Dok su jedni slavili kraj rata i povratak multietničnosti, drugi su proglašavali izdaju, gubitak teritorija i početak razdvajanja

foto: Canva / Ilustracija

Godinu u kojoj se obilježavaju tri decenije od zaključivanja mirovnog sporazuma koji je, uprkos skepsi u tadašnjim medijima, ipak zaustavio rat i masovne zločine u Bosni i Hercegovini, uzdrmala je i najveća politička kriza. Ona je uslijedila nakon presude Miloradu Dodiku, osuđenom za nepoštivanje odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, institucije proistekle upravo iz Daytona. Dodikovo djelovanje uglavnom se svodilo na pokušaje rušenja Bosne i Hercegovine, pozivanjem na „vraćanje izvornom Daytonu“.

I Bosna i Hercegovina, i Dejtonski sporazum ipak su opstali svih ovih 30 godina, a država i društvo i dalje žive u njegovoj realnosti.

Sporazum u vojnoj bazi Wright-Petterson, pored grada Daytona u američkoj saveznoj državi Ohio, parafiran je nakon višesedmičnih „mukotrpnih“ pregovora, kako su ih mediji najčešće karakterisali, 21. novembra 1995. godine. Tim povodom, a zahvaljujući Digitalnom arhivu Infobiro, koji je u povodu 30 godina uspostave mira u BiH priredio i izložbu naslovnica i odabranih članaka, podsjetili smo se kako su novine u Bosni i Hercegovini, ali i Srbiji i Hrvatskoj, dočekale ovaj sporazum.

Spajanje ili razdvajanje – dva Oslobođenja

Dan uspostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini od 2007. godine se, prema Zakonu o praznicima Republike Srpske, obilježava kao praznik u tom bh. entitetu, odnosno kao jedan od republičkih praznika.

Neposredno nakon dana parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sada već davne 1995. godine, stvari su u medijima na području pod kontrolom Vojske Republike Srpske izgledale bitno drugačije.

Dan koji se danas obilježava praznično i neradno, 30 godina ranije dočekan je kao „zaprepašćujući mir“, kako je to slikovito na naslovnici od 22. novembra 1995. opisao list „Oslobođenje“, kojem je u zaglavlju pisalo ratno i koji je izlazio na području „Srpskog Sarajeva“.

(Ovo „Oslobođenje“ pozivalo se na tradiciju sarajevskog „Oslobođenja“ nastalog 1943. godine. „Oslobođenje je izlazilo do 6. aprila 1992. (...) Odlukom Vlade Republike Srpske od 27. aprila 1994. godine obnovljen (je) rad NIŠP 'Oslobođenje'“, navodilo se u ovom listu, iako je sarajevsko „Oslobođenje“ nastavilo svoj kontinuitet i izlazilo tokom cijelog perioda opsade Sarajeva.)

Dok su novine na teritoriji pod kontrolom Vojske Republike Srpske stvari vidjele na jedan način, novine na teritoriji pod kontrolom legalnih bh. vlasti, odnosno Armije RBiH i HVO-a, bitno su različito prihvatili sporazum.

Prema dostupnim naslovnicama i člancima, novine poput sarajevskog „Oslobođenja“ i „Dnevnog avaza“, uglavnom su optimistično dočekali vijesti iz Daytona, naglašavajući pozitivne strane sporazuma: Bosna i Hercegovina u priznatim međunarodnim granicama, Sarajevo cjelovito, ali najvažnije od svega – prekid rata. S druge strane, mediji na području pod kontrolom Vojske RS, kao i uglavnom srbijanski mediji, iz sličnih razloga pokazali su nezadovoljstvo sporazumom, posebno stavkom prema kojem su dijelovi u i oko Sarajevo pod kontrolom VRS pripali Federaciji Bosne i Hercegovine.

Dok su bosanski novinari naglašavali kako Dejtonski sporazum pruža mogućnost opstanka multietničke Bosne i Hercegovine, srpski su ga vidjeli kao konačno razdvajanje. Tako sarajevsko „Oslobođenje“, u danima nakon parafiranja sporazuma, a povodom Dana državnosti BiH 25. novembra, prenosi vijest o obilježavanju godišnjice ZAVNOBIH-a uz naslov „Suživot – bosanski imperativ“ te prenosi saopštenje Srpskog građanskog vijeća „Ostajte ovdje“, kao i izjavu njihovog predsjednika i člana Predsjedništva Republike BiH Mirka Pejanovića „Ne idite iz Sarajeva“. U njemu pozivaju Srbe sa okupiranih područja koja su po mirovnom sporazumu pripali Federaciji BiH, da „ne pomišljaju otići iz svojih domova“.

„U Sarajevu ćemo svi imati priliku da gradimo bolju budućnost, da obnovimo međunacionalno povjerenje“, prenosi sarajevsko „Oslobođenje“ Pejanovićevu izjavu.

S druge strane, uz direktne kritike sporazuma, posebno teritorijalnog razgraničenja, srpsko „Oslobođenje“ prenosi izjavu ratne potpredsjednice Republike Srpske Biljane Plavšić kako „bolja strana (...) sporazuma jeste da smo se konačno odvojili od Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini“.

Dobrodošlica miru

„Mir dobija šansu“ optimistična je naslovnica sarajevskog „Oslobođenja“ od 22. novembra 1995. „Oslobođenje“ donosi osnovne odredbe sporazuma, posebno se fokusirajući na pitanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine, cjelovitosti Sarajeva pod kontrolom Federacije BiH, koridora za Goražde, te naknadne međunarodne arbitraže za Brčko. U tom trenutku teško je bilo predvidjeti kako će u svakodnevnom životu funkcionisati Bosna i Hercegovina, ali je izvještavanje „Oslobođenja“ odisalo optimizmom.

Prenoseći odredbe sporazuma iz Daytona, „Oslobođenje“ naglasak stavlja na jedinstvo Bosne i Hercegovine koje karakteriše zajednička valuta, vlada, predsjedništvo, te Ustavni sud – koji će također kasnije biti često osporavan, uključujući posljednju, već spomenutu krizu.

Pregovore u bazi Wright-Petterson pratili su svakodnevno uz naslove poput: „Pet minskih polja na mapama“, „Vidni optimizam“, „Odluka o ratu ili miru“, „Sporazum pun nesporazuma“, „Diplomatski manevri u Dejtonu“ i slično.

Nešto opširniji bili su nakon konačnog potpisivanja Dejtonskog sporazuma 14. decembra u Parizu. Dan kasnije, „Oslobođenje“ objavljuje „dobrodošlicu miru“ na naslovnoj strani, uz prenošenje izjave predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića kako je došlo vrijeme da se dokazuje nadmoćnost „modela višenacionalne zajednice i otvorenog društva“.

Pažnja je tih dana u „Oslobođenju“ posvećena ekonomskoj pomoći Bosni i Hercegovini i nadi u brz oporavak, te haškim optužnicama i hapšenjima ratnih zločinaca. U tom trenutku, fokusirani na mir i budućnost, niko još uvijek ne pravi određenu rekapitulaciju zločina počinjenih od 1992. godine. Masovni zločini se spominju usputno, a bosanski mediji naglasak stavljaju na informaciju da Srebrenica i Žepa, usprkos zalaganjima bh. delegacije, ostaju pod kontrolom „srpskog entiteta“.

Analizirajući reakcije koje u prva dva izdanja nakon parafiranja Dejtonskog sporazuma donosi „Oslobođenje“, primjetan je različit stav pojedinih političara u bosanskohercegovačkim vlastima. Optimizam pokazuju Izetbegović, zatim Haris Silajdžić, premijer Republike BiH i Federacije BiH, koji smatra da su sporazumom u Daytonu „sačuvane vitalne institucije i funkcije za put u reintegraciju BiH“, kao i član Predsjedništva Mirko Pejanović čija se izjava o pravičnom rješenju koje „osigurava cjelovitu BiH i Sarajevo, državnost BiH, povratak izbjeglica, kažnjavanje ratnih zločinaca, međunarodnu pomoć u ekonomskoj obnovi“ nalazi u izdanju „Oslobođenja“ od 22. novembra.

S druge strane, nalazi se i izjava Nijaza Durakovića, također člana Predsjedništva RBiH te predsjednika Socijaldemokratske partije BiH, koji smatra da je „jedno jasno – Bosna je podijeljena i u ovom trenutku nema razloga za slavlje“.

Umjereni optimizam „Oslobođenja“ možda je najbolje zaključiti citirajući kratki osvrt novinara Emira Habula: „Postoje mišljenja da su dejtonskim sporazumom otvorene opcije i reintegracije i podjele Bosne. Najvažnije je da je da topovi umuknu. Zbogom oružje! Ostalo je do politike“.

Vrijeme je pokazalo da je Bosna i Hercegovina ipak išla više putem reintegracije, nego podjele.

Slično piše i „Dnevni avaz“, koji je za naslov 22. novembra izdvojio jednostavnu, ali činjeničnu vjerovatno najvažniju vijest – „Kraj rata“. „Avaz“ je pružio osnovne informacije sa istim fokusom kao i „Oslobođenje“, uz prenošenje izjava Izetbegovića i Billa Clintona, tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

Mir su naravno dočekali i sarajevski magazini poput „Slobodne Bosne“ i „Dana“ – prvi uglavnom uz karikature koje su prikazivale novu realnost. „Dani“ u decembru donose i detaljniju analizu sporazuma koju je, pod naslovom „Zacrtana u Fojnici, dogovorena u Daytonu, razvaljena na terenu“, napisao novinar Zoran Pirolić.

Pirolić daje pregled dotadašnjih mirovnih planova, uz obrazlaganje osnovnih principa sporazuma iz Daytona. Uz naglasak pozitivnih strana, slično kao i drugi sarajevski novinari, naglašava kako međunarodno pravo ne poznaje slično državno uređenje – o čemu ćemo mnogo slušati u narednim godinama – te kako „nije nimalo jasnije u kojoj će mjeri (država) biti djelotvorna“.

Bosnom i Hercegovinom će, objašnjava Pirolić, upravljati „etnički principi koji u sebi latentno nose mogućnosti buduće destrukcije ove zemlje“. Etnički principi ostat će predmet diskusije do danas i opstat će uprkos različitim presudama i Evropskog suda za ljudska prava i realnoj neefikasnosti i blokadama koje je Pirolić već tada predvidio.

Ipak, kada se uzme u obzir Pirolićeva bojazan da će, u slučaju da između entiteta „ostane manji ili veći berlinski zid, ova (...) zemlja morati odreći sna o izgradnji super modernog auto-puta između Bosanskog Šamca, Doboja, Zenice, Sarajeva, Mostara i obale Jadranskog mora“, moramo zaključiti da je postdejtonsku BiH više karakterisala reintegracija. Uprkos uvjeravanjima vlasti entiteta Republika Srpska posljednjih mjeseci da „granica postoji“, Pirolićevog „berlinskog zida“ – nema. Doduše, „super moderni auto-put“ još uvijek nije dovršen, ali najviše kilometara nedostaje u federalnom dijelu BiH.

Bolju će prognozu Pirolić dati u drugom dijelu: „Ekonomski integracioni procesi nesumnjivo će dovesti i do povezivanja u drugim oblastima“.

Jedna Bosna iz dva dijela

Različita interpretacija Dejtonskog sporazuma počela je već u prvim medijskim izvještajima, a to se primjećuje i kroz izdvajanje citata iz različitih izjava.

Dok sarajevsko „Oslobođenje“ i „Dnevni avaz“ iz izjave američkog predsjednika za naslov i podnaslov izdvajaju činjenicu da Bosna i Hercegovina ostaje „jedinstvena država“, srpsko „Oslobođenje“ je iz iste izjave izdvojilo naslov „Bosna iz dva dela“.

Važnost svakog detalja u pravnim dokumentima, jezičkih konstrukcija i formulacija, dokazana je i u slučaju Dejtonskog sporazuma, pogotovo s obzirom da je original dokumenta na engleskom jeziku. Tako je Ured visokog predstavnika 2020. godine demantovao dugo njegovani narativ vlasti u bh. entitetu Republika Srpska saopštenjem kako „Bosna i Hercegovina nije sastavljena, već se sastoji iz dva entiteta“. Prvo bi trebalo značiti da su entiteti ti koji su se udružili i formirali Bosnu i Hercegovinu, a drugo da je Bosna i Hercegovina, nastavljajući svoje postojanje, samo teritorijalno reorganizovana. S obzirom da Ustav Bosne i Hercegovine, kao Aneks 4 Dejtonskog sporazuma, jasno govori da Republika Bosna i Hercegovina nastavlja svoje postojanje kao Bosna i Hercegovina, jasno je da je visoki predstavnik bio apsolutno u pravu, međutim, zanimljivo je vidjeti koliko, sasvim prirodno, u tom trenutku novinari nisu bili svjesni koliko će u budućnosti svaki rečenični sklop postati bitan.

Tako „Dnevni avaz“ u istom izdanju 22. novembra na naslovnoj strani kaže da, prema novom sporazumu, Bosna i Hercegovina ostaje jedinstvena država „sastavljena od dva entiteta“, a nekoliko redova ispod da će se „sastojati od dva entiteta“. Kod srpskog „Oslobođenja“ nalazimo ipak samo da je „sastavljena od dva entiteta“ – već tada sa namjernim izborom riječi ili slučajno, teško je reći – dok će za sarajevsko „Oslobođenje“ Bosna i Hercegovina biti „interno podijeljena“.

Za razliku od „dobrodošlice miru“ sarajevskog Oslobođenja, mediji sa područja pod kontrolom Vojske RS, prvenstveno srpsko „Oslobođenje“, kritički su dočekali vijesti iz Daytona, a pogotovo činjenicu da su i dijelovi Sarajeva i okoline pod kontrolom te vojske pripali Federaciji BiH.

„Javnost“ nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu, glavni grad Francuske naziva „gradom bez svjetlosti“, a prije toga u broju od 9. decembra na naslovnici piše „Srbi brane Sarajevo“. Srpsko „Oslobođenje“ tih dana donosi naslove poput „Ne damo Sarajevo“, „Ratni zločin je izgubiti rat“, te „Miru da – mapama ne“. U rubrici „stranačkih i drugih reagovanja“ donosi uglavnom kritike sporazuma, poput izjave „ministra vera Republike Srpske Dragana Davidovića“ kako niko nema pravo da „rasprodaje srpski narod i srpske zemlje“, kao i druge slične izjave: „Najveća izdaja“, „Izdali srpstvo“, „Berlinski zid na Drini“, „Mitska Bosna“ itd.

Većina ovih kritika i optužbi za izdaju upućena su delegaciji SR Jugoslavije u Daytonu, te konkretno predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću. Posebno je naglašena reakcija „predsednika Narodne skupštine Republike Srpske“ Momčila Krajišnika koji naglašava kako „delegacija Republike Srpske“ nije prihvatila sporazum – „ovaj paraf ne znači ništa ako ga u Parizu ne overe legalni predstavnici RS, a mi to nećemo učiniti ako se ne zadovolji minimum srpskih interesa“. Već 24. novembra, međutim, beogradska „Politika“ informisat će čitatelje o tome da su „predstavnici Republike Srpske“, među kojima je bio i Krajišnik, prihvatili sporazum koji je Milošević parafirao.

Isto tako će i Parlament Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine, ogromnom većinom prihvatiti mirovni sporazum, o čemu će izvijestiti sarajevski mediji.

Postoji jedna crta u izvještavanju medija iz Republike Srpske, bilo samoproglašene prije ili kao entiteta unutar BiH nakon Dejtonskog sporazuma, a tiče se odnosa sa međunarodnom zajednicom. „Strani plaćenici“ tada su bili „zapadni pokrovitelji i saveznici“, a „Amerikanci su bacili više bombi na Srbe nego zaraćene strane među sobom tokom tri i po godine rata“.

Prvo priznanje „Oslobođenja“ iz „Srpskog Sarajeva“ da je Dejtonski sporazum prihvaćen, rat završen, a Sarajevo ostalo cjelovito unutar Federacije BiH, uslijedit će u decembarskim brojevima, iako se i tada na Bosnu i Hercegovinu referiše kao na „bivšu BiH“, a „nade za multietničku BiH“ se karakterišu kao srušene. Najdalje će otići autor Zoran Žuža koji će u osvrtu pod naslovom „'Bleštavilo' licemerja“ 17. decembra 1995. godine istaći kako su „veliki kumovi još veće belosvetske političke mafije“ u Parizu krstili „još jedno svoje kretensko čedo – Uniju BiH“.

Zajedničke nadležnosti, potpisnici i garanti sporazuma, te visoki predstavnik

Možda neobično, ali na prvi pogled čini se da su srbijanski mediji i više nego bosanskohercegovački analizirali sam sporazum. To možda i nije čudno, uzimajući u obzir da su mediji u Bosni i Hercegovini uglavnom bili fokusirani na samo zaustavljanje rata, humanitarnu i ekonomsku pomoć, uz prenošenje glavnih odredbi sporazuma.

Beogradska „Politika“ na naslovnoj strani donosi izjavu predsjednika Srbije – „Milošević: Rat je završen, sada je vreme da se svi okrenu miru, izgradnji, ekonomskom oporavku“. Izjave su ovo karakteristične za Miloševića tih dana, kojeg je u sarajevskom „Oslobođenju“ Emir Habul lucidno opisao kao čovjeka koji se doima kao da „nema veze s ovim ratom, kao kakav aktivista Helsinškog komiteta s Islanda, što je vrhunac cinizma“. „Politika“ je, naravno, dosta prostora posvetila promjenama koje se tiču same Srbije i Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), što se vidi kroz naslov „Suspenzije sankcija Jugoslaviji“, dok 23. novembra već izvještava o „kraju blokade koja je trajala 1253 dana“, a kasnije i o „povratku Jugoslavije u Ujedinjene nacije“.

„Vreme“ možda i najdublje analizira kako će povratak izbjeglica, što je jedna od bitnih stavki sporazuma koju su uglavnom istakli svi mediji, izgledati u praksi. Tako se novinarka Liljana Smajlović u „Vremenu“ 27. novembra pita: „Ako i kada vojnik NATO bezbjedno sprovede muslimanske izbjeglice natrag do Foče (...) šta će učini vojnik NATO kada se na vratima njegovog štićenika pojavi novouseljeni domaćin“. Ispostavit će se ovo, u budućnosti, kao jedan od glavnih problema provođenja Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma koji definiše pravo izbjeglica i raseljenih lica na povratak.

Analizirajući dalje Dejtonski sporazum, odnosno njegove anekse, Smajlović demantuje današnje pozivanje Milorada Dodika na „povratak izvornom Dejtonu“ i vraćanju nadležnosti, tako što primjećuje da „Ustav dopušta mogućnost da se entiteti u budućnosti dogovore i o mnogo većem obimu nadležnosti zajedničkih tela“. Kako su tekli ti dogovori, u kojima je učestvovao i sam Dodik, znamo dovoljno.

Suprotno od bosanskohercegovačkih medija koji uglavnom pišu, ili uz strah ili uz nadu, o mogućnosti uspostavljanja paralelnih veza entiteta sa Jugoslavijom, odnosno Hrvatskom, Smajlović već tada primjećuje da Ustav poznaje „jedino termin specijalne paralelne veze“. U tekstu „Etnički izbori“ Smajlović možda i najdetaljnije analizira način izbora u Bosni i Hercegovini prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, naprimjer izbor članova Predsjedništva BiH („Musliman i Hrvat na teritoriji Bošnjačko-hrvatske federacije, a Srbin na teritoriji Republike Srpske“), što će u godinama koje će uslijediti biti uzrok više političkih kriza, presuda Evropskog suda za ljudska prava itd. Konstitutivnost sva tri naroda u oba entiteta osigurat će Alija Izetbegović, jedan od potpisnika sporazuma, žalbom Ustavnom sudu BiH, ali će načini izbora, uglavnom, ostati neprimijenjeni do danas.

U kontekstu krize spomenute na početku ovog teksta, nastale uglavnom oko interpretacije uloge visokog predstavnika, čini se da mediji u Bosni i Hercegovini neposredno nakon potpisivanja nisu davali veći značaj ovoj instituciji. Sarajevsko „Oslobođenje“ spominje posjete i sastanke visokog predstavnika međunarodne zajednice zaduženog za implementaciju sporazuma, konkretno Carla Bildta, ali osim toga ne analizira njegovu ulogu. Zanimljivo je da i ovom pitanju najviše pažnje posvećuje jedan srbijanski medij, ovaj put „Politika“.

„Značajna vlast nalaziće se u rukama takozvanog visokog predstavnika zaduženog za građanske poslove“, primjetit će novinar Darko Ribnikar, iako će Bonske ovlasti uslijediti tek kasnije.

Ko je potpisao, a ko garantovao Dejtonski mirovni sporazum

Iako se posljednjih godina predstavnici vlasti u Srbiji i Hrvatskoj konstantno pokušavaju predstaviti kao „garanti“ Dejtonskog sporazuma, čini se da su se toga dosjetili tek naknadno, jer se takva formulacija ne nalazi u tadašnjim medijskim sadržajima.

Sarajevsko „Oslobođenje“ 15. decembra 1995. navodi kako su predsjednici Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske „stavili potpise“, dok su „kao svjedoci i patroni“ iznad njih stajali predsjednici, odnosno premijeri Francuske, SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Španije i Rusije, „koji su zatim i sami parafirali sporazum“. Kao „garanti“ se navode NATO i velike sile. Kod ostalih medija nema ovakvih preciziranja potpisnika.

Čini se da se područja pod kontrolom HVO-a u Bosni i Hercegovini nisu trudila razviti medijski pluralizam, već su se oslanjali na medije iz Republike Hrvatske. Oni su, naravno, obavijestili o završetku rata u Bosni i Hercegovini, ali iznenađujuće šturo, kao da nemaju nikakve veze sa ratom u BiH.

„Slobodna Dalmacija“ informiše čitaoce da je „potpisan sporazum o miru“. „Vjesnik“ također donosi vijest na naslovnici „Potpisan sporazum o miru u BiH“, karakterišući ga kao „svjetski događaj godine“. Splitski dnevni list donosi vijesti i o podizanju optužnice protiv čelnika HVO-a i „Herceg-Bosne“ uz naslov „Srednja Bosna ne da svoje junake!“ Haške optužnice, i još više nemogućnost haških optuženika da se aktivno bave politikom, bila je tema i u sarajevskim medijima, uz kritike Tuđmanu koji je unaprijedio Tihomira Blaškića uprkos optužnici.

Izuzetak u hrvatskim medijima je, naravno, Feral Tribune koji je na sebi svojstven način cijelu naslovnicu posvetio Dejtonskom sporazumu uz karikaturu zagrljenih Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića u krevetu i naslov „Jesmo li se za to sporili?“

Trideset godina od Daytona, iako se u javnosti često ističe kako je on zamišljen kao „privremeno rješenje“ – što također ne nalazimo u tadašnjim medijskim tekstovima – Bosna i Hercegovina i dalje živi uređena ovim sporazumom. I opstaje. Narativi i medijski naslovi su, naravno, znatno drugačiji.  

___