu policentričnog ili polinacionalnog jezika koji je primjenljiv i na problematiku srpskog/hrvatskog/bosanskog/crnogorskog jezika, u smislu jedinstvene cjeline sastavljene od različtih nacionalnih varijanti jednog jezika. Drugim riječima, kako Kordić kaže, radi se o „standardnim varijantama jednog policentričnog jezika“ kakvi su većinski veliki jezici poput engleskog, njemačkog, portugalskog. Opet, da bi unutar jednog dijalekatskog kontinuuma nastali različiti standardni jezici, neophodno je da se uzmu različiti dijalekti za standard. To kod standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori nije bio slučaj jer je uzeta štokavica za standardni jezik. Tako je nastao policentrični standardni jezik.

Međutim, purizam – savremena južnoslavenska slabost – ukotvio se u procese standardizacije jezika i generiranja govornika u nacionalno osvještene jedinke sa iznimno čvrstim osjećajem pripadnosti. Pogledajmo samo višegodišnje insistiranje na artificijelnom bogaćenju leksike hrvatskog jezika – Nagradu Dr. Ivan Šreter koja se dodjeljuje za „najbolju novu hrvatsku riječ“ – svojevrsno takmičenje koje raspisuje hrvatski časopis „Jezik“. Tako su govornici hrvatskog jezika postali bogatiji za „zatipak“ (tipfeler), „ponovak“ (repriza), „dodirnik“ (touch screen), „uspornik“ (ležeći policajac).

Osnovni cilj tog konkursa (pobjednici su novčano nagrađeni) jeste pronalaženje adekvatne alternative za strane riječi koje su „preplavile“ hrvatsku leksiku, ali vjerovatno i opasno guše osjećanje nacionalnog ponosa i jedinstva koje se očitava kroz jezik. Jer, kako tumačiti potrebu za gotovo karikaturalnim leksemama koje, sasvim izvjesno, u kolokvijalnom govoru neće zaživjeti?

Vrijeme blagog naroda i blagoglagoljivih vođa

Vratimo se ponovo na dosadnu tezu o jeziku kao živom sistemu čije se postojanje manifestuje kroz njegove korisnike ili govornike, a utjecaji drugih jezika predstavljaju interferencije koje ne svjedoče samo o različitim lingvističkim, već suštinski kulturološkim promjenama – postaju amblemi jednog vremena i prostora, plodotvorni signali koji izazivaju stalnu promjenu jezičkog sistema. Dok bi se idealistički i utopijski moglo govoriti o dužnosti akademika i intelektualaca (naročito na ovdašnjim jezičkim katedrama) da brane nauku od apsurda, čini se da apsurd ipak nalazi i pronalazi svoju sigurnu luku u romantičarskim tlapnjama o jeziku kao duhu nacije naročito u akademskim krugovima.

Slučaj je to i sa susjednim težnjama za novim riječima, a ni Bosna i Hercegovina nije izuzeta od sličnih primjera.

Hižaslav Šerif Mubarek Olsun, reče negdašnji reisu-l-ulema Mustafa Cerić čestitajući Ramazanski bajram i uđe u historiju... lingvističku svakako ne, no historiju internet polemika. Kto je taj, da prostiš, Hižaslav? Ovakvo je Cerićevo objašnjenje:

Bajram nije bosanska riječ. Nije ni turska. Bajram je perzijska riječ: paδrām, patrām i pedram. Adaptirana je za turski jezik kao 'bayram', a znači doslovno 'svečanost', kako vjerska tako i svjetovna. Arapi za bajram kažu ’īd, što znači 'povratak' ili 'vraćanje' na proživljenu radost i sreću. Tragom ove dvije riječi na perzijskom i arapskom, odlučio sam naći moguću adekvatnu bosansku riječ za bajram. I našao sam je: HIŽASLAV!
Evo objašnjenja. Na starobosanskom 'hiža' znači 'kuća', a 'slav' je skraćenica od glagola 'slaviti' ili 'proslavljati'. Najveća čežnja svakog Bošnjaka je da se vrati svojoj hiži, da se vrati svome domu, da se vrati svome bosanskom korijenu, da se vrati svojoj radosti i sreći, da se vrati svojim oduzetim pravima na zemlju i državu. ’Īd, znači vječiti povratak sreći, pa je tako i za Bošnjaka vječiti povratak hiži veliko slavlje, to jeste BAJRAM, pa je tako HIŽASLAV, kao bosanska riječ, najbliža značenju riječi bajram kod Turaka i kod Arapa.    

Pođimo tragom prve izjave: Bajram nije bosanska riječ, tu je negdašnji reis potpuno upravu. Ovdašnji su jezici obogaćeni turcizmima u najvećoj mjeri, zahvaljujući dugotrajnim utjecajima orijentalne kulture i boravku izvornih govornika turskog jezika na ovim prostorima – historija koju već i ptice na grani znaju.

Turcizmi svakako zauzimaju važno mjesto u leksikološkim analizama, prevashodno zbog svoje prisutnosti i u hrvatskom i srpskom jeziku (potonji je bilježio prisustvo više od 8.000 turcizama; rječnička literatura također govori o obimnoj građi koju je Abdulah Škaljić objedinio u svom „Rječniku turcizama u srpskohrvatskom jeziku“).

I Cerić ove činjenice vjerovatno poznaje, ako ništa, kao aktivni govornik jednog od slovenskih jezika. Zašto onda insistiranje na traženju bosanskog ekvivalenta riječi „bajram“?

Uopće, zašto zamijeniti samo ovu riječ u cjelokupnoj frazeološkoj konstrukciji „Bajram Šerif Mubarek Olsun“?

Ostatak fraze također obiluje stranim-turskim-nebosanskim riječima. Međutim, ostatak fraze ne nosi tako jak simbolički potencijal kao Bajram. U Cerićevom tumačenju, adekvatna inačica je Hižaslav, autorska složenica nastala od riječi „hiža“ (kuća), dok je drugi dio morfem glagola „slaviti“, „proslavljati“. Riječ „hiža“ je staroslovenskog porijekla (hyza – koliba, kućica) koja je analogno prešla i u starobosanski, a koristi se i u čakavskom i kajkavskom narječju u istom značenju. Ovdje Cerić vjerovatno aludira na „hižu“ kao leksemu vrlo frekventnu u pjesmama Maka Dizdara, ali i u Dizdarevim „Starim bosanskim tekstovima“. Ova se veza ne može zanemariti znajući da su temelji lebdećeg „bosanskog duha“ zasnovani na konstruktu Crkve bosanske, srednjevjekovne bosanske države, stećaka i epitafa, nešto kasnije i Kulinove povelje i prekidu tog historijskog kontinuuma razvitka i bujanja bosanske pismenosti, a posredno i književnosti dolaskom Osmanlija.

Cerić još sužava ovo simboličko polje bosanstva na bošnjaštvo, odnosno deklarativno muslimanstvo, govoreći o vjekovnoj čežnji svakog Bošnjaka da se vrati svom domu – svojoj hiži. I ovdje dolazi do zamjene teza u kojoj se Bajramu kao religijskom prazniku odriče aura duhovnosti i priskrbljuje nacionalni predznak samom tvrdnjom da je ovaj žuđeni povratak domu imperativ ne samo bosanskog/bošnjačkog, već i bajramskog duha.

U Cerićevoj proročkoj viziji nema mjesta individualnom aspektu religije niti razdvajanju svjetovnog i duhovnog – Bajram kao muslimanski praznik postaje još jedan povod za razgovor o kontinuitetu, legitimetu, žrtvama i agresorima, napadnutim i napadačima.

Bajram je vraćanje Bošnjaka bosanskom korijenu, što je u Cerićevoj eksplikaciji vraćanje „oduzetim pravima na zemlju i državu“. Kroz ovaj prijeteći element vjekovne otimačine, opet se želi na naoko nov način rukovati starim, izanđalim floskulama koje su od kraja rata pretresale sve ključne bh. političke stranke skupa sa odgovarajućim vjerskim vođama – floskule nacionalističkog, šovinističkog, duboko antagonističkog odnosa između uvijek zamućenih neprijatelja i jasno ocrtanih žrtava.

Ko oduzima prava na zemlju i državu? Da li je zaista najveća težnja svakog Bošnjaka „povratak svojoj hiži“? Ko je Ceriću dao pravo da govori u ime svakog Bošnjaka, kada već tako deklarativno zauzima stav narodnog telala?

Kao nekadašnji dugogodišnji duhovni vođa koji je davno izbrisao granicu između političkog i religijskog i vrlo umješno pokazivao na koji način njegova funkcija ima pozitivnog odjeka na vlastitu mu svjetovnu moć, Cerić i dalje nastavlja tragom ove unosne tradicije koja je bosanske muslimane itekako koštala u ekonomskom, političkom i, na kraju krajeva, i nacionalnom smislu.

Borba za našu (hiža)stvar

Laičko i neumjesno zadiranje u polje semantičkog potencijala bajramske čestitke predstavlja žalostan pokušaj selektivnog jezičkog purizma poduprtog isključivo političkim razlozima.

Zanimljiv je i trenutak u kojem Cerić odjednom traži „adekvatnu“ bosansku riječ -  u četvrtoj godini slučaja Konjević-Polje i borbe za pravo na bosanski jezik; u polemici o još jednoj školi u Jajcu u kojoj bi djeca odvojeno od svojih vršnjaka učila po bosanskom NPP-u; u momentu kada se još nisu smirile strasti oko Neretvanske deklaracije, tzv. dokumenta koji se pojavljuje kao „stražar na granici nacionalnog identiteta“, kako je naziva Enver Kazaz, i koji upravo akademike i studente koristi kao nosioce i zaštitnike svetog Naciona.

Uvidjevši da je stvoreno idealno tlo za jačanje i potpirivanje nacionalističke vatre (kao da je ikada prestala tinjati!), Cerić u svoju odbranu zove jezik, odnosno tobožnju potrebu čišćenja jezika od stranih elemenata i vraćanja vlastitom jezičkom potencijalu, odnosno jezičkim „seharama“, ne konsultujući se sa lingvistima, ne libeći se da po vlastitom nahođenju izjednačava duhovne aspekte jednog religijskog praznika sa jeftinim političkim težnjama, ne ustručavajući se da psihološki manipulira simbiozom nacije/kolektiva i religije, računajući vjerovatno da će naići na apsolutno oduševljenje.

Međutim, desilo se potpuno suprotno: pored različtih satiričkih obrta Cerićeve kovanice, jedan dio komentatora na društvenim mrežama negativno je reagovao na pokušaj promjene ustaljene čestitke, prozivajući Cerića zbog krajnje neozbiljnog odnosa prema vjernicima kojima je, sasvim razumljivo, ovaj praznik (kao i veliki dio religijskih obilježavanja) tradicijska konstanta u svim svojim aspektima.

Dodatna dimenzija povrede svetosti Bajrama leži i u činjenici da je riječ o negdašnjem prvom čovjeku Islamske zajednice od kojeg bi se najmanje (?) moglo očekivati ovakvo lakonsko raskusuravanje.

Međutim, dok projekat Hižaslav na mikroplanu predstavlja potpuno promašeni pokušaj manipulisanja jezikom kao bastionom nacionalne odbrane (u ovom slučaju, čistokrvnog bošnjaštva), sa druge strane govori o vrlo realnom stanju pitanja jezika u Bosni i Hercegovini i jasnog računanja na njegovo ustoličenje u vidu konkretnog elementa borbe za nacionalno pitanje.

Jezik je simbol nacije, a hiža je simbol tla na kojem nacija boravi. Cerićeva se računica ovdje pokazuje sasvim ispravnom; Hižaslav ne mora zaživjeti u bajramskoj čestitci, ali je pitanje bosanskog jezika u posljednjih nekoliko godina stvar od ključnog političkog značaja te nudi mnoštvo mogućnosti za unosno nacionalističko sravnjivanje računa gdje će „pravi“ Bošnjaci razumjeti šta znači „Hižaslav“, a ostali nerazboriti će naknadno shvatiti – ovo je finalna Cerićeva poruka. Do narednog Hižaslava...