„Rođen sam u gradu Fiume (mađarski naziv za Rijeku, op. A.L.), odrastao u Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Minhenu. Ja sam mješavina Austrougarske: Mađar, Hrvat, Nijemac i Čeh… imam mađarski pasoš, ali nemam domovinu. Moj maternji jezik je njemački.“

Godinu dana pred ustoličenje naziva Großdeutschland (Velika Njemačka), odnosno godinu uoči smrti, objavio je tjeskoban roman pisan u prvom licu jednine. Pripovjedač, učitelj zatečen u situaciji da učenika mora uvjeravati da i “crnci su ljudi”, suočava se sa zlokobnom reakcijom okruženja. Upozoren je da braniti crnce znači sabotirati domovinu. Na koncu: učitelju se nudi preseljenje u Afriku. Crnca poslati crncima. Neger zu den Negern. Čitalac, naravno, osjeća da je Afrika eufemizam za logore. U romanu tih logor(ovanj)a još uvijek nema, ali ima onih gdje se učenici podučavaju vojnim vještinama i bespogovornoj lojalnosti.

Ödön von Horváth je bio nepripadajuća osoba. Osoba nesklona čak i potpisivanju pod zajednička saopštenja pisaca. Kada su austrijski pisci u emigraciji poslali apel kongresu PEN centra, odbio se potpisati. Niti je emigrant, niti austrijski pisac, objasnio je. Tek: Ödön von Horváth. Nepripadanje u vremenu kada postoje samo crnci i bjelci, znači uvijek: biti crnac.

Da li u vrijeme kada mu je oduzet pasoš, brisan je i sa spiska pisaca. Sa onog spiska nad kojim bdije Reichsminister für Volksaufklärung und Propaganda i Präsident der Reichskulturkammer. Riječju: Goebbels.

Sa spiska živih biće prebrisan u Parizu gdje je stigao nakon Anschlussa. Sahranjen je na pariškom groblju Saint-Ouen. Nakon pola stoljeća posmrtni ostaci će biti prenešeni u Austriju. Tako je bečko groblje Heiligenstadter Friedhof dobilo prvog slavnog stanovnika. Pred njegovim nadgrobnim spomenikom na kojem je uklesan križ nehotice se preispitujete: Koje se godine Ödön von Horváth odrekao katoličanstva, nikada se ne odrekavši Boga? Bijaše li već 1930-te?

Još uvijek je živ interes za njegove romane, novinske tekstove a naročito drame. Blizak mi je razlog jednog engleskog dramatičara: I sam sam raseljena  osoba. Odrastao sam u Egiptu. Tamo sam krenuo u školu. Nakon povratka kući u Veliku Britaniju osjećao sam se strancem.

Smrt Ödöna von Horvátha je poslastica u tekstovima namijenjenim publici željnih bizarnosti. U svojim sjećanjima iz emigrantskih dana Klaus Mann pominje kako je Ödön von Horváth pred dolazak u Pariz, na proputovanju kroz Amsterdam bio kod žene koja proriče sudbinu. Ova mu je predskazala da će u Parizu doživjeti ''najveću pustolovinu svog života''. Četvrti dan po dolasku imao je dogovoren sastanak sa režiserom koji se interesirao za dramatizaciju njegovog romana. Razgovor je obavljen na obostrano zadovoljstvo i pisac je mogao trljati ruke: Toliko novca! To je ona pustolovina? Dok se vraćao u prenoćište iznenada se na Pariz obrušila oluja. Slomljena grana s jednog od stabala na aveniji Champs-Élysées je pala na vrat pisca kao sječivo giljotine. Češće se pomene ime onog drveta (divlji kesten) nego naslov Horváthovog posljednjeg rukopisa. Hommage mu je na ovim prostorima, vjerovatno ne htijući, nedavno učinila jedna mala prevodilačka proizvoljnost. Film njemačke redateljice Marie Schrader, inspirisan emigrantskim danima austrijskog pisca Stefana Zweiga, u originalu ima naslov Vor der Morgenröte. Dakle: Prije svitanja. Pretpostavljam da je ovdašnji slijedio onaj na engleskom. Tamo su ga preveli sa Farewell to Europe. Duh Brexita? Nisam sigurna, ali mi se takav prevod čini zgodnim, jer podsjeća na roman koji je Ödön von Horváth počeo pisati pred dolazak u Pariz i koji je, naravno, ostao nezavršen. Pisao ga je na njemačkom jeziku, ali mu je dao francuski naslov. Adieu Europa. Zbogom Evropi. Vrijedi ga zapamtiti. U onim je okolnostima Zbogom Evropi imalo stostruko bitnije razloge. Bježeći iz Evrope evropski su se crnci uzdali u Novi svijet. U Ameriku, i Sjevernu i Južnu. U Utopiju? Prema Adieu Europa iz tridesetih godina prošlog vijeka Brexit je majušni kapric. Au revoir. Do viđenja vis-à-vis Zbogom .

Nigdje se ne pominje da je u vrijeme kada je Ödön von Horváth stigao u Pariz, grad bio u znaku Svjetskog fudbalskog prvenstva (Coupe du Monde 1938). Razlog postoji. Ime mu je Matthias Shindelar i jedan je od najblistavijih fudbalera koje je Austrija ikada imala. Da se nije desio Anschluss, u Parizu je trebao biti Matthias Shindelar a ne Ödön von Horváth.

Na Coupe du Monde 1938 austrijska reprezentacija se kvalificirala, ali je u međuvremenu (12. marta 1938. godine) Austrija pripojena Njemačkoj. U aprilu je na bečkom stadionu Prater upriličen susret najavljen kao Anschlussspiel. Conection game. Igra povezivanja. Stadion je bio okićen svastikama i u znaku slogana Ein Volk, ein Reich, ein Führer. Jedan narod, jedna država, jedan vođa. Austrijski tim je propustio (što li, Bože?) mnoge šanse. A onda se u posljednjih dvadeset minuta prestao suzdržavati. Austrija:Njemačka 2:0.

Onda je austrijski tim prebrisan. I rezultat 2:0 se nastojao što prije zaboraviti. Prebrisati. Od sada: Ein Volk, ein Reich, ein Führer, ein Team. Odabranim je austrijskim igračima ponuđeno mjesto u njemačkom timu, a sa njim i učešće na predstojećem svjetskom fudbalskom prvenstvu. Coupe du Monde 1938. Počašćen ponudom bio je i Matthias Shindelar, jedan od one dvojice koji su idilu Anschlussspiela  narušili (neplaniranim) golovima. Ponudu je odbio. Iduće godine, 23. januara, pronađen je mrtav u bečkom stanu. Zaključak zvanične istrage je: trovanje ugljen monoksidom. Plinska instalacija u stanu zna biti pogodnost za samoubice, ali i za egzekutore.

Petnaestog marta iste godine vojnici Trećeg Reicha su umarširali u Prag. I ovaj datum pripada priči o nesretnom fudbaleru. Matthias Shindelar je zapravo bio Matěj Šindelář. Rođen je 1903. godine u Kozlovu, češkom selu koje je tada pripadalo Austro-ugarskom carstvu. Otac Jan Šindelář, kovač. Majka Maria, rođena Švengrová, domaćica. Porodica mu je bila katolička, ali se u naknadnom aranžiranju biografije neko silno (ali neuspješno) trudio otkriti kap krvi koja, rečeno jezikom Horváthovog romana, pripada crncima. Uzgred, na nadgrobnom spomeniku fudbalskog Mozarta dominira kamena lopta. U Beč su se Šindelářovi preselili 1905. godine. Mladi Matěj/Matthias je počeo šutirati u ulici distrikta Favoriten – u to vrijeme poznatom po velikoj češkoj zajednici.

Sahranjen je na centralnom bečkom groblju na kojem počiva i Ludwig van Beethoven. U vrijeme kada je austrijski tim stekao titulu Wunderteam Matthias Shindelar je prozvan Mozart. Zbog gracilne građe dobio je i nadimak Papierene. Papirnati.

Da je Papirnati prihvatio ponudu željeznog Rajha (Drittes Reich), bio bi u Parizu onaj dan kada je Ödön von Horváth poginuo. Oluja se na Pariz sručila 1. juna. Trajala je još jedan dan. Četvrtog juna je počeo Coupe du Monde 1938. Dan prije je u pariškim novinama objavljena osmrtnica koju je potpisao austrijski književnik Joseph Roth: „Ödön von Horváth, jedan od najboljih austrijskih pisaca...''  Ali, jedan od najboljih austrijskih fudbalera je u vrijeme smrti jednog od najboljih austrijskih pisaca bio u Beču. Tamo to nije mogao saznati. Za bečke novine je Ödön von Horváth već bio prebrisan.

Tada na scenu stupa tim čija će grupna fotografija na Svjetskom fudbalskom prvenstvu 1938. godine ostati zapamćena po rukama podignutim na: Heil…! Ali, u fudbalu ne presuđuju ruke, nego noge i glava. Njemački tim je prebrisan već nakon prvog meča. To bi se moglo prihvatiti kao majušna istorijska Pravda. Premda, kad prelistate hroniku tog vremena zaustite ono naivno pitanje kako je moguće da se uopće… igralo? 1938. godina je, pa i pripadajuće mu fudbalsko prvenstvo, povijesti zavještala lice sažeto u riječima što ih je u jednom od pisama Stefanu Zweigu sročio Joseph Roth: „Sve vodi novom ratu. Uspjeli su ustoličiti varvarstvo. U paklu smo.’’ Ubistva, samoubistva. Dok se odvijao fudbalski spektakl, ljudi su, rečeno riječima Klausa Manna ‘’vrijedno umirali.’’