Prije dva dana Guardian, Independent i Economist izvijestili su kako je Zrinka Bralo, "bivša bosanska izbjeglica", u maniru profesionalnih TV novinara ispitivala ministra Sajid Javid-a na skupu organizacije Citizens UK. Zrinka Bralo, aktivistkinja za ljudska prava, postala je na trenutak zvijezda britanskih medija. To je povod za ovaj razgovor.

Foto: Zrinka Bralo by Danilo Moroni

U medijima te se karakteriše sa "Bosanska izbjeglica". Sarajevo si napustila kao novinarka Omladinskog radija, šta ti je trenutna profesionalna okupacija?

Ja živim u Velikoj Britaniji skoro 22 godine gdje sam došla kao izbjeglica iz ratnog Sarajeva. Iako sam se nastavila baviti novinarstvom, počela sam da radim na kampanjama za ljudska prava manjina, imigranata i izbjeglica. Već 15 godina radim kao direktor nevladine organizacije Forum koja svoje aktivnosti transformiše prema potrebama ljudi sa kojima radimo i usljed vanjskih, uglavnom ekonomskih i političkih promjena u društvu. Britanska tradicija integracije manjina i imigranta se bazira na tradicionalnom modelu socijalne pomoći u integraciji, gdje imigranti deveraju sa učenjem jezika i prilagođavaju se kapitalističkoj ekonomiji u kojoj su uglavnom eksploatisani jer nemaju izbora. Kad malo dođu sebi, dođe nova grupa koja ih zamjeni kao nova jeftina radna snaga. I koja postane nova meta diskriminacije, ksenofobije i rasizma, koji su oružje opresije. Prije 20 godina bila je hajka na izbjeglice iz Somalije, sada je hajka na Rome koji su građani Evropske Unije i imaju pravo da žive bilo gdje u Evropi, ali, eto, smetaju im.

Nakon što sam bila svjedokom nekoliko talasa imigracije, postalo mi je jasno da se problem diskriminacije mora rješavati sistemski i da pitanje manjina mogu jedino razriješiti manjine ali uz pomoć progresivnih, normalinih građana koji pripadaju većini. Nevladine organizacije nisu imale dovoljno uticaja, uglavnom smo galamili sa margine, što nije doprinosilo pozitivnim promjenama, naprotiv položaj imigranata bez obzira na njihov legalni status bio je sve gori. U očaju i iz nemoći ja sam počela da tražim novi način da radim nešto korisno i tako sam nabasala na Citizens UK, organizaciju koja se bavi politikom na organizovan način, ali izvan diskreditovanog sistema političkih partija. Metodologija ili škola aktivizma i organizovanja bazira se na liku i djelu američkog organizatora Saul Alinsky-og, koji je počeo organizovati najsiromašnije imigrante u Chicagu polovinom 20. vijeka u vrijeme neviđene korupcije i opšte propasti. 

Elem, da skratim, organizovanje je spor i mukotrpan proces obrazovanja, organizovanja i akcije oko zajedničkog interesa a za dobrobit svih. Proces u kojem najugroženiji članovi društva u svakoj maloj akciji protiv opresije osvajaju ponovo ljudsko dostojanstvo koje im je oduzeto u procesu imigracije ili eksploatacije. Čuvena Roza Parks, je bila dio organizvanog pokreta, iako se njen protest, sasvim pogrešno, prepričava kao herojski spontani akt otpora. Roza je bila dio organizovanog pokreta i znala je tačno šta radi i kakvu će reakciju njen čin građanske neposlušnosti izazvati. Roza Parks je dobar heroj, ali ona bi nam prva rekla da u ovoj borbi nema heroja, već samo neprestana borba.

Možeš li nam reći šta se desilo 4.maja i zbog čega si ti odjednom heroina u britanskim medijima?

Narativ heroja koji se nađe u trenutku i odreaguje je šuplja. Ja sam se sticajem okolnosti našla u tom šupljem medijskom narativu u ponedjeljak 4. maja kada sam kao aktivista i na predizbornoj skupštini svojih organizovanih građana i imigranata imala zadatak da pred 2200 delegata postavim direktna pitanja vođama tri glavne partije u trci za vlast koja traje već par mjeseci. U kojoj nam obećavaju zvijezde i ništa konkretno. Ja sam provela proteklih pet godina mukotrpno radeći sa svojim građanima da ih ubjedim da ni oni, kao ni ja, ne žele da žive u zemlji u kojoj se krše osnovna prava ljudi, tako što ih imigracione birokrate zatvore na par mjeseci, 'nako. Pri čemu nemaju pravo na sudski proces niti na advokata, kao što imaju optuženi kriminalci. Iako su vođe drugih partija došle i pristale na većinu zahtjeva građana, vođa konzervativne partije, David Cameron, je odlučio da pošalje svog mlađeg ministra, Sajid Javid-a da tri dana pred izbore građanima saopšti da njegova partija misli da je njihovo pravo da zatvaraju imigrante i izbjeglice bez vremenskog organičenja. 

Gospodin Javid, sin imigranta iz Pakistana, ponosan na uspjeh svog oca i na to kako ga je Britanija prihvatila, ponosno nam je rekao kako njegova partija neće pristati na naš zahtjev da organiči period imigracionog pritvora, i to nakon što je čuo svjedočenja mojih članova o poniženju i traumama iz privatnih zatvora gdje su ih držali mjesecima, bez razloga, u ime i o trošku građana ili birača, da bih ih na kraju pustili i da bi isti uz našu pomoć dobili pravo na status izbjeglica. Uz podršku pune dvorane u centru Londona ja sam mu objasnila da sam kao njegov otac, i ja došla kao izbjeglica, iz genocidnog rata u Bosni i da me je Britanija primila u svoja njedra, ali da 30,000 ljudi, koliko Britanija godišnje drži u zatvoru, nemaju istu šansu za bolji život, kao što smo imali njegov otac i ja. Obratila sam mu se kao ljudskom biću i fino mu rekla da moramo nešto uraditi da se to promjeni. 

Foto: Sajid Javid i Zrinka Bralo, foto by Agnieszka Mazur

Gospodin ministar se unezgodio, i pristao da nam lično organizuje sastanak sa budućim ministrom unutrašnjih poslova, da započnemo pregovore oko uvođenja vemenskog limita na imigracioni pritvor. To ne zvuči revolucionarno, ali je veliki i javni ustupak. A meni sasvim dovoljno za početak. 2010. su nam tako obećali da će raditi s nama da ukinemo zatvaranje djece u imigracionim zatvorima, što smo nakon devet mjeseci pregovora i postigli. Dakle, ja sam samo, kao štreber, odradila svoj posao organizovanog građanina, a novinarama (koji su dio problema) to je izgledalo kao čudo.

VIDEO: Zrinka Bralo u duelu sa ministrom Javidom (razgovor počinje na 4:35:00)

Kako ocjenjuješ današnje izvještavanje britanske štampe o imigrantima? Da li se i zašto to izvještavanje razlikuje od onog iz vremena kad si tek došla u Britaniju?

Ja sam svoju magistarsku tezu napisala o izvještavanju britanske štampe o izbjeglicama, koje je već u devedesetim bilo katastrofalno, a sada je nepodnošljivo. Naravno ne u svim medijima, no nažalost desničarski tabloidi kao The Sun ili The Daily Mail, koji su najčitaniji, su kolovođe u govoru mržnje i čistim izmišljotinama i lažima. Svakih par godina pojavi se u jedom od navedih priča o tome kako izbjeglice/imigranti ubijaju i jedu labudove iz parkova. Svi labudovi Britanije pripadaju kraljici, te je to zapravo čin ravan državnom udaru.

Prije par sedmica The Sun je objavio komentar jedne budale koja je poznata samo zato što priča i piše gluposti, u kojem je ista ljude koji su se podavili u Mediteranu nazvala ‘žoharima’ i tražila da se pošalju brodovi, ali ne da ih spašavaju, nego da ih potapaju. Uspjeli smo da organizujemo kamapanju, peticiju i da je prijavimo policiji. Ali mogli bi svaki dan da se žalimo na neki sličan ispad mržnje ili laži, dok se nazovi novinari kriju iza slobode govora.

Misliš li da mediji igraju važnu ulogu u kreiranju naprijateljskog stava prema novim izbjeglicama i imigrantima? Kako se to može promijeniti?

Većina ljudi u Velikoj Britaniji nema priliku da lično upozna izbjeglice i imigrante, tako da formiraju mišljenje kroz medije koji ih uglavnom bombarduju negativinim lažima. Oni koji imaju kontakta sa strancima, uglavnom u velikim gradovima, nemaju problem sa imigracijom. Ja sam prije par godina, podnijela izvještaj sudiji Leveson-u koji je sproveo javnu istragu o skandlaznoj praksi prisluškivanja i nedostatku profesionalne  etike u novinarstvu koja je dovela do zatvaranja Murdoch-ovog nedjeljinika News of the World. Sudija Leveson je u svoj izvještaj vladi uvrstio moje zahtjeve da se reguliše žalbeni proces oko laži o imigraciji, te da se dozovoli nevladinim organizacijama da se žale u ime imigranata.

Nažalost, vlada je vrlo spora u implementiranju izvještaja, jer se boje i jer su raja sa Murdoch-om. Ja sam digla ruke od medija i fokusiram se tamo gdje ima nekog hajra. Osnovala sam nagrade za žene i tako promovišem pozitivni doprinos imigranata.

Ove godine nas je podržala Annie Lennox, što je  jedan od načina da se skrene pažnja na pozitivni doprinos. Proizvodimo svoje filmove i blogove, i sadržaj na društvenim mrežama i organizujemo se u pokret otpora kao što je bio skup 4. maja.

FOTO: Annie Lenox na dodjeli Women on the Move Awards 

Koliko je važna ova medijska pažnja koju si dobila nakon jučerašnjeg događaja za tvoj budući rad?

Medijska pažnja nije na odmet ako je pozitivna. Dobro je za moral. Iako su se svi moji izbjeglički i imigrantski mučenici obradovali, nema tu neke nafake jer su svi ti mediji (The Guardian, The Independent pa čak i The Economist) progresivni istomišljenici, tako da nisam ja tu nešto puno promjenila u globalnom smislu. Posao će tek biti završen kad tabloidi prestanu da lažu i počnu da izvještavaju kršenja prava ljudi koji nemaju pravo glasa. Meni je važnije što su moji organizovani (su)građani na mojoj strani, kao što sam i ja na njihovoj, i jedva čekam izbore da vidim s kim ću pregovarati u narednih pet godina. Jedno je sigurno, ko god da pobjedi, nama valja pregovarati jer niko nam neće udjeliti naša prava, za prava se uvijek treba boriti!