Želimo redakcije u kojima žene nisu prisiljene šutjeti da bi opstale, koje štite dostojanstvo, a ne kulturu ponižavanja.

foto: SNH

„Znala sam se pitati tko su ti ljudi i kakav je to život kad imaju potrebe nepoznatoj osobi napisati 'nakaza', nekome tko govori o seksualnom uznemiravanju poručivati da je stoka i radovati se ponižavanju i ismijavanju drugih ljudi“, napisala je Maja Sever, predsjednica Evropske federacije novinara i Sindikata novinara Hrvatske (SNH) u autorskom tekstu, objavljenom na stranicama SNH, kojeg prenosimo u nastavku.

Na profilima društvenih mreža Sindikata novinara Hrvatske objavili smo kratki video u kojem sam pozvala da počnete pratiti našu novu platformu Žene u medijima: oblici uznemiravanja na radu u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini i pogledate rezultate istraživanja koji pokazuju poraznu činjenicu: svaka druga kolegica u medijima bila je izložena seksualnom nasilju ili uznemiravanju.

I ponovo je uslijedila lavina primitivizma, uvreda, ruganja i mržnje, uglavnom upakiranih u standardnu formu internetskog junaštva iza čudnih profila.

Ponekad kada vrijeđanja prerastu u prijetnje prijavljujem, često uglavnom brišem, ne zbog sebe, nego zbog svojih najbližih koji zaista ne trebaju čitati gadarije poput: „Nakaza“, „Koja glupost i feminističko s*anje“, „Je*eni DNovinari“, „Pogledaj se u ogledalo“, „Dosta te je, dnovinarko“.

Znala sam se pitati tko su ti ljudi i kakav je to život kad imaju potrebe nepoznatoj osobi napisati „nakaza“, nekome tko govori o seksualnom uznemiravanju poručivati da je stoka i radovati se ponižavanju i ismijavanju drugih ljudi.

Što ih motivira i pokreće? Je li to frustracija, bijes, osjećaj nemoći, potreba za pažnjom ili jednostavno uvjerenje da je javni prostor njihovo privatno smetlište u koje mogu istresti sve što nose u sebi?

Iskreno, već me dugo to zapravo više ne zanima. Ne zato što je svejedno, nego zato što su odgovori manje važni od posljedica. A posljedice su ozbiljne. Kada govor mržnje postane svakodnevica, vrijeđanje žena postane folklor, nasilje relativizira, a ponižavanje normalizira onda ne govorimo više o „ružnim komentarima“, nego o društvenom problemu koji se sustavno hrani šutnjom. Ljudi često kažu: „Ma pusti komentare, to su samo budale na internetu“. Nisu.

To su isti ljudi koji sjede pokraj nas u tramvaju, stoje iza nas u redu u trgovini, glasaju na izborima, odgajaju djecu, vode firme, donose odluke i oblikuju društvenu klimu. I ti komentari su ogledalo društva u kojem živimo.

Neću se povući pred prostaklukom i galamom

Upravo smo se okupili u projektu Žene u medijima i odlučili se ozbiljno i dugoročno baviti se problemom uznemiravanja i nasilja. Ne zato da bismo glumile žrtve, nego zato da konačno kažemo dosta, jer je krajnje vrijeme da prestanemo tretirati seksualno uznemiravanje kao neugodnu fusnotu u životima žena koje se bave novinarstvom ili javno nastupaju. Jer nije normalno da svaka druga žena u medijima ima takvo iskustvo i nije normalno da se o tome šuti, ili ispisuju odvratne poruke mržnje i uvrede.

Ali neću se povući pred prostaklukom i galamom. Bez jakih i slobodnih novinarki nema kvalitetnog novinarstva i nema javne odgovornosti ni kontrole moći. Ovakvi komentari nisu razlog za povlačenje, nego dodatni dokaz zašto ovaj posao ima smisla i zašto naš projekt „Žene u medijima“ ima smisla. Zato što je jednostavno potreban u društvu u kojem tako lako ispisuju riječi stoko i nakazo.

Cilj našeg projekta „Žene u medijima“ nije je još jedna kampanja koja će trajati nekoliko tjedana pa nestati iz javnog prostora, nego dokaz da problem postoji i nije riječ o izoliranim slučajevima ili tek osobni dojam nekoliko glasnih žena. Riječ je o strukturalnom problemu.

Nasilje nad novinarkama nije izoliran incident

Podsjetit ću da je upitnik u istraživanju „Žene u medijima“ ispunilo 606 žena iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine, a rezultati su pokazali ono što mnoge žene već odavno znaju iz vlastitog iskustva: nasilje nad novinarkama nije izoliran incident, nego stvarni, sustavni i duboko ukorijenjeni problem radnog okruženja. Seksualno uznemiravanje nije marginalna pojava, nego strukturalni rizik ugrađen u organizacijsku kulturu, odnose moći i svakodnevne profesionalne prakse.

Istraživanje pokazuje i zašto se nasilje tako rijetko prijavljuje – nepovjerenje u učinkovitost i nepristranost procedura jedan je od glavnih razloga zbog kojih žene ne prijavljuju diskriminaciju i nasilje na radu. Strah od stigme, nerazumijevanja i odmazde dodatno učvršćuje šutnju. Postojeći mehanizmi zaštite često se opisuju kao „mrtvo slovo na papiru“, a redakcije kao toksična okruženja u kojima su seksizam i uznemiravanje normalizirani. To znači da problem nije samo pojedinac koji uznemirava. Problem je sustav koji to tolerira. Kao i sustav koji hrani govor mržnje i vrijeđanja, a podržan od onih koji se „ne bi miješali“.

Mi ćemo nastaviti govoriti o uznemiravanju i nasilju, tražiti odgovornost i pokušati pružiti podršku i pomoć novinarkama, stvoriti sigurnije, ravnopravnije i profesionalnije medijsko okruženje. Kroz edukacije, javne kampanje, zagovaračke aktivnosti i jačanje mehanizama zaštite. Naš cilj je jednostavan: da žene u medijima ne moraju birati između dostojanstva i posla.

I upravo zato komentari puni mržnje nisu argument protiv ovog projekta, oni su najbolji pokazatelj zašto moramo nastaviti. Jer svaki „nakaza“, svaki „dnovinarka“, svaki pokušaj ismijavanja onih koje govore o nasilju samo potvrđuje koliko je ovaj posao i ovaj projekt potreban.

Želimo redakcije u kojima žene nisu prisiljene šutjeti da bi opstale, koje štite dostojanstvo, a ne kulturu ponižavanja.

Ne dajte da vam mržnja pomuti um.

Projekt 'Zaustavimo uznemiravanje u radnom okruženju u medijskom sektoru u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – Žene u medijima' provodi se uz financijsku podršku Evropske unije.

___