Niko ne osporava pljačku i niko ne osporava da postoje Romi koji pljačkaju. Lopovi svakako imaju nacionalni identitet, ali kome je to bitno – to su jednostavno lopovi. Međutim, kada su u pitanju Romi, to se uvijek mora naglasiti.

U “gradu slučaja”, kako novinari često zovu Mostar, u posljednjih nekoliko dana pisalo se o bezuspješnom rješavanju problema lokalnih izbora, ali i pojavi agresivnih prosjaka, koji utjeruju strah u kosti turistima i lokalnom stanovništvu, kao i drskim Romkinjama koje pljačkjau. 

Tekstovi Dnevnog avaza i portala faktor.ba posvećeni tim problemima, u najmanju ruku su neprofesionalni, ali i opasni. Jedan od njih jasno poziva na “uklanjanje prosjaka” (uglavnom Roma) sa ulica Mostara. Autori oba “teksta” nisu ništa uradili, sem što su anatemizirali Rome i ponovo im nanijeli veliku štetu.

Da se bolje razumijemo

Prije nego što krenem dalje, da jednu stvar razjasnimo. Prosjačenje postoji – nije nikakva tajna da su Romi vjerovatno najbrojniji među tom populacijom. Takođe nije tajna da su Romi najugroženija nacionalna manjima ne samo u BiH, već u čitavoj Evropi, ali o tome neki drugi put.

Nije problem pisati o Romima koji prose – naprotiv! Treba pisati o tome, ali ne na način kao što je to uradila novinarka Faktora.

Ne može se pisati o nekom problemu, a da se ne govori o uzroku, pozove na odgovornost i ponudi rješenje. Onako kako je napisano u Faktoru, prosjaci su se bukvalno pojavili niotkuda, ali se zna da su uglavnom Romi, da su agresivni, da otimaju novac i da ih treba skloniti sa ulice?!

Slučaj sedmogodišnjeg Roma

U tekstu naslova: Prosjaci u Mostaru sve agresivniji: Turiste na svakom koraku dočekuje ispružena ruka, autorica izvještava o napadu dječaka predškolskog uzrasta na neimenovanu Mostarku ispred Franjevačke crkve.

Ovdje nema riječi o fizičkom, već verbalnom napadu, a ostaje nejasno da li je autorica bila svjedokinja napada, ili je došla do neimenovane žene, koja je ispričila šta joj se dogodilo.

Za napadnutu ženu, što autorica uredno prenosi, poraz društva nije to što sedmogodišnje dijete prosi, već što navodno zna “rupu u zakonu” koju svjesno koristi. Autorica je takođe prenijela riječi ogorčenosti neimenovane sagovornice, koja se pitala “zašto policija nema zakonsku mogućnost da ukloni takve osobe sa ulice”. 

Umjesto da se posveti problemu nepostojanja zakona i postavi pitanje zašto sedmogodišnjak nije u školskoj klupi, nego na ulici, autorica je sama zaključila da je “posljednjih godina prosjačenje u Mostaru sve ozbiljniji problem, nažalost, ruku sve češće pružaju djeca, većina njih je romskog porijekla”.

U narednih nekoliko paragrafa, ona sama dolazi do zaključaka da je “prosjačenje preraslo u agresivnost na ulici, gdje prosjaci sve češće napadaju građane i turiste ako ne dobiju traženi novac”.  Ovu izjavu temelji na paušalnoj pretpostavci, bez ikakvih dokaza.

Ona je u tekstu koristila izjave Ljudevita Marića, portparola MUP-a HNK, ali on ni u jednom momentu ne pominje ono što je autorica sama zaključila. On je govorio samo o akciji koju MUP HNK poduzima početkom turističke sezone i šta policija radi ukoliko zatekne maloljetnu, ili odraslu osobu u prosjačenju. Agresivne prosjake koji svakodnevno napadaju, ili turiste koji takođe svakodnevno traže pomoć policije zbog pljačke, nije spominjao.

Ako isključimo zvaničnu izjavu portparola MUP-a HNK i neimenovanu Mostarku, autorica se u najvećem dijelu teksta služila vrlo opasnim izjavama. Ako je htjela da piše o problemu prosjačenja-nije uspjela. Ako je htjela odgovornima postaviti pitanje zašto su djeca na ulici, umjesto u školi – ponovo nije uspjela.

Međutim, ako je htjela da izazove bijes kod čitalaca i netrpeljivost prema Romima, uspjela je sto posto. Koju drugu svrhu može imati tekst u kojem se piše o prosjacima, uglavnom romskog prijekla, koji su agresivni otimači i koji koriste “rupe u zakonu”?

Slučaj drske Romkinje

Prije desetak dana, novinar/dopisnik Dnevnog avaza, bio je heroj. On se sasvim slučajno našao u ulici u momentu kada je Mostarku napala drska Romkinja, koja je htjela da joj otme torbu. Romkinju je zadržao do dolaska policije, a od izjava svjedoka, kasnije je napisao tekst pod naslovom: “Novinar spriječio kradljivicu da pobjegne”. 

Još jednom: Niko ne osporava pljačku i niko ne osporava da postoje Romi koji pljačkaju. Lopovi svakako imaju nacionalni identitet, ali kome je to bitno – oni su jednostavno lopovi. Međutim, kada su u pitanju Romi, to se uvijek mora naglasiti. Ako vam i dalje nije jasno o čemu pišem, u tekstu ispod ovoga u kojem se pominje drska Romkinja, napisan je kraći izvještaj o državljaninu Japana kome je ukraden mobitel. Počinilac je uhvaćen, M.B (76) iz Kaknja. Nacionalni identitet – nepoznat.  

Novinar, a ujedno i heroj, u tekstu od desetak redova nacionalni identitet pominje čak pet puta, jer je vjerovatno smatrao da jednom nije dovoljno, a ja se pitam da li je to uopće bilo potrebno?!

Ono što je indikativno u ovom tekstu jeste da je autor za Mostarku koristio inicijale, dok je mlada, drska Romkinja samo Romkinja – bez inicijala!

U jednoj rečenici gdje se opisuje događaj, maštoviti autor opisuje borbu riječima svjedoka kako je, “Mostarka bila veoma hrabra i borila se sa Romkinjom”.

Ni urednici nemaju problem

Ovo nije prvi put  da novinari “otkrivaju” nacionalni identitet, kada se Romi pominju u negativnoj konotaciji. Urednici očigledno nemaju problem sa tim stvarima, jer se praksa godinama ponavlja. Zaista bih volio da me ovi autori spriječe u namjeri da ih javno optužim za neprofesionalno pisanje koje šteti Romima, ali i za mnogo ozbiljniju stvar kao što je rasizam.

Prosjačenje nije problem Roma, već celokupnog društva. Roma možda ima najviše, ali nisu jedini. Pljačka? Nemojete mi reći da su u zatvoru u Zenici uglavnom Romi.

U ovom momentu ne postoji rješenje za sprečavanje prosjačenja, ali zato postoji ogroman prostor da se o ovom problemu piše. Jedan objektivan i agažovani tekst sigurno ne bi riješio problem prosječenja Roma, ali bi sigurno doprinio promjeni diskursa koji je čvrsto utemeljen. Tekst koji je autorica Faktora napisala, a urednik odobrio, poprilično pomaže u održavanju stalno prisutne averzije prema Romima.

Isto je i sa tekstom u Dnevnom avazu. Šta prosječan bh. čitalac može da “ponese” iz teksta u kojem piše da se “hrabra Mostarka bori protiv drske Romkinje”?!

Postoji li rješenje

Razumijem da je teško osloboditi se navika koje su više dio novinarskog folklora, nego odraz profesionalnosti. Ako novinar nije svjestan da nanosi štetu time što etnički obilježava ljude u tekstu, onda urednik mora da interveniše. Sudeći po ovim tekstovima, novinari uz odobravanje urednika, vrlo dobro znaju šta rade, a to je već ozbiljan problem. Na ovakve pojave treba da reaguje cjelokupna javnost, a prije svega struka i organizacije koje su tu da razlikuju profesionalno od neprofesionalnog. Međutim, reakcije su uzaludne ukoliko novinar i novinarka dva sporna teksta ne budu shvatili da je njihovo pisanje bilo neprofesionalno i potencijalno opasno. Izostane li priznanje greške, već sutra u nekom drugom mediju možemo očekivati tekst, koji je napisan po istoj matrici.