Gdje su priče o herojima ovih dana: prodavačima, vozačima kamiona, medicinskim sestrama?

Foto: Pixabay

Kada sam nakon nekoliko dana dosljedne izolacije prvi put izašao iz stana čiji je bitan četvrti zid logikom aktuelnih događaja postao ekran, iznenadio sam se shvativši da u Sarajevu još funkcionišu zelene pijace pa i ribarnica. Pomenuti ekran me o tome prethodno nije obavijestio. A to mi je itekako važno u snalaženju sa životom u vrijeme korone.

Programi ovdašnjih televizija koje uglavnom pratim (BHTV, Federalna, Kantonalna, Al Jazeera, N1) uglavnom objavljuju informacije koje se malo dotiču praktičnog, svakodnevnog života. Dominiraju reporteri na praznim ulicama koji prepričavaju informacije koje smo već čuli desetinu puta. Prenos uživo kao jedna od suština elektronskih medija ovdje je zamijenjen fingiranom dramaturgijom u kojoj se reporter javlja ispred svoje TV stanice. Mogao je obaviti iz studija, a da mu se to i ne zamjeri. Ništa manje izrežirane nisu ni konferencije za štampu ovdašnjih političkih struktura, gdje se dostavljaju novinarska pitanja na koja se odgovara sa papira ili već debelo pripremljena od stručnjaka za javne komunikacije. Razumljivo je da to odgovara ovdašnjim i ovakvim vladajućim političarima, ali je neopravdano da mediji pristaju na takvo ponižavanje. Pristaju na copy-paste postupak samohvalisavih seansi. Gledalac pred malim ekranom postaje konzument svojevrsne tragikomične parafraze: Testirati, testirati, testirati u Obećavati, obećavati, obećavati... Tako vijest postaje ono što se obećava, a ne ono što se desilo.

Već pogled kroz prozor (jedan od četiri zida) demantira ono što su izjavili „mjerodavni“. Ulicom promiču i stariji i djeca i migranti.

Čak je i N1, koja ima prvorazredni program i gdje ne treba čekati na informaciju, zapala u rutinu tri ogoljene slike. Reporter, studio-gost, konferencija za štampu. Strpljivijem gledaocu preostaje da zapaža kakve maske i kakve rukavice nose prisutni... i tome slične detalje iz korona-ikonografije. Nigdje reportaža o herojima ovih dana. Vozači kamiona, medicinske sestre, prodavači, doktori, policajci, firme koje nam omogućavaju internet, struju, hranu... Pretpostavljam da su bezbjedonosno ipak izvodljive.

Imamo policijski sat, a nemamo temeljitu reportažu kako izgleda noć u gradu. Imamo toliko vijesti, a toliko malo objašnjenja.

Mislim da to interesuje publiku, a ne politički talking heads. Javnost u izolaciji ima vrlo naglašen interes za životne informacije.

Posebna je priča sarajevska kantonalna televizija. U njihovoj centralnoj informativnoj emisiji svako veče možete saznati informacije iz drugih kantona ili RS-a. Pa to mi možemo saznati na drugim, relevantnijim mjestima. Medijska logika je  jednostavna. Biranjem kantonalne televizije, tražio sam informacije sa tog prostora.

Znam opravdanje. Situacija je teška, nema ljudi, moramo ih čuvati itd.

Postavlja li iko ta pitanja bolnicama, prodavnicama, policijskim stanicama, prevozničkim kompanijama itd.

Pretpostavljam da svaka od ovih kuća ima svoj jutarnji sastanak na kojem se kreira današnji program. Za promjenu neka svako od novinara, montažera, kamermana donese anketu iz svoje kuće ili komšiluka sa pitanjem: Šta bi željeli da vidite na našem programu u vrijeme pandemije COVID-19? Kad dobiju sto odgovora od kojih će pedeset biti slični, mogu početi planirati današnji TV dan.

Ruke trebaju da budu sterilne, ali program živ.

___