Gojko

Gojko

Gojko

Najstariji aktivni novinar na ovim prostorima, Gojko Berić, objavio je svoj prvi roman - „Dodir časne sestre“. U najkraćem - briljantan. 

Foto: Boro Kontić

Novinar Gojko Berić, u vrijeme 1970-ih dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Dubrovnika, dolazi kod Koče Popovića u pokušaju da ga intervjuiše. S njim je i čuveni jugoslavenski diplomata Ivo Vejvoda, Kočin, ali i Berićev prijatelj, kao ozbiljna garancija da bi se razgovor za novine mogao i ostvariti. Poznato je da proslavljeni komandant Prve proleterske brigade i dugogodišnji ministar inostranih poslova u Titovo vrijeme, nerado prima novinare. Ne voli njihovu znatiželju, moguću provokativnost, jer je živi svjedok dramatičnih prizora iz turbulentne političke historije socijalističke Jugoslavije. Zapravo, Koča Popović voli svoju samoću i mir, a prezire ispovijedanje pred novinarima.

No, gosti su stigli i domaćin s reputacijom „namćora“ i cinika, posebno kada novinari traže nešto od njega, pita Ivu Vejvodu za Gojka Berića. „Kakav je kao novinar“? „Odličan“, kaže Vejvoda. „A kakav je kao čovjek“, nastavlja Koča. „Dobar“, odgovara diplomata. „To je previše za jednog čovjeka“, zaključuje Koča Popović.

Da li je tek pretjerano, po Kočinim mjerilima, da bude još i dobar književnik, možemo samo nagađati?

Berićeva pojava na našoj književnoj sceni pomalo me podsjeća na priču o kubanskom muzičaru Compayju Segundu. Američki muzičar Ry Cooder 1997. godine dolazi na Kubu i u susretu sa lokalnim muzičarima pravi album, koji će odmah doživjeti svjetsku slavu. Naslov: „Buena Vista Social Club“. Manje je poznato da je ovaj album direktno uticao na pojavu prvog sličnog bh. albuma „Mostar sevdah reunion“. Među autorima Buena Viste je i Compay Segundo koji je tada imao devedeset godina. Narednih godina uživaće u zasluženoj slavi svjetske muzičke zvijezde. Osvojiće nagradu Grammy. Umrijeće 2003., šest godina kasnije. Ako pogledate neke od fotografija Compay Segunda sigurno ćete ga „uloviti“ sa neizbježnom kubanskom cigarom. U jednom intervjuu priznao je da se propušio u šestoj godini: “Naučila me baba“.

Gojko Berić na ovdašnju književnu scenu stiže u svojoj osamdeset petoj godini. Najstariji je aktivni novinar u BiH, regiji, ali i šire. Teško ćete i u svjetskim razmjerama naći novinara koji, u ovim godinama, redovno piše kolumne i pritom gazi sedmu deceniju novinarskog rada.

A tek da u tim godinama objavljuje roman visoke stvaralačke temperature, to je događaj u svakoj kulturi. Gojkova knjiga je otvorena ispovijest napisana bespoštedno i prema sebi i prema drugima.

Roman Gojka Berića je jedna od rijetkih knjiga s kojom sam živio dugi vremenski period. Kako su te faze išle možda je najbolje ispričati kroz pitanja koja sam telefonski postavljao Gojku. Dugo vremena je to bilo uobičajeno: Dokle si stigao s knjigom? Da bi u posljednje vrijeme to pitanje bilo puno intimnije: Dokle smo Gojko stigli s knjigom?

Odlični novinari su uvijek i vrhunski posmatrači. Uglavnom tuđih djela i tuđih života. I sada Gojko Berić, koji decenijama secira i analizira događaje i ličnosti iz naših prostora, svoj mikroskop okreće ka sebi. Svom djetinjstvu po kasarnama Jugoslavije, odrastanju u Mostaru, upoznavanju mahale Mejdan, živopisnim likovima Mostara iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka i ulasku u novinarsku profesiju. Teško je odabrati bilo koju od ovih priča, ali meni je ostao u sjećanju portret Mehe Sefića. Posebno njegov opis vlastitog povlačenja iz javnosti: „Nisam se povukao u samoću već u tišinu“.

Drugi dio knjige govori o Dubrovniku u kojem radi kao dopisnik Oslobođenja punih četvrt vijeka. I tu je cijela galerija likova poznatih i manje znanih, od kipara Marijana Kockovića do kulturnih mecena Koste Strajnića, Tomislava Šuljka ili slikara Save Radulovića. Posebno je upečatljiv lik njegove gazdarice Ele koju je neponovljivo naslikao sa samo nekoliko rečenica koje su izmijenili. A pritom treba znati da je Gojko Berić majstor dijaloga.

Radeći intervjue za neki budući historijat bosanskohercegovačkog novinarstva uočio sam da je za sve naše novinare duži boravak u inostranstvu blagotvorno uticao na njihov odnos prema profesiji, ali i na njihov novinarski stil. Dubrovnik tada nije bio inostranstvo, ali ljetni Dubrovnik kao stjecište velikih imena jugoslavenske i svjetske kulture, bio je izazovan za Gojka Berića kao i bilo koja velika evropska kulturna metropola.

Roman „Dodir časne sestre“ je izuzetno filmičan. On počinje u godinama stvaranja socijalističke Jugoslavije a okončava u trenutku kada ta država nestaje. Mogao bi se zamisliti film koji u pozadini ogromne freske o historiji jedne zajednice priča vječnu priču o pojedincu koji traži svoje mjesto pod suncem.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.