Fotografisanje ratnog zločina
Fotografisanje ratnog zločina
22/07/2015
Dok se Jugoslavija raspadala, fotoreporter Ron Haviv je fotografisao srpskog paravojnika kako nogom udara bosanskog muslimana. Ovaj prizor je postao simbol bijesa i otpora u BiH, ali kada je zloglasni paravojni vođa Arkan za to saznao, obećao je da će se napiti Havivove krvi.
Ron Haviv o ovom iskustvu govori sa Dr. Anthonyjem Feinsteinom, jednim od vodećih svjetskih stručnjaka za psihološke posljedice rata na novinare na prvoj liniji.
Tekst je originalno objavljen u The Globe and Mail pod nazivom „Capturing a war crime“. Prenosimo ga uz dozvolu autora i uredništva, kojima se zahvaljujemo. Veliko hvala Senadi Kreso za ustupanje kontakata sa Ronom Havivom, te samom Havivu koji nam je proslijedio kontakte sa autorom teksta i redakcijom The Globe and Mail.
FOTO: Arkanovi Tigrovi ubijaju i nogama udaraju civile Bošnjake za vrijeme prve bitke za BiH u Bijeljini, 31.03.1992. godine. Ova srpska paravojna jedinica je odgovorna za ubistvo na hiljade ljudi za vrijeme rata u BiH, a protiv Arkana je kasnije podignuta optužnica za ratne zločine. Ova fotografija i niz fotografija koje je prate u ovom tekstu su korišteni kao dokaz pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine za podizanje optužnice protiv srpskih vođa i za njihovo osuđivanje. (Autor: Ron Haviv/VII)
S engleskog prevela Kanita Halilović.
Dr. Anthony Feinstein
Fotoreporteri su ključni svjedoci globalnih događaja. Mi, čitaoci na sigurnom kod kuće, kroz njihov objektiv dobijamo djelić vizuelne stvarnosti sa mjesta razorenih ljudskom rukom ili prirodnim katastrofama. Kao što su pokazali nedavni događaji, kidnapovanje radi otkupa i ubijanje radi širenja terora čine novinarstvo sve opasnijim. Zbog toga se novinari suočavaju sa većim izazovom nego ikada ranije u smislu fizičke i emotivne sigurnosti.
Dr. Anthony Feinstein, psihijatar sa Sunnybrook Health Sciences Centre i profesor Univerziteta u Torontu, među vodećim je svjetskim stručnjacima za psihološke posljedice rata na novinare sa prve linije.
U ovom tekstu Dr. Feinstein razgovara sa Ronom Havivom, nagrađivanim američkim fotoreporterom koji je pokrivao više od 25 sukoba, uključujući raspad Jugoslavije 1991-1995. godine. Njegov rad na Balkanu je korišten kao dokaz za podizanje optužnice protiv ratnih zločinaca pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu.
Fotografisanje ratnog zločina
U knjizi Rudyarda Kiplinga The Light that Failed, koja je objavljena 1890. godine, on prikazuje stranog dopisnika čija „iskustva potiču od vremena nastanka revolvera ... [koji je] uvijek počinjao razgovore s viješću da će na proljeće biti problema na Balkanu.“
Stotinu godina kasnije, američki fotoreporter Ron Haviv je stigao na Balkan i otkrio da se nije puno toga promijenilo. Dugotrajne etničke napetosti su lagano vrile, a Jugoslavia samo što se nije raspala u građanskom ratu. Havivova prva stanica je bila Ljubljana, glavni grad Slovenije, koja će se uskoro odcijepiti. Odatle je otišao u Hrvatsku, gdje je upoznao Željka Ražnatovića, poznatog kao Arkan, srpskog nacionalistu i profesionalnog kriminalca, koji je bio vođa vlastite paravojne jedinice, Srpske dobrovoljačke garde, takođe zvane Arkanovi Tigrovi. Haviv je u to vrijeme radio s jednom fotoreporterkom, Alexandrom Boulat. „Alex je bila prelijepa i veoma šarmantna i pitali smo [Arkana] možemo li napraviti njegov portret,“ prisjeća se on. „Rekao je svojim ljudima da stave maske, popeli su se na tenk, on je stao ispred tenka i neko mu je dodao živo [mladunče] tigra, te smo mi napravili tu sliku.“
FOTO: Vođa srpskih Tigrova Željko Ražnatović, poznat kao Arkan, pozira sa svojom paravojnom jedinicom u Erdutu, u Hrvatskoj, u jesen 1991. godine. Arkanovi Tigrovi su odgovorni za veliki dio etničkog čišćenja koje se dogodilo na početku rata u BiH. (autor: Ron Haviv/VII)
„Arkan je tu sliku obožavao,“ prisjetio se Haviv, kome je ona omogućila pristup Tigrovima. Tada su se domine Jugoslavije već rušile, a Haviv je sljedeći put sreo Arkana u Bosni, u gradu koji se zove Bijeljina. Podsjetio je Arkana da je on napravio onu sliku s tigrom. “Zatražio sam njegovu dozvolu da idem s njim i njegovom jedinicom dok, prema njegovim riječima, čiste grad od muslimanskih fundamentalista.“ Arkan je pristao i ta će odluka imati dubokosežne posljedice i za njega i za Haviva.
AUDIO: Haviv opisuje susret s paravojnim vođom Arkanom u BiH 1992. godine u gradu Bijeljini. (na engleskom jeziku).
Haviv se prisjeća šta se zatim događalo. „Dok smo se kretali ulicama grada, tijela civila su se već nalazila po pločnicima, na stepenicama kuća ... Nisam siguran jesu li bili muslimani ili Srbi. Na kraju smo stigli do ... džamije i oni su ušli [u nju] i skinuli islamsku zastavu i podigli srpsku zastavu. Pozirali su da se slikaju ... Čuo sam metež u susjednoj sobi ... uhvatili su jednog mladića [zarobljenika] i rekli su mi da je on terorista. ... Rekli su da je Kosovar, on je Albanac, a to je njima bila garancija da je terorista, te sam ja, dok su ga ispitivali, slikao. ... Čuo sam još povika, pa sam izašao vani, a s druge strane ulice su dovedeni jedna sredovječna žena i čovjek i svi su vikali. Žena je vikala. Vojnici su vikali. A onda ... je odjeknulo više pucnjeva ... čovjek je pao. ... U istom času su svi povikali na mene, 'Nema slikanja, nema slikanja!'“
FOTO: Musliman u Bijeljini, u BiH, moli da mu poštede život nakon što su ga zarobili Arkanovi Tigrovi u proljeće 1992. godine. (autor: Ron Haviv/VII)
Haviv je ranije viđao masovna pogubljenja u Hrvatskoj, gdje su ga počinioci spriječili da ih slika. Bio je odlučan da ne dozvoli da se to opet dogodi. „Sebi sam obećao da ako se ikada nađem u takvoj situaciji, moraću sa sobom da ponesem dokaze o tome šta se događalo.“ Događaji koji su se sada odvijali pred njim u Bijeljini su stavili na kušnju njegovu odlučnost. [quote-1]
„Nekakav kamion je imao udes na sred ulice,“ prisjeća se. „Iskoristio sam ga da se zaklonim da me ne vide. Napravio sam par snimaka žene koja je pokušavala da spasi svog muža, a zatim sam se vratio do vojnika. ... Oni su je ubili iz vatrenog oružja, a onda je izvedena još jedna žena, te su i nju ubili.“
Haviv je kasnije saznao da je troje ubijenih ljudi bilo u rodbinskoj vezi – muž, njegova žena i njegova svastika.
U tom je času postao veoma svjestan opasnosti u kojoj se i sam nalazi, gdje su se događaji ubrzano odvijali u potpunom bezakonju. Ali takođe je žarko želio da bude svjedok – a njegovu motivaciju je pojačavala nemogućnost da zaustavi ubijanje. „Shvatio sam, iako sam imao nekoliko slika žrtava, da mi je potreban čvrst dokaz da su to uradili ovi ljudi. ... Samo sam želio sliku na kojoj su u istom kadru i pripadnici paravojnih jedinica i tijela ljudi koji su ležali umirući, a [zbog toga] sam morao izaći na sred ulice. ... Podigao sam svoj fotoaparat, a s lijeve strane je došao jedan mladić koji je sada DJ u Beogradu, sa sunčanim naočalama i cigarom u ruci, te je zamahnuo čizmom i ja sam napravio par slika...“
AUDIO: Haviv se prisjeća koliko je bilo rizično slikati pripadnika srpskih paravojnih snaga kako nogom udara bosanskog muslimana civila. (na engleskom jeziku)
Nakon što su se probudile njihove sumnje, pripadnici paravojnih snaga su Havivu zabranili da ode dok se Arkan ne vrati. „U tom času sam očigledno bio izuzetno nervozan, jer će mu oni reći da sam bio prisutan za vrijeme pogubljenja, tako da sam uspio da u svom autu sakrijem film koji sam već bio ispucao.“
Dok čeka, Haviv čuje prasak. Jednog mladića su izbacili kroz prozor na spratu. Pada Havivu pred noge. To je zatvorenik Albanac kojeg je Haviv nedavno slikao u džamiji. Mladić preživljava pad. „Počinju da ga udaraju nogama“, prisjeća se Haviv. „Posipaju ga vodom. Kažu da ga krste. Ja u međuvremenu slikam. Odvlače ga u kuću. Nakon par trenutaka dolazi Arkan. Jedan od vojnika mu prilazi, nešto mu šapće na uho i on dolazi do mene i govori, „Slušaj, moram da vidim tvoj film. ... Daj mi svoj film i ja ću ga razviti i sve što mi se sviđa ću ti vratiti, a što mi se ne sviđa ću zadržati.“
Havivu je jasno da je ostao bez filma kojeg ima u fotoaparatu. Ali Arkan ne zna za drugi film sakriven u autu. „I tako počinjemo da pričamo,“ govori mi Haviv, „o tome kako su laboratorije u Beograde dobre i kako je bolje da Arkan razvije film i da mi ga vrati i tako [dalje] i ja mu na kraju dajem film. Vraćam se u auto. Vozim pravo na aerodrom i šaljem slike.“
U vrijeme objavljivanja slike DJ Maxa kako nogom udara mrtvog civila sedmicu dana kasnije, Haviv je u Sarajevu. Arkan je bijesan. Postoji snimak gdje on govori jednom švedskom novinaru da se raduje danu kada će se napiti Havivove krvi.
Prošlo je više od 20 godina od kada je Haviv snimio sliku koja tako snažno prikazuje izopačenost balkanskih građanskih ratova. On je tih i vatren čovjek i, iako vrijeme nije umanjilo njegovu strast za poslom kojim se bavi, omogućilo mu je da razmisli o tome kako je ta slika uticala na njega i na druge. Što se njega lično tiče, nije mogao ignorisati Arkanovu prijetnju. Srpske kolege su ga upozorile da je sada na potjernici. Iako je nastavio da slika rat u BiH, uvijek je bio na oprezu, budan, imajući na umu da mora ostati korak ispred ratnog vođe.
AUDIO: Haviv govori o tome kako vidi svoju ulogu fotoreportera koji slika sukobe i o tome kako je smatrao da je njegov zadatak da dokumentuje brutalnost i nehumanost raspada Jugoslavije. (na engleskom jeziku)
Pretjeran oprez, međutim, nije spojiv sa poslom fotoreportera u vrijeme sukoba. U ratnim zonama jednostavno ima previše faktora da bi se mogli kontrolisati. Jednog dana su se Haviv i fotoreporter Luc Delahaye nehotice provezli pored jednog tajnog srpskog vojnog objekta i odmah su uhapšeni i optuženi da su špijuni. Odvedeni su u jednu seosku kuću, gdje su ispitani, prebijeni i podvrgnuti lažnom pogubljenju. Haviv je mislio da je s njim gotovo, pogotovo kada je stražara prepoznao kao jednog od Arkanovih Tigrova koji je bio prisutan tokom etničkog čišćenja Bijeljine. Mora da se i taj čovjek njega sjeća? Ali u bizarnoj igri sudbine, stražar je imao identičnog brata blizanca, a blizanac je bio sudionik u pogubljenjima.
Nakon tri dana psihičke i fizičke torture, te nakon intervencije američke, ruske i francuske vlade, fotoreporteri su pušteni. „To je izgledalo kao scena iz filma,“ prisjetio se Haviv. „Jednog maglovitog dana smo predati čovjeku iz KGB-a u dugom mantilu na kraju mosta.“
Nezastrašen, Haviv je nastavio da prati rat u BiH, ali se prvo vratio kući da uputi izvinjenje svojoj djevojci.
„Zašto izvinjenje?“ pitao sam.
„Zato što sam je izložio svemu tome.“
„A šta je s tobom?“ pitao sam. „Kakve su tebi misli prolazile kroz glavu [dok si bio zarobljen]?”
Haviv je zastao prije nego što je odgovorio. „To je bilo van moje kontrole. Svjesno sam se trudio da pokušam pronaći ravnotežu između toga da se branim od sumnje da sam špijun, te da sam tu kao novinar, ali da im u isto vrijeme pružim satisfakciju da sam prestravljen. ... Morao sam naći način da ublažim udarce.“
Slušajući Haviva kako opisuje način na koji je uspio da vlada svojim osjećanjima u tim teškim i opasnim okolnostima, to me je podsjetilo na slične priče koje sam čuo od drugih novinara sa prve linije. Ovakve reakcije ne treba pogrešno tumačiti kao nepostojanje straha. Haviv je bio prilično otvoren o tome: „Bio sam uplašen, nema sumnje u to.“
Umjesto toga, zapravo se radi o urođenoj sposobnosti, instinktivnoj prilagodljivosti, koja omogućava novinarima kao što je Haviv ne nužno da preuzmu kontrolu nad strahom, već da se nesigurno kreću kroz njega u potrazi za sigurnošću. To je tema koja se ponavlja i koja se provlači kroz priče ove odabrane grupe novinara, čiji temperament im omogućava da provedu decenije u ratnim zonama. U ekstremnim situacijama njihove misli ostaju bistre, zbog čega se ponašaju racionalno i fokusiraju se na najhirovitiji od svih ishoda, preživljavanje.
AUDIO: Haviv opisuje zarobljavanje od strane srpskih vojnika, premlaćivanje i podvrgivanje lažnim pogubljenjima. (na engleskom jeziku)
Arkan je bacio veliku sjenu na život Rona Haviva. Čak i kada se vratio kući u Sjedinjene Američke Države, Haviv ga se bojao, naročito kada je Međunarodni tribunal za ratne zločine u Hagu podigao optužnicu protiv Arkana 1997. godine, sa Havivovim fotografijama kao popratnim dokazima. „Bio sam veoma nervozan,“ otkrio je Haviv, „zato što me nije teško naći ... i zato što je on mogao da podigne slušalicu i pozove nekog tipa i kaže upucaj [ga].”
Arkan nikada nije stigao na sud. Godine 2000. je na njega izvršen atentat u predvorju hotela InterContinental u Beogradu.
Moć Havivove fotografije da utiče na odluke u Hagu ukazuje na dubokosežnu ostavštinu njegovog rada. Njegove ratne slike sa Balkana su korištene kao dokaz na suđenjima Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću. Nikada nije mogao predvidjeti kako će slika nonšalantnog, brutalnog udarca nogom pokrenuti jednu naciju.
„Bosanci su usvojili tu sliku kao poziv na oružje,“ rekao mi je Haviv. „Vidio sam postere sa tom slikom u Libiji, Saudijskoj Arabiji, Turskoj i na drugim mjestima, a na njima piše 'Dođite da se borite za svoju bosansku braću'. Jednog dana sam upalio televizor i vidio protest protiv rata u BiH ... stotine žena u crnim maramama kako nose tu fotografiju. ... Umjetnici su pravili vlastita tumačenja te slike, poznati crtači stripova su pravili stripove o njoj.“
Dvadeset godina nakon objavljivanja slike, Bosanci još uvijek dočekuju Haviva na način koji ga zadivljuje. „Tako mi je drago da sam vas upoznao ... Cijenim sve što ste učinili. I onda počnu plakati,“ rekao mi je Haviv. „To je zapravo veoma neugodno, jer je Bosna zemlja koja još uvijek pati od PTSP-a ... ako malo zagrebete, u ratu ste. Čak i za ljude rođene nakon rata – zbog priča. A to je jedan od problema u tom regionu, gdje se svi hrane usmenim istorijama.“
AUDIO: Haviv govori o povratku u Sarajevo i o tome kako je otkrio da su njegove slike postale sastavni dio obilježavanja rata u ovom gradu. (na engleskom jeziku)
FOTO: Bosanski vojnici puše i odmaraju se na prvoj liniji pored saobraćajnog znaka u Sarajevu, u BiH, u jesen 1994. godine. (autor: Ron Haviv/VII)
FOTO: Jedini preživjeli u masakru pronalazi put do svoje srušene kuće nakon što je Armija BiH povratila njegovo selo od srpskih snaga u jesen 1995. godine. Stoji na mjestu gdje se vjeruje da se nalazi masovna grobnica sa 69 ljudi, među kojima je njegova porodica. (autor: Ron Haviv/VII)
FOTO: Nakon što su preživjeli srpski napad na Srebrenicu, ožalošćeni saznaju za pad sigurne zone Ujedinjenih nacija, Tuzla, BiH, 15. jula 1995. godine. Tokom napada je ubijeno više od 7.000 muškaraca Bošnjaka, a desetine hiljada ljudi je prisiljeno na bijeg. (autor: Ron Haviv/VII)
Ako su Havivu neugodne emocije koje njegove slike izazivaju kod drugih, šta je sa njegovim vlastitim osjećanjima? „Veoma je teško ponovo preživljavati, slikati i gledati te trenutke,“ povjerio mi se. „Iako sam duboko uvjeren da ne postoji ništa što sam mogao uraditi da [ih] spasim, izuzetno je teško gledati ljude kako umiru pred vama, naročito na takav način, nenaoružani, a nisu uradili ništa loše, nema razloga da se to desi.“
Haviv je zašutio na trenutak prije nego što je nastavio. „To je dio mog sjećanje i mog bića.“
-------------
Opus Rona Haviva
Ron Haviv je nagrađivani fotoreporter i fotograf koji se specijalizovao za praćenje sukoba i koji od Hladnog rata dokumentuje međunarodne i građanske sukobe širom svijeta. Njegovi radovi o Južnoj Americi, Africi, Bliskom istoku, Rusiji i Balkanu ne bave se samo direktnim efektima sukoba, već i humanitarnim posljedicama koje su dugoročnije i koje se nastavljaju dugo nakon što utihne oružje. Njegove knjige Blood and Honey: A Balkan War Journal i Afghanistan: On the Road to Kabul, te časopisi u kojima je objavljivao, među kojima su Fortune, The New York Times Magazine, TIME, Vanity Fair Paris, Match i Stern, svjedoče o kvalitetu njegovih radova u složenim situacijama koje se brzo mijenjaju, u kojima su intuicija i samoočuvanje podjednako važni kao i vještina baratanja fotoaparatom. Njegova knjiga Haiti: January 12, 2010 govori o posljedicama zemljotresa na društvo. Među nagradama koje je dobio su World Press Photo, Picture of the Year, Overseas Press Club i Leica Medal of Excellence.
Uviđajući potrebu za drugačijom vrstom organizovanja fotoreportera radi pružanja podrške i plasiranju slika, 2001. godine je osnovao VII.
-------------
FOTO: Poljubac srpskog para nakon pada Vukovara u jesen 1991. godine. (autor: Ron Haviv/VII)
FOTO: Hrvatsko dijete plače na sahrani svog oca u Slavoniji, u Hrvatskoj, 10. avgusta 1991. godine. Otac je bio policajac kojeg su Srbi ubili u zasjedi na početku rata za nezavisnost Hrvatske. (autor: Ron Haviv/VII)
Ovaj tekst je objavljen uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.