Istinom do laži: Primjer Novog lista

Istinom do laži: Primjer Novog lista

Istinom do laži: Primjer Novog lista

foto: Ivo Sanader/wikipedia/RobertaF.

„Prije 10 godina bio je najmoćniji čovjek u Hrvatskoj. Sada čeka ovrhu i odluku gdje će u zatvor“. Tekst ovog naslova na glavnoj je stranici Novog lista 1. jula 2019. Prije 10 godina o najmoćnijem čovjeku u Hrvatskoj, u nekim drugim okolnostima, pisalo se drugačije u tom listu. Ovo je priča o srozavanju profesije zbog pristanka na spregu s vlašću.

Šta je istina?

Svaki će se novinarski početnik s pravom zakleti kako je u novinarstvu najvažnija istina, to jest postulat kako činjenice moraju biti nepobitne, a njihovo komentiranje onda je podložno raznim interpretacijama i vrijednosnim sudovima. Manjak istine, pa onda i potraga za njom, naročito je važna danas kada je nekadašnje ozbiljno novinarstvo skoro izumrlo, spada maltene u neku arheološku kategoriju, a javni prostor preuzeli su razni površni portali, laki na obaraču, mnogobrojni frikovi koji internetom olako šire takozvane fake news, ili, još gore mržnju, ksenofobiju, difamacije…

Ali što ako su činjenice istinite, a novine koje ih objavljuju svejedno se sunovrate na samo dno profesije? I potvrde kako, uz istinito informiranje, postoji još jedan prijeko potreban postulat profesije novinar, a to je neovisnost. Od svih i svega. Svim režimima usprkos. Ta neovisnost implicira slobodu od vlasti, od raznoraznih malih ili velikih partijskih diktatora, tajkuna i vlasnika medija, njena je cijena visoka i nikada ne daje rezultate na prvu. Štoviše, treba proći vrijeme, e da bi se valoriziralo novine i novinare koji su gadnom režimu išli uz dlaku, platili za to cijenu višegodišnjih pritisaka svake vrste, prijetnji i sudskih progona, sve do konačnog gašenja novine.

Upravo je takvu sudbinu u Hrvatskoj imao Feral Tribune, političko-satirički tjednik, ugašen zbog enormnih i nepodnošljivih sudskih tužbi, a najviše zaslugom hrvatskog premijera Ive Sanadera, godinu dana prije njegove naprasne abdikacije, da bi potom on sam, nakon neuspjelog pokušaja bijega, završio u zatvoru i eno ga, dan danas, već skoro deset godina, tumara po sudovima, braneći se od optužbi za enormne krađe državnog novca. A samo godinu dana prije hapšenja Sanader je konačno „preuzeo“ i jedine preostale slobodne dnevne novine u Hrvatskoj, Novi list iz Rijeke. Ovo je stoga priča o priči, baziranoj na istinitim činjenicama, usprkos kojima je profesija srozana, obeščašćena, sve zbog pristajanja na spregu s aktualnom vlašću. Groteskni događaj čini mi se poučnim za struku koja upravo, s rijetkim iznimkama, proživljava svoje najgore trenutke na čitavom prostoru bivše države.

Sanader u Rijeci

Hrvatski premijer bio je odlučio te 2009. skoknuti do Rijeke. Tamo su ga u riječkom brodogradilištu dočekali „s oduševljenjem“. Tako je barem izvijestio Novi list. I njegov imenjak, predsjednik stranke na vlasti, nacionalističke Hrvatske demokratske zajednice, Ivo Sanader, također je odlučio skoknuti do Rijeke. Tamo je prisustvovao velikom predizbornom skupu HDZ-a, od kuda je poručio kako će oni uskoro konačno vladati Rijekom. O tome je iscrpno izvijestio riječki Novi list.

A onda su obojica, Ivo Sanader, premijer, i Ivo Sanader, šef HDZ-a, zajedno skoknuli u posjet Novom listu. Tamo su se Sanaderi raspitivali o tome kako se rade i stvaraju novine, potom su rekli kako znaju sve o novinarstvu, jer da su i sami bili novinari! Na koncu toga za domaće novinarstvo svakako povijesnog susreta jednog premijera i jednoga šefa vladajuće stranke s urednicima jednih nezavisnih novina, Ivo Sanader premijer i Ivo Sanader šef HDZ-a poručio je urednicima: „Nemam primjedbi na vaš rad!“

Evala!

O tom grandioznom koraku u unapređenju političke i svake druge nezavisnosti takozvane sedme sile iscrpno je izvijestio Novi list. Na čitave tri novinske stranice, plus naslovna strana s velikom fotografijom najdražega Vođe. Domaćin obojici Sanadera u Novom listu, pak, bio je stanoviti Robert Ježić, od 2008. godine vlasnik Novoga lista koji je, prilikom preuzimanja tih neovisnih dnevnih novina, izjavio kako se nipošto i nikada neće miješati u njegovu uređivačku politiku. A onda je na opće iznenađenje neki lik, pljunuti Robert Ježić, vlasnik Novog lista i domaćin onoj dvojici Sanadera, viđen, pače i fotografiran na predizbornom skupu HDZ–a, rame uz rame s Ivom Sanaderom, šefom te stranke. Znam, vrtoglavicu izaziva, mučninu još više, ova gadna smjesa partijskih i vladajućih i medijskih i vlasničkih funkcija, pa bi se, bez imalo zlobe, moglo zaključiti kako se tu ipak radi o nekom degeneriranom proizvodu.

Tako se taj klon Roberta Ježića, vlasnika i gazde jedne novinske kuće, pojavio u prvom redu na stranačkom skupu HDZ–a, o čemu je iscrpno, preko čitave stranice, izvijestio Novi list. Uz prigodnu fotku Ježića s desnicom na srcu, dok se ori hrvatska himna. A onda je ipak razotkriveno da je riječ o jednom te istom Ježiću koji je, shodno hrvatskim demokratskim prilikama, ujedno vlasnik „nezavisne“ novinske kuće i koji se „nipošto ne miješa u uređivačku politiku“ svojih novina, ali i član stranke čiji je predsjednik ustvari hrvatski premijer Ivo Sanader.

Političar u posjeti redakciji

Pametni znaju da se slične posjete novinskim redakcijama upriliče samo u diktatorskim režimima, da su u takve posjete, zadnje na ovim prostorima, stizali visoki funkcioneri Komunističke partije, kada su, međutim, sve novine bile u vlasništvu jedne partije ili Socijalističkog saveza radnog naroda, to jest bile su glasila jednopartijske države, pa ni zabune sa slobodom medija stoga nije bilo.

Pametni se sjećaju da slične posjete kojima bi se izravno poništavali krhki, ali ipak temeljni postulati jedne važne profesije, sebi nije dopuštao ni Sanaderov duhovni vođa, hrvatski predsjednik i diktator, Franjo Tuđman, pa ipak urednički profesionalci u Novom listu ne samo da se nisu ogradili od toga skarednog posjeta Kancelara – koji je upravo iz prostorija do jučer ugledne nezavisne novinske kuće poslao jasnu poruku o tome tko je pravi gazda na medijskom tržištu i zveknuo tešku pljusku demokraciji uopće – nego su još srozavanju medijske profesije dali zavidan novinski prostor, od čak tri novinske stranice, uz desetak fotografija na kojima se uredništvo lista razdragano kesi uz skute Sanadera premijera i Sanadera šefa desničarskog HDZ–a.

E sad, pitanje koje se nametnulo slabijim poznavateljima prilika u tom riječkom dnevniku bilo je zašto to urednici NL rade? Jesu li u samo jednom trenutku posve izgubili profesionalne kriterije? Nažalost, odgovor je posve banalan, ali tipičan; svjesni gubitak identiteta, dakle, za račun snishodljivog, bojažljivog dodvoravanja prohtjevima i poslovnim ciljevima vlasnika lista, potez, međutim, kojim se do krajnjih granica ponižavaju i čitaoci i vlastita struka, tim više jer je većina novinara Novoga lista ranije profesionalno ustrajavala upravo na kritičkom valoriziranju rada Sanaderove vlade i protivila se nacionalizmu njegove partije.

No stvari su opasne i mnogo šire, jer kada se novi vlasnik jedne medijske kuće sa slobodarskom tradicijom dugom stotinu godina fotografira s prvacima nacionalističkog HDZ-a, jasno iskazujući svoju ideološku i partijsku pripadnost, onda je jasno da je hrvatsko novinarstvo dovedeno do svojih krajnje apsurdnih konzekvenci, do svoje suvišnosti, do točke degradacije kada novine počinje uređivati njen vlasnik koji je istodobno i viđeni član vladajuće kleronacionalističke stranke. Pa se podrazumijeva da pisati kritički o toj partiji, o njenom predsjedniku, koji je uz to i premijer, znači istodobno pisati kritički i o vlastitom gazdi. Koji te pak u svakom trenutku može poslati na cestu. Ili, što je češća praksa, zabraniti pisanje, što je uostalom i doživio Viktor Ivančić koji je, nakon gašenja Ferala, zaposlen u Novom listu, da bi mu novi gazda Ježić, a dakako po zahtjevu hrvatskog premijera, branio pisanje punu godinu dana, sve do konačnog otkaza.

U konačnici jedino što se iz takvog bolesnog odnosa može izroditi jest cenzura, još gore autocenzura, dakle, potpuni gubitak smisla novinarstva kao takvog. Takve sparenosti, inače u demokracijama strogo odijeljenih kategorija, one između urednika i gazde lista, potom one između vlasnika medija i političara na vlasti, rezultira dirigiranim novinarstvom i šalje direktnu i jasnu poruku novinarima da zaborave sve one suvišne iluzije o nekim drugim i drukčijim vrijednostima novinarstva i hitno usvoje robovsko pravilo razmišljanja tuđom glavom. Onom vlasnika svojih novina koji u slučaju Novoga lista stoji u prvom redu s rukom na srcu, uz predsjednika HDZ–a i uživa u njegovom urlanju kako će HDZ na izborima pokoriti Rijeku. U kojoj, usput rečeno, nikada nisu uspjeli osvojiti vlast, dobrim dijelom zahvaljujući i neovisnosti i lijevo-liberalnoj orijentaciji Novoga lista.

Da, tako je bilo dok stanoviti Robert Ježić u iščekivanju važne političke odluke svoga stranačkoga šefa, prema kojoj se upravo na zemljištu njegove tvrtke imao graditi strateški državni projekt, terminal za ukapljeni plin – nije odlučio, tobože samostalno, postati izdavač, pa sumnjivim novcem kupio Novi list. Zadnju oazu nezavisnog novinarstva u Hrvatskoj. Reference u izdavaštvu nije imao, ali to se u Hrvatskoj i ne traži, tim prije jer se čovjek sam volio hvaliti važnom biografskom činjenicom kako posjeduje jednu od prvih iskaznica Tuđmanove partije, mada je rat u Hrvatskoj promatrao sa sigurne udaljenosti, živeći u Švicarskoj. Biznismenu Ježiću posao vrijedan milijune eura zavisio je upravo od odluka stranačkoga druga i premijera čija je politička putanja, pak, već bila u nezadrživom padu, a u svrhu ostanka na vlasti zna se, vrlo je važno imati dirigirane medije, to jest pokoriti i zadnje ostatke kritičkoga novinarstva.

I tako postaje jasnije zašto je najbolja ponuda za kupnju novina s dugom tradicijom nezavisnosti, s urednicima koji se ranijih godina nisu dali potkupiti od Tuđmanovih jurišnika, bila baš ona hadezeovca Roberta Ježića. Koji je time stekao priliku vratiti uslugu Ivi Sanaderu. Uostalom, kada premijer i šef vladajuće stranke kaže urednicima jednih novina nezamislivo uvredljivu rečenicu kako već duže nema primjedbi na njihov rad, onda je posve jasno tko zapravo stoji za uredničkim kormilom.  

Novi list kasnije je promijenio vlasnika, ali je ostala mučna istina o tome kako se lako odreći profesionalne neovisnosti, vlastite slobode, budući da se u trenutku preuzimanja Novog lista od strane moćnog partijskog lika sami urednici i većina novinara nisu bunili, nisu pružali otpor, šutke su svoj list, pa time i slobodno nezavisno izvještavanje, predali u ruke novome gazdi, odnosno samom premijeru, vlasti dakle.

Ova sramotna epizoda hrvatskog novinarstva završena je tako što je taj Robert Ježić prokazan kao kriminalac koji je sudjelovao, zajedno s premijerom Sanaderom, u razularenoj rasprodaji hrvatskih resursa i eno ga kako se i danas vuče po sudovima, ali kao cinkaroš koji za teški kriminal tereti svoga dojučerašnjeg druga, Ivu Sanadera. Kao pokajnik.

Priča o Novom listu, međutim, poučni je primjer naprasnog gubljenja profesionalne neovisnosti i mučnog srozavanja profesije u jednom trenutku inače dugog i časnog postojanja tih novina. Stvar dugoročno ne stoji danas ništa bolje ni s ostalim hrvatskim novinama ili televizijskim kućama, mahom u rukama nepoznatih vlasnika s kapitalom sumnjiva porijekla, gdje novinari igraju onako kako gazda kaže.

Utoliko je skoro pa groteskno postalo govoriti o važnosti nezavisnog novinarstva, jer se cenzura i, još gore, autocenzura smatraju danas sastavnim odrednicama te profesije. A istinito i objektivno, slobodno i autentično novinarstvo, cinično se smatra dijelom davne, zaboravljene prošlosti.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.