Stariji novinari gotovo u pravilu reći će kako je nekadašnja solidarnost nestala,a oni najmlađi takav koncept nisu niti upoznali.

ilustracija: Midhat Ajanović Ajan / Hängningrödballong

Nedostatak novinarske solidarnosti jedna je od najčešćih tužbalica među novinarima u Hrvatskoj i regiji kojom se pokušava objasniti mnogo toga negativnoga. No moje 39-godišnje novinarsko iskustvo, uključujući  i posljednje tri godine na čelu Hrvatskog novinarskog društva, uvjerilo me da i mnogi novinari koji zazivaju kolegijalnu solidarnost zapravo ne znaju što je to ustvari. Nerijetko oni koji se na solidarnost pozivaju ne pokazuju je čak niti kada ta je solidarnost neophodna kao posljednja brana ponižavanju novinarske profesije ili o njoj u konkretnim slučaju ovisi čak i nečije pravo da radi novinarski posao.

Istovremeno, kao u i nekim drugim profesijama koje su svakodnevno pod lupom javnosti, česti su primjeri tzv. negativne solidarnosti, to jest pristajanje uz nekog novinara/novinarku, skupinu novinara ili neki medij ne zbog zastupanja temeljnih etičkih i profesionalnih načela već zbog krajnje neprofesionalnih razloga uvjetovanih oportunizmom, osobnom korišću (ili bar komoditetom), bliskošću s novinarom ili medijem temeljem prijateljstva ili ideološkom bliskošću.

To naravno nije novinarska solidarnost već upravo suprotno – izdaja temeljnih načela struke i negacija solidarnosti koja bi po definiciji trebala koristiti ne pojedincima ili skupinama nego prije svega profesiji. To vrijedi za novinske redakcije koliko i za novinarske udruge. Od prvoga dana u novinarstvu osobno se rukovodim idejom da ne podupirem nekoga (samo zbog toga) što je novinar već podupirem isključivo novinarski rad koji poštuje temeljna profesionalna načela.

No općenito to tako ne funkcionira. Stariji novinari gotovo u pravilu reći će kako je nekadašnja solidarnost nestala. Oni najmlađi koncept profesionalne solidarnosti nisu niti upoznali. Stavimo li na stranu ljudsku potrebu da svoju prošlost idealizira zaista možemo zaključiti kako je opća razina solidarnosti u novinarstvu opadala u skladu sa erozijom čitave profesije. Pritom je teško razlučiti, a možda je i nevažno, koliko je propadanje novinarstva uništilo solidarnost unutar struke, a koliko je odumiranje solidarnosti jedan od razloga uništavanja novinarstva. I bez točnog odgovora na ovo pitanje rezultat je katastrofalan po novinare, a time i čitavu profesiju.

Upoznao sam mnoge novinare, a sa nekima sam i radio, koji se verbalno zalažu za novinarsku solidarnost, ali u praksi očekuju da kolegice i kolege budu solidarni s njima čak i kada nisu u pravu. Istovremeno, ne pada im na pamet javno se solidarizirati sa novinarkama i novinarima koji su ozbiljno ugroženi zbog dosljednog pridržavanja etičkih i profesionalnih načela. Mnoge novinarske „zvijezde“, stvarne ili umišljene, čiji bi se angažman na zaštiti onih manje poznatih, a time i manje zaštićenih, trebao podrazumijevati i ne obraćaju pažnju na probleme koje imaju oni koji nemaju mehanizam koji bi ih štitio – bilo od lokalnih „šerifa“, bilo od vlastitih poslodavaca.

Dobar primjer novinarske solidarnosti je trogodišnji projekt „Regionalna platforma za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara“. Najvećim dijelom financiran je iz fondova Europske unije, a provode ga Nezavisno udruženje novinara Srbije, BH Novinari, Hrvatsko novinarsko društvo, Udruženje novinara Kosova, Udruženje novinara Makedonije i Sindikat medija Crne Gore.

Projekt uključuje sufinanciranje manjih projekata vezanih za za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara koje provodi više od 20 nevladinih organizacija u regiji te praćenje napada na novinare (od verbalnih do fizičkih uz sve ostale vrste pritisaka). Na web stranici projekta (Safejournalists.net) svaki novinar može prijaviti svoj problem, a novinarske organizacije uključene u projekt zajednički javno reagiraju, prate kako se svaki pojedini slučaj odvija te od nadležnih tijela zahtijevaju brzu i efikasnu reakciju.

Na žalost projekt će biti završen istekom ove godine i pitanje je hoće li biti snage da bude nastavljen u nekom obliku. No bez obzira na hvale vrijedan zajednički projekt pokazalo se da ponekad i unutar samih organizacija koje ga provode dolazi do problema kada treba pokazati stvarnu solidarnost prema kolegicama i kolegama ukoliko je nekima koji imaju mogućnost sudjelovanja u odlučivanju više stalo do vlastitih interesa nego do nepopustljive dosljednosti u provođenju temeljenih načela.

Osjetio sam to i sam u više situacija u tri godine koliko sam bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (do svibnja ove godine). Iako je u te tri godine postignuto mnogo na očuvanju i razvijanju vrijednosti za koje se novinarska udruga treba zalagati, uključujući i na organizaciju nekoliko uličnih prosvjeda zbog političkih odluka na štetu novinara i novinarstva, sve vrijeme sam bio suočen sa oportunizmom i osobnim interesima unutar HND-a.

Rezultiralo je mojom ostavkom nakon što je oboje potpredsjednika uz pomoć još nekoliko članova Izvršnog odbora javno prekršilo pravilo da HND ne komentira odluke vlastitoga žirija za dodjelu novinarskih nagrada i to unatoč mojem upozorenju da se time krši propisana autonomnost žirija. Oni su na taj način pokazali solidarnost sa nekolicinom novinara koji su najavili vraćanje ranije dobivenih HND-ovih nagrada u znak prosvjeda zbog nezadovoljstva odlukom žirija da nagradi jednu kolegicu, a istovremeno su javno iskazali nesolidarnost sa vlastitom cehovskom udrugom kršeći njeno važno pravilo da žiri mora djelovati samostalno te da predstavlja samu udrugu.

U naoko drugačijem slučaju, ali zapravo zbog istog razloga (nepristajanja na kršenje elementarnih profesionalni načela u vlastitoj udruzi) dugogodišnja beogradska novinarka Tamara Skrozza najprije je istupila iz Izvršnog odbora NUNS-a, a potom i iz te udruge.

Povod je bilo njeno neslaganje sa odlukama vodstva NUNS-a za koje je smatrala da su profesionalno nedopustive, uključujući i to što su u NUNS-u „dovedeni u pitanje integritet i lojalnost kolege Vladimira Kostića“, novinara Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) koji je napisao tekst o pozajmici od šest milijuna dinara koju je beogradski Medija centar dobio od tajkuna i političara Dragana Đilasa. I Medija centar i CINS osnovao je NUNS.

Kolegica Skrozza odbila se solidarizirati sa vlastitom udrugom u kojoj je zbog svog pisanja kritiziran kolega Kostić i solidarizirala se s njim smatrajući da je kolega odabrao profesionalizam umjesto oportunističkog negiranja novinarskih načela.

Tamara Skrozza ovaj slučaj ne želi dodatno komentirati, ali je za Media.ba iznijela jedan raniji slučaj koji ukazuje na nedostatak profesionalne solidarnosti prema novinarkama – majkama: „Kada sam prije osam godina odlučila roditi kao samohrana majka vrlo brzo sam shvatila da sam prepuštena sama sebi, da se mogu oprostiti od svoje dotadašnje karijere i da ću dalje morati raditi usprkos kolegama, a ne zajedno s njima. Vrlo brzo, izbačena sam iz svega u čemu sam do tada bila.“

Ona međutim podsjeća i na neke primjere novinarske solidarnosti u Srbiji vrijedne pohvale: „Solidarni smo kada stvari dođu do usijanja: kada osiguranje predsjednika države postane nasilno prema kolegici, kada državni mediji razapnu nekoga od nas i optuže nas za pokušaj atentata, za pozivanje na revoluciju ili za izdaju, kada postanemo žrtve medijskog linča. Tada se nekako 'podignemo', obratimo pažnju jedni na druge, pomognemo koliko možemo.

Bili smo solidarni i kada je kolega Vukašin Obradović štrajkao glađu – iz našeg protesta, nikla je Grupa za slobodu medija. Također kada je prije nekoliko godina tadašnji ministar odbrane rekao kolegici (koja je kleknula da bi ga snimila) da voli „kada novinarke tako lako kleknu“ dva mjeseca smo demonstrirali širom Srbije – sve dok ministar nije smijenjen. Nije to bila opća solidarnost, takve više nemamo. Ali, veliki broj kolega se ujedinio i nekako postigao cilj.“

Kolegica iz BiH, Štefica Galić, glavna urednica portala Tačno.net na ovu temu za  Media.ba je rekla: „Iako se često govori o nedosljednosti i nedostatku solidarnosti među novinarima i medijima ja to ne mogu reći jer sam doživjela zaista veliku podršku kolega kad sam fizički napadnuta 2012. godine, a i kasnije dok je trajala medijska hajka dilera mržnje hercegbosanskog desnila na mene. U moju zaštitu su stali mnogi novinari, pisali tekstove i podržavali me… bezbroj 'normalnih' medija sa postjugoslavenskog prostora do udruženja novinara, Dunje Mijatović koja je bila u to vrijeme predstavnica OSCE-a za slobodu medija... svi su osudili su napad.  Za samo sat vremena 100 nevladinih organizacija su potpisale peticiju tražeći zaštitu za mene, također i mnoge ambasade i drugi. Strahovito puno mi je značila u tim trenucima njihova podrška.“ Linija za pomoć novinarima u okviru Udruženja 'BH Novinari' pružila mi je financijsku i pravnu pomoć u sudskim procesima“.

Ona podsjeća i na nedavni primjer solidarnosti prilikom nedavnih verbalnih napada na Dragana Bursaća. „Nažalost“, upozorava kolegica Galić,“sistem redovno odšuti sve to, ali ipak je jako važno biti uz progonjene kolege u tim trenucima. Možda nam nedostaje više stvarnih akcija, zajedničkih djelovanja kad su u pitanju politički ili drugi pritisci... sedma smo sila, mogli bismo mnogo toga ali... nažalost ipak smo i jako podijeljeni. Možda je u BiH to najizraženije. Mislim da se stanje u društvu zrcali u medijima. Više podrške često dobivamo izvana, iz drugih zemalja.“

Mišljenje kolegice Galić potvrđuje i Tamara Skrozza kada opisuje stanje u Srbiji. „Bez obzira na dobre primjere novinari u Srbiji općenito nisu međusobno solidarni, velikim dijelom zato što žive u okruženju koje se također ne može dičiti solidarnošću. Osuđeni smo da se kao zvijeri borimo za goli opstanak, za svaku 'tezgu', svaki posao. Uglavnom nemamo ljudske uvjete za rad, snalazimo se svakako a naše zarade su praktično neusporedive sa zaradama kolega u razvijenijem dijelu Europe. U tim uvjetima postavlja se pitanje kako uopće biti solidarni i kada da budemo solidarni.“

Kolegica Skrozza upozorava i na političke pritiske s kojima su suočeni oni novinari i mediji u Srbiji (pa i od strane drugih medija) koji nastoje svoj posao raditi onako kako profesionalna pravila nalažu.

„Mediji su u Srbiji pod snažnim ekonomskim, političkim i pravnim pritiskom vlasti, i to već godinama. Sada, međutim, vlast poduzima nove mjere i na različite načine ucjenjuje medijsku zajednicu, kako bi se pred međunarodnom zajednicom održao privid javnog dijaloga. Tako smo sada podijeljeni ne samo na 'prorežimske' i 'nezavisne' novinare i medije, već i na one koji s vlašću žele razgovarati, pregovarati i sklapati dogovore te na one koji to ne žele, na one koji misle da ima mjesta za dijalog i one koji smatraju da s ovakvom vlašću više nema o čemu razgovarati.“

U Bosni i Hercegovini taj je problem, kao i obično, pomnožen sa tri. No niti Hrvatska, bez obzira na nešto bolju financijsku situaciju te članstvo u Europskoj uniji, nije lišena niti podjela na „vaše“ i „naše“ i u medijskom prostoru niti političkih pritisaka kojima je cilj iskoristiti novinare, čitave redakcije pa i profesionalne udruge.

Prije nekoliko godina, u vrijeme kada je predsjednik HDZ-a i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske bio Tomislav Karamarko formirana je malobrojna, ali agresivna udruga Hrvatski novinari i publicisti (HNiP). Formalno registriran kao novinarska organizacija, HNiP je zapravo parapolitička „medijska policija“ kojoj je cilj bio da preuzme najvažnije uredničke pozicije na HRT-u te da objavljuje pamflete u kojima podržava klero-nacionalističku kulturnu kontrarevoluciju u Hrvatskoj, opravdava poteze vlasti i obračunava se (bilo kao udruga bilo kroz istupe svojih članova) sa „nepodobnim“ novinarima, a to su oni koji svoj posao rade profesionalno.

Rezultat su bezbrojne laži, uvrede i prijetnje „novinara“ takve provenijencije koje su doživljavali i doživljavaju novinari – u „novinarskim“ uradcima kao i na društvenim mrežama.

„Ali, bez obzira na državne granice i sve podjele unutar bilo koje države važno je ljudski, pošteno i odgovorno raditi novinarski posao u kojem su istina, čovjek pa i solidarnost naša dužnost“, zaključuje Štefica Galić.

___