Većina medija rad nevladinih organizacija ne propituje zaista – i dalje, iz raznih razloga, neke drži u povlaštenom položaju a neke pod stalnom paljbom.

Udruženja građana u kojima su žrtve rata ili njihove porodice, imaju poseban tretman u medijima u Bosni i Hercegovini. Svakako su dosta prisutni u medijima, ali najčešće zloupotrebljeni – kao što rade i političari sa tom kategorijom – za izazivanje emocija (straha ili patnje) i naglašavanje viktimizacije jedne grupe.

Potpuno je po strani koliko su hrabri i ustrajni ti ljudi, te koliko je njihov rad i trud zaista napravio neku promjenu, a često je to mnogo više nego sve nevladine organizacije koje finansiraju donatori zajedno.

Tako javnost malo zna o značaju malih udruženja koja se fokusiraju na pojedine ugrožene grupe, a koje su svojim radom do sada uradile stvari koje su međunarodno značajne. Recimo, jedva se zna u ovdašnjoj javnosti da su žene žrtve rata, uz pomoć pojedinaca i nekih organizacija, same ustvari izborile promjenu zakona o žrtvama silovanja. Još manje se zna o bezbroj malih pokreta koji dobijaju tek minimalna sredstva, a u njima rade mladi ljudi čiji učinak je često ogroman i značajan za sve građane.

Mediji olako odbacuju ta mala udruženja uz tvrdnje da su ona najčešće bliska raznim politikama. I to možda i jeste istina. No, za razliku od “profesionalnih” nevladinih organizacija koje dobijaju nemala sredstva od donatora, ta udruženja su ostavljena da se sama snalaze kako bi preživjeli, i time su i ranjivi i naravno da lako dođu pod uticaj politike. Ipak, na kraju, oni su češće žrtve tih politika nego saveznici. No, nikada ne smijemo zaboraviti da je riječ o organizacijama čije članstvo većinom čine ljudi koji zaista imaju potrebu da rade to što rade, dok su oni u nevladinom sektoru, ovakvom kakav jeste, često samo plaćeni da promoviraju određene ideje.

Gotovo je nemoguće, barem online, naći istraživački tekst o tome kako funkcionišu nevladine organizacije i udruženja građana, ko i sa koliko novca ih finansira, i koliki je njihov učinak na društvo. Svi ti podaci bi trebali biti dostupni. Brojni donatori daju na uvid podatke o rasporedu donacija, dok sve institucije u BiH objavljuju kako troše budžetska sredstva. Istina, sa dosta truda, mogu se pronaći podaci koji bi dali barem neku sliku o tome kako funkcioniše taj sektor.

Također, analitičko novinarstvo bi trebalo kritički propitati njihov rad i učinak. S druge strane, funkcionalan nevladin sektor bi se potrudio da svoj rad učini transparentinijim, što se postiže tako što radi stvari korisne za široku javnost i blisko sarađuje sa medijima. Naravno, ima i izvrsnih primjera.

U stvarnosti, dva svijeta

Nevladin sektor u Bosni i Hercegovini i mediji dva su potpuno paralelna svijeta koji se, čini se, slabo i razumiju. S jedne strane, mediji nisu uložili dovoljno truda da zaista prate rad nevladinog sektora, dok se nevladin sektor držao prema medijima sa velikim nepovjerenjem. Skoro pa kao da su im konkurencija.

U godinama rada u medijima, uvijek sam imala problem dobiti informacije iz nevladinog sektora, čast izuzecima. Veliki broj organizacija koje su nicale nakon rata, češće više vođeni idejama donatara nego onim što je bila potreba na terenu, su se često prema novinarima ponašali kao ovdašnji političari. S visine, tražeći da ih slijepo slušaju i prenose njihove stavove bez pitanja, a da nipošto ne propituju njihov način funkcionisanja. To je vrlo jasno vidljivo kroz praksu koja opstaje do danas u nevladinom sektoru iz kojeg dolaze štura press saopćenja koja su, nerijetko, skoro pa nerazumljiva, i ne nude imena sagovornika unutar određene organizacije niti otvaraju mogućnost za saradnju.

Nevladine organizacije samo žele da mediji prenesu njihovo saopćenje, bez dodatnih pitanja. Najtužnije je što većina medija baš to i uradi ponašajući se kao poslušni prenosioci poruka. Naravno, i to samo ako sadržaj saopćenja odgovara vlasniku ili onima koji kontrolišu određeni medij.

Šta je NVO medijima?

Istovremeno, novinari kao da do danas nisu zaista uspjeli shvatiti ulogu i značaj nevladinog sektora. Po informacije će otići samo kada mogu dobiti nešto što je već “upakovano” i što će izazvati određenu medijsku senzaciju. Najbolji primjer je način na koji mediji izvještavaju o radu Centara civilnih inicijativa. Ta organizacija godinama prikuplja vrlo zanimljive podatke, koje novinari uglavnom prenesu, ponekada pozovu nekoga iz CCI-ja da im to tumači, a tek rijetko su im ti podaci podloga za neko dubinsko istraživanje koje bi javnosti – zbog kojih rade i nevladinin sektor i mediji – bilo interesantno. Porazna je informacija koju je u svom tekstu iznio Srđan Puhalo da tek oko pet posto građana dobro zna šta radi nevladin sektor.

Mediji su često i kritični prema nevladinom sektoru, iako je malo argumenata moguće naći u tim tekstovima. Kritike se uglavnom svode na veze sa određenim donatorima, a rijetko na efekat njihovog rada. Tako javnost ustvari ne zna koliko košta opstanak ogromnog nevladinog sektora koji postoji u BiH, te šta je to što je postignuto tokom proteklih 20 i nešto godina od kada se rađaju nevladine organizacije jedna za drugom. Istraživači koji su se bavili tim pitanjem, uglavnom akademski, najčešće iznose zaključak kako je za količinu novca uloženog u taj sektor dobijeno skoro pa ništa.

Plate u nevladinom sektoru obično važe za velike iako o tome nema tačnih podataka. I mnogo je nagađanja, a malo konkretnih podataka i činjenica.

Nesporazum koji postoji unutar civilnog sektora u Bosni i Hercegovini, razjedinjenost, na koncu ide na ruku ovdašnjim političkim elitama, a gubitnici su građani koji će na kraju izgubiti povjerenje u svaki segment ovog društva. Ako već nisu.